Živa biblioteka - imate li hrabrosti za direktan susret sa vašim predrasudama?

Živa biblioteka – naziv je projekta koji na najdirektniji način djeluje na suzbijanju i pobjeđivanju diskriminacije. Kao i svaka druga biblioteka, i ova funkcioniše prema principu iznajmljivanja knjiga, samo što su ovaj put "knjige" - živi ljudi.
Piše: 
Redakcija
Foto: 
Redakcija
Podijeli ovaj članak: 
Foto galerija: 
Pored toga što knjige pričaju svoje životne priče, one mogu i da daju odgovore na pitanja čitatelja/ki i na taj način često se ruši zid postavljen prema onima koji su drugačiji.
 
Živa biblioteka u Bosni i Hercegovini je projekat koji organizuje Helsinški parlament građana Banja Luka u partnerstvu sa još četiri organizacije: Centar za izgradnju mira iz Sanskog Mosta, Omladinski centar iz Mrkonjić Grada, Omladinski centar iz Jajca, Centar za mlade Kvart iz Prijedora, a realizuje se u sklopu  Koalicije civilnog društva u borbi protiv diskriminacije "Jednakost za sve" pod pokroviteljstvom USAID-a. Projekat se predstavlja u nekoliko gradova naše zemlje (Banja Luka, Jajce, Prijedor, Mrkonjić Grad), a posljednja sesija održana je u Sanskom Mostu.
 
Stanovnici/ce ovog grada imali su na raspolaganju više knjiga: bivši ovisnik, ateistkinja, ombudsmen, mlada osoba bez roditelja, povratnica, Romkinja, pripadnici religijskih manjina, mirovna aktivistkinja, samohrani roditelj i osoba s invaliditetom. Oni koji su se našli u biblioteci i iznajmili neke od knjiga, oduševljeni su projektom i pročitanim pričama.
 
„Oduševljena sam samom idejom i činjenicom da se ovo održava u Sanskom Mostu, maloj sredini, koja vjerovatno proživaljava mnoge oblike diskriminacije. Čak sam primijetila i dobru posjećenost, i super mi je da sam čak na red morala čekati da bih došla do knjige. Prvo sam zatražila knjigu povratnicu, i onda mladu osobu bez roditelja. Bilo mi se teško odlučiti jer bi sve bilo zanimljivo saznati, a prvenstveno bi mi bilo interesantno pročitati nešto više o diskriminiranoj osobi koja živi u maloj sredini jer su obično sve diskriminacije izražajnije u takvim mjestima“, kaže Arijana Forić Kurtović, jedna od čitateljki.
 
Sesija u Sanskom Mostu završila je sa preko 20 čitatelja/ki i oko 70 termina za čitanje, što znači da nijedan čitatelj/ka nisu čitali samo jednu knjigu. Ivana Stanković, koordinatorica projekta Živa biblioteka smatra da to ukazuje na dobro odabranu metodologiju.
 
„Živa biblioteka je nastala prije 20 godina u Danskoj kao model koji se borio protiv nasilja i specifična je po tome što vas stavlja lice u lice sa vašom predrasudom, a to je proces koji na licu mjesta dovodi do promjene. Riječ je o trenutku kada upoznate nekoga za koga ste mislili da je ovakav ili onakav, a onda vas ta osoba u roku od dvadeset minuta uvjeri u apsolutno suprotno. Živa biblioteka otvara potpuno drugi univerzum gdje generalizacija kao takva ne funkcioniše, jer, ako ste upoznali jednog ko je drugačiji od onoga što ste mislili, odmah vam se javlja ono pitanje koliko ih još postoji takvih. Dakle, na licu mjesta shvatate da ste pogriješili.“
 
Ivana Stanković, koordinatorica projekta Živa biblioteka
 
Neke knjige su čitane više od drugih u zavisnosti od grada u kojem se projekat prezentuje, ali ustaljeni „bestselleri“ od početka su LGBT aktivistkinja, bivši ovisnik i pripadnici religijskih manjina.
 
