Centar za pravnu pomoć ženama Zenica: Za borbu protiv diskriminacije potrebno je sistematski djelovati

Centar za pravnu pomoć ženama Zenica osnovan je 1996. godine kako bi osobama koje su tokom rata ostale obespravljene na bilo kojem nivou, pružio adekvatnu pravnu pomoć koja je trebala biti značajan korak u ostvarivanju njihovih prava. Tokom godina rada, fokus njihovog djelovanja se mijenjao, ali misija i vizija su uvijek ostajale iste – odgovoriti potrebama građana i uputiti ih na to da šutnja nije njihova jedina opcija.

 

Kroz 19 godina djelovanja Centar je primio više od 30.000 klijentica, a zainteresovanost za njihovo djelovanje ostala je prisutna i do danas. Kroz samostalan rad, ali i saradnju sa srodnim organizacijama, uposlenice Centra direktno utječu na korekciju i unapređenje integrisane javne politike rodne ravnopravnosti i senzibiliziraju profesionalce/ke da djeluju poštujući ženska ljudska prava.

 

“Istina je da naš Centar odgovara na potrebe građana, ali je pružanje pomoći obespravljenim osobama za nas ujedno i resurs, te indikator stanja u društvu. Na taj način možemo imati jednu opću sliku o tome gdje su problemi i gdje je potrebno nešto popravljati, a tako naša uloga postaje dvojaka. Veliki je broj onih koji su nam se obratili za pomoć, a danas ne možemo govoriti o trendu rasta ili pada posjeta. Ono što je, ipak, primjetno jeste činjenica da se mijenjaju razlozi zbog kojih se neko odluči doći kod nas”, objašnjava Duška Andrić, dugogodišnja aktivistica Centra.

 

 

 

Fokus rada stavljen je na nekoliko oblasti prava, među kojima su porodično pravo, radno pravo i socijalno pravo. S vremenom, uposlenice su uvidjele da postoji potreba da dublje uđu i u problematiku kršenja Zakona o zabrani diskriminacije, jer su se upiti u vezi s ovim poljem povećavali.

 

“Odlučile smo se na rad u polju diskriminacije jer se pojavio trend da su nam se javljale uglavnom žene koje su se same okarakterisale kao diskriminisane. Međutim, dubljim ulaskom u njihov predmet, često bismo ustanovile da se tu, ipak, ne radi o diskriminaciji. S druge strane, dolazile su žene sa klasičnim problemima kao što je nemogućnost ostvarivanja radnog prava gdje sama klijentica ne pretpostavlja da se radi o diskriminaciji, ali naša pravnica uvidi da to upravo jeste takav slučaj. Kada je riječ o diskriminaciji, odlučile smo proširiti djelovanje, tako nam se sada mogu obratiti ne samo žene, nego svi koji koji imaju problem”, priča Andrić.

 

Od ukupnog broja svih slučajeva s kojima se susreću uposlenice ovog Centra, 10 posto odnosilo se na povredu Zakona o zabrani diskriminacije. Najviše slučajeva zabilježeno je u oblasti radnog prava, posebno među prosvjetnim radnicima kada je riječ o konkursima zapošljavanja, slijede mobing kao i slučajevi nemogućnosti ostvariavanja socijalne i zdravstvene zaštite, te razna pitanja koja se tiču osoba s invaliditetom i nemogućnosti ostvarivanja njihovih osnovnih prava.

 

 

Iako u Centru ističu da su spremni pružiti svu potrebnu pomoć kako bi klijenti zadovoljili svoja prava, ipak, strah i nepovjerenje često dovedu do toga da mnogi slučajevi diskriminacije ostanu neprijavljeni, ili da klijenti odustanu od provođenja cjelokupnog postupka.

 

“Strah je veliki problem. Najčešće je prisutan kod problema sa zapošljavanjem, gdje nam se obraćaju klijentice kod kojih se zaista može utvrditi mnogo osnova za diskriminaciju. Međutim, one se često boje. Imala sam nekoliko slučajeva kada su došle prosvjetne radnice koje su zaposlene na neodređeno vrijeme, odnosno nisu uslovljene time da im je posao osiguran samo godinu, a ipak prolaze kroz problem. Dakle, to su zaposlenice koje dugo godina rade na jednom mjestu, međutim, one su pod pritiskom, jer njihov rukovodilac škole - direktor ili direktorica do te mjere vrše mobing da im se naređuje da pravdaju časove određenom djetetu, ne pozivaju se na nastavničko vijeće, i mimoilaze ih informacije koje treba imati svaki nastavnik u osnovnoj i srednjoj školi. Čak smo imale dvije klijentice koje su nam donijele ljekarski nalaz koji potvrđuje da su zatražile pishijatrijsku pomoć i uzimaju terapiju”, objašnjava Amra Bećirović, pravnica Centra.

 

 

 

Žene koje se obrate za pomoć vrlo često nakon savjetovanja sasvim razumiju koje im sve mogućnosti stoje na raspolaganju, ali, i pored informacija koje imaju, mnoge od njih ne vjeruju da je njihov problem rješiv.