„Imamo stabilan korpus od 15 knjiga koje se mijenjaju u zavisnosti od grada. U svaki grad ide deset knjiga. Dešavalo nam se da nam u nekom gradu napišu koje knjige žele čitati i onda se mi potrudimo da nađemo naslov. To je, recimo, bila situacija sa bilbliotekom u Banjoj Luci kada su nam napisali da bi željeli čitati knjigu LGBT aktivistkinje, osobe sa psihijatrijskim iskustvom i psihiterapeuta. Nije nam se nijednom desilo da imamo neku knjigu koja je nepodobna ili ne bi trebala da bude tu. Jedina razlika, tako se dosad pokazalo, kada pravimo bilblioteku u većem i manjem gradu, jeste u broju čitatelja/ki. To je ono što je za ovakav način rada otežavajuće jer vi nikada nećete moći da utječete na to da ljudi koji bi trebali da rade na tim pitanjima dođu. Tu će doći ljudi koji žele da budu tu, i onda jednostavno imate određene ljude koji su već načisto s određenim stvarima i samo žele finese u svom razmišljanju. Super stvar se desila u Mrkonjić Gradu na uličnoj akciji, kada smo pozivali ljude na licu mjesta da dođu u Dom kulture. Pridružili su nam se četiri mladića i djevojke, uzrasta od 12 do 14 godina uz pratnju sestre koja ima 17 godina i odlučili su iznajmiti bivšeg ovisnika i LGBT aktivistkinju jer nisu znali šta znači taj pojam. To je bio sjajan i konkretan primjer jer su kasnije otišli potpuno zatečeni onime što su čuli i oduševljeni što su imali priliku da upoznaju te ljude“, objašnjava Stanković.
 
Zanimljivo je bilo to što su većina čitatelja/ki u Sanskom Mostu bili prosvjetni radnici/e, što organizatori vide kao potencijal za širenje ideje.
 
„Praksa sa Živom bibliotekom nam je pokazala da smo lično znali 15 posto čitatelja/ki što je bilo sjajno jer je to negdje pokazalo da to što radimo u medijima i eksponiramo ideju, dovodi neke druge ljude. Danas je situacija bila nešto drugačija, što je veoma specifično, jer smo imali mnogo prosvjetnih radnika/ca. To je jedan super resurs za dalje širenje ove priče kroz škole, odnosno da u direktnom kontaktu sa novim učenicima profesori i profesorice mijenjaju stvari u ovom gradu.“
 
Potresne životne priče koje inspirišu
 
Jedna od knjiga koja je ostavila poseban utisak na jeste i knjiga mlade osobe bez roditelja. Djevojka koja predstavlja ovu knjigu objašnjava kako je njena životna priča potresla, ali i iznenadila mnoge.
 
„Moja priča je ta da sam kao veoma mlada ostala bez oba roditelja i, umjesto da idem pogrešnim putem, našla sam neki cilj u životu, i idem ka tome da završim fakultet i držim se toga. Radim u slobodno vrijeme, snalazim se sama za život, imam, naravno, i stipendiju i neku financijsku pomoć od države i tako guram dalje. A najlakše bi bilo da odustanem od svega i krenem u drugom smjeru, upadam u loša društva, i stalno tražim neko sažaljenje. Već nekoliko puta sam učestvovala kao knjiga u Živoj biblioteci. Ljude oduševljava to kako sam uspjela da nastavim dalje sa životom. Bilo je malo čudnih pitanja, recimo kako sam uspjela da preživim, ili, da li sam pokušala da se ubijem. Mnogi su bili potišteni i pogođeni. Mislim da se ljudima sviđa to što imam da im kažem, a većinom ih interesuje kako preživljavam. Dosad su mi svi čestitali na hrabrosti, rekli su da sam jaka osoba i da ih inspiriše kada vide mene kako sam se uzdigla iznad svega i kako težim ka nečemu u svom životu. Bilo je i suza, svega, plakali su, većinom djevojke koje nisu mogle da zamisle život bez roditelja.“
 
Svi koji su željeli mogli su da čitaju i knjigu Romkinju. Riječ je o knjizi koju je predstavljala 65-godišnja Šaha Ahmetović, koja smatra da u našem društvu i dalje postoje mnoge predrasude kada je riječ o romskoj populaciji. Ona objašnjava kako čitatelje/ke najviše iznenadi činjenica da postoje Romi koji su završili srednju školu i fakultet i koji rade i uzdržavaju svoju porodicu.
 
„Imam 65 godina i radila sam punih 40 godina, zahvaljujući društvu u kojem sam živjela, upravo tome. Jer u bivšem sistemu nije bilo opcije hoću li se školovat, ili neću. Školovanje je bilo obavezno. I danas je, samo što niko ne primjenjuje zakone, pa djeca mogu i ići i ne ići u školu. Ja dolazim iz veoma siromašne porodice, samo je otac radio, a bilo nas je osmero djece. Zahvaljujući društvu, završila sam srednju učiteljsku školu, pa sam onda nastavila sa višom školom socijalnih radnika, a nekoliko dana nakon diplomiranja dobila sam posao u Centru za socijalni rad gdje sam ostala 40 godina. To je jedan od pozitivnih primjera, a takvih ima još mnogo. Kada sam imala priliku da otvorim romsko udruženje, nastojala sam okupiti svu djecu i najviše raditi na problemu obrazovanja. Bez obrazovanih ljudi ne možete imati ni državu, a da ne govorim o Romima. Pokazala sam im konkretnim primjerima da ima dosta ovakvih ljudi.“
 
Ahmetović ističe da je ostali Romi u njenoj sredini doživljavaju kao pozitivan primjer i da je njena porodica često povod drugima da školuju svoju djecu.
 
„Većina njih koji su upravo odlučili da školuju djecu vodila se time „kako su oni mogli u ono vrijeme da završe školu“, jer sva moja braća i sestre su završili najmanje srednju školu i svi rade. Bitno je da školujemo djecu i da, kada završe školu ne ostanu bez posla, jer ako romsko dijete završi školu i ne nađe posao, onda je to loš primjer za drugu djecu. Zbog svgea toga, nije mi teško, iako imam ovoliko godina, da idem na ove sesije čitanja knjiga jer želim pokazati ljudima da Romi nisu ipak ono što se obično misli.“
 
Šaha Ahmetović, knjiga Romkinja
 
Svijest građana je najteže promijeniti
 
Predrag Raosavljević, pomoćnik ombudsmena za ljudska prava BiH, također je predstavljao jednu od knjiga, a njegov cilj je bio približiti prisutnima pojam diskriminacije, kao i Instituciju ombudsmena za ljudska prava. Veliki problem je, ističe Raosavljević, to što građani nisu upoznati s ovim mehanizmom borbe za svoja prava.
 
„Naša institucija se nalazi u nepovoljnom položaju jer puno građana ne zna za nas. Dakle, mi nismo prisutni svakodnevno u medijima i u javnosti, nismo dio svakodnevnog političkog i društvenog života, i željeli bismo da svaki građanin i u manjim sredinama kao što je ova zna da postoji ombudsmen za ljudska prava i da nam se mogu obratiti kada imaju bilo kakav problem sa državom, upravom, bilo kojim organom, institucijom, javnom ustanovom, obrazovnom ustanovom... Naša istraživanja pokazuju da većina građana u Bosni i Hercegovini danas uopće ne zna da mi postojimo.“
 
Ipak, postoji mnogo načina da se stanovništvo naše zemlje upozna sa radom Institucije ombudsmena, a neke od najvažnijih sfera u kojima je potrebno djelovati jesu mediji i obrazovanje.
 
„Postoji niz načina da se građani upoznaju s Institucijom ombudsmena. Putem medija, putem bilo kakvih aktivnosti koja se može definisati kao javna kampanja, dakle bilo da se tu radi o sadržaju na internet portalima, o pisanim medijima, elektronskim, učešćem na okruglim stolovima i skupovima ili uličnim promotivnim akcijama. Neophodno je posvetiti pažnju i obrazovanju. Studentima završnih godina pravnih fakulteta i fakulteta političkih nauka trebalo bi uvrstiti jedan čas, ako ne i više, o ljudskim pravima i o Instituciji ombudsmena jer, u okviru onoga što oni sad izučavaju, to je vrlo ograničeno i samo teorijski. Značajan korak je učinjen jer se sada Zakon o ombudsmenu za ljudska prava i Zakon o zabrani diskriminacije proučavaju kao obavezna literatura za polaganje pravosudnog ispita.“
 
Raosavljević smatra kako je stepen poštovanja ljudskih prava u jednoj zemlji najbolji pokazatelj progresa i razvijenosti društva.
 