 

“Kada klijentice dođu kod nas, mi ih uputimo u sve mogućnosti koje one imaju, kažemo im da možemo posredovati, da možemo uputiti opomenu, pronaći mirno rješavanje, uputimo ih na mogućnost parničenja, odnosno sudskog postupka. Međutim, žene su često uplašene, ne žele ići do kraja, nemaju snage, iscrpljene su. Dakle, ne radi se na kraju više ni o tome da te žene nisu upućene, da ne znaju šta trebaju raditi, nego jednostavno problem postaje strah - one imaju porodice, djecu i ekonomski su ovisne. Istina je da postoji i nepovjerenje, jer su te žene išle od jednih do drugih vrata, i često se žale kako će sve to drugo trajati, da su svi isti. Imale smo slučaj sa starijim Romkinjama iz Zavidovića koje su male probleme sa Centrom za socijalni rad, ali nisu htjele da upućujemo žalbu Instituciji ombudsmena jer nisu vjerovale da je nešto moguće učiniti”, pojašnjava Bećirović.

 

Pored ovog, prisutne su razne prijetnje, kao što je prijetnja smanjenim fondom časova kojim se onemogućuje puno radno vrijeme, a ponekada dolazi i do direktnog uplitanja u rad nastavnika, kada se od njih traži da pojedinoj djeci daju bolje ili lošije ocjene od onih koje su zaslužili.

 

 

Jedna od uspješnih inicijativa koje uposlenice Centra posebno naglašavaju je inicijativa rješavanja problema gluhih i nagluhih osoba. Poražavajući podatak da je, od 78 osoba koje su registrovane u Udruženju gluhih i nagluhih osoba Zenica, samo troje zaposleno, govori o tome u kakvom stanju se nalazi ova populacija. 

 

“Dosad smo imale nekoliko sastanaka sa ministarstvima u ZE-DO kantonu i uspjele smo iznaći jedno pozitivno rješenje. Istina, još uvijek nije realizovano, ali imamo obećanje da će se problem riješiti. Dakle, sve osobe koje se vode kao gluhe i nagluhe, prilikom pristupa primarnoj zdravstvenoj zaštiti imat će poboljšane uslove, odnosno njihove zdravstvene knjižice bit će markirane tako da svaki zdravstveni radnik tokom prvog susreta sa pacijentom uvidi da se radi o osobi s invaliditetom i na taj način prilagodi svoj pristup prema toj osobi što će naravno olakšati dalji posao”, priča pravnica Centra.

 

Kada je riječ o gluhim i nagluhim osobama glavni cilj je pomoći im da se integrišu u društvo, ponovo pronađu zaposlenje, i postanu ravnopravni članovi zajednice.

 

“Promocijom na terenu mi nastojimo ljude senzibilirati za problem specifičnih kategorija i nastojimo govoriti jednim vrlo jednostavnim jezikom. Dakle, zamislite kako to izgleda kada jedna gluhonijema osoba dođe u ambulantu. Beskonačno dugo sjedi jer sestra ne zna da je ona tu, niko je ne proziva, i onda se još na nju izderu. Ili dođe kod ljekara i ne zna objasniti šta je boli, a dodatno sa svojim specifičnim govorom i govorom tijela nekome ko ne zna o čemu je riječ djeluju kao šizofreni ili ludi, te onda nastupa opet dodatna diskriminacija. Ili zamislite, jednu gluhonijemu prvorotku koja leži na porodiljskom stolu, ili ide na najobičniji ginekološki pregled, a nema mogućnost direktne komunikacije. Ljudi kažu da neko treba ići stalno s njima u pratnji. Ko će ići stalno s njima?  To nisu osobe koje idu s pratnjom, to nisu osobe kojima treba pratnja, oni se samostalno mogu kretati. Stoga se naša sljedeća inicijativa odnosi na to da želimo da, prije svega, u svakoj zdravstvenoj ustanovi, a kasnije i u drugim javnim institucijama, mora postojati bar jedna osoba koja je obučena za poznavanje znakovnog jezika”, iznosi budući plan Andrić.

 

 

Sljedeći veliki strateški plan na kojem se već intenzivno radi jeste omogućiti ostvarivanje prava na penziju u slučajevima vanbračnih partnera.

 

“Poznato je da Porodični zakon i Zakon o nasljeđivanju FBiH izjednačavaju vanbračne i bračne partnere, međutim imale smo nekoliko slučajeva kada su nam se obraćale žene koje su se nalazile u vanbračnoj zajednici, odnosno nisu formalizirale svoj brak i imale su djecu iz te zajednice. Ipak, nakon smrti supruga penziju ne mogu naslijediti one, nego njihova djeca. Stoga smo zajedno sa jednom klijenticom išle prema InstitucijI ombudsmena za ljudska prava sa žalbom i sve je ishodilo pozitivno. Institucija ombudsmena je provela potrebni postupak, a zatim su pozvali naš Centar da im se pridružimo i zajedno idemo s inicijativom prema Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine koji kao zakonodavno tijelo treba da izvrši dopunu Zakona o penzijsko-invalidskom osuguranju gdje će bračni i vanbračni partneri biti konačno izjednačeni u pravu nasljeđivanja na penziju”, ističe Bećirović.

 

Centar za pravnu pomoć ženama planira i u narednom periodu nastaviti sa brojnim aktivnostima i dodatno intenzivirati promociju svog rada, jer medijska gostovanja i prezentacije u raznim gradovima im pomažu da dođu do građana/ki kojima je njihova pomoć potrebna. Ono što je posebno važno jeste napraviti prvi korak i prijaviti slučaj diskriminacije jer se samo na taj način može raditi na njenom sistematskom pobjeđivanju.