„Ne mislim samo ekonomske i poltičke razvijenosti, nego uopće. Postoji direktna veza između progresivnosti jednog društva i stepena poštovanja ljudskih prava. Najprogresivnija društva su ona gdje se ljudska prava najviše poštuju i obrnuto. Nisu džaba zemlje blagostanja Švedska, Danska, Novi Zeland, Finska ili Holandija. Upravo zato što tamo izvještaji ombudsmena imaju veću političku težinu nego bilo koji program rada političke partije ili ekspoze vlade. Mi smo tu gdje jesmo, jer su nam ljudska prava stavljena u drugi plan. Bitna je uloga puno faktora da se takvo stanje promijeni. Nije samo do Institucije ombudsmena, već i do pravosuđa, političara, političkih partija i nosilaca političke vlasti, do medija, i konačno i do samih pojedinaca. To je stvar i mentaliteta i kulture da li će neko kada osjeti nepravdu iskoristiti sva moguća sredstva koja mu stoje na raspolaganju da ostvari svoje pravo ili će to ignorisati i naći neki drugi alternativni način da se zadovolji i ostvari svoja prava.  Svijest građana je nešto što se natježe mijenja, ali što dugoročno daje najbolje rezultate. “
 
Veliku pažnju čitatelja/ki privukao je i mladi bračni par iz Sjedinjenih Američkih Država koji je prije dvije godine doselio u Sarajevo, gdje se bavi humanitarnim radom. Oni su predstavljali knjigu pripadnika religijskih manjina.
 
Knjiga pripadnika religijskih manjina - menoniti
 
„Mi smo menoniti, pripadnici religijske manjine koja se tokom 16. stoljeća odvojila od crkve. Osnove našeg vjerovanja su jednostavnost, nenasilje i odvojenost od crkve i države, tako da nema miješanja vlade u vjerovanje. Dakle, veoma važan aspekt menonitizma je taj da vlada ne smije imati utjecaja na religiju. Mnogo je drugačije biti menonit u Bosni i Hercegovini i u SAD-u, jer u SAD-u najzastupljenija forma kršćanstva jeste protestantizam, zbog toga što su ljudi koje je crkva procesuirala dolazili u Ameriku jer je zemlja bila otvorena za različita religijska ubjeđenja. U Bosni većina ljudi pripada ili katoličkoj ili ortodoksnoj crkvi, a protestanti su prilično nepoznati.“
 
Ono što posebno ističu kao obilježje svoje vjere je i pravo na individualan izbor, koji je, smatraju, ljudima u Bosni i Hercegovini često strana pojava.
 
„Dio tradicije našeg vjerovanja je da živimo vjeru kroz naše djelovanje, kao i kroz riječi. Treba da budemo primjerci onoga što smo pročitali o Isusovom životu u Bibliji i da pokazujemo svoju privrženost načelima da volimo i vjerujemo drugima. Kao vjernici ne osjećamo nužno potrebu da idemo od vrata do vrata, nego mislimo da treba da živimo svoje živote i pokažemo kroz njih svoju vjeru. Naravno, dobivamo mnogo pitanja, i veoma je zabavno biti knjiga danas ovdje. Ali, ljudima je teško uvidjeti da je to individualni izbor koji imamo, jer u Bosni postoji veliki pritisak da neko bude pripadnik jedne religije i veoma je važna religija koju zajednica upražnjava. Nama nedostaje naša crkva, i naša zajednica, a ono što cijenimo kao važnu vrijednost jeste otvorenost prema ostalim vjernicima i fokusiranje na ono što nam je zajedničko sa muslimanima i kršćanima, i to su stvari koje nas ohrabruju da razumijemo svoju vjeru, svijet i Boga. Tako, da, iako smo usamljeni, otvoreni smo za Božije ljude, i Božiji duh koji živi u svima nama.“
 
Među diskriminiranim osobama sve je više onih koji osjećaju pritisak zbog posla kojim se bave. Nerazumijevanje porodice i sredine za određenu oblast kojom se neko želi profesionalno baviti, ali i neadekvatan sistem obrazovanja često su prepreka mladima sa „neobičnim“ zanimanjima kakvo je i zanimanje mirovnih aktivista. Jedna od njih je i Amra Pandžo koja se pridružila Živoj biblioteci kako bi zainteresovanim građanima/kama približila svoj poziv.
 
„Samim time što je to jedna nova profesija ona je diskrimirana. Moja mama bi, sada kada biste pitali čime se bavi vaša kćerka, rekla da ne zna šta radim. To je već jedna degradirajuća stvar, vi prvo hoćete da se dokažete svom roditelju, da on bude ponosan, da on kaže kako je divno - moja je kćerka nešto uradila. I moja mama bi to isto rekla da sam ja neka doktorica, inžinjerka, bilo šta, a ovo mirovna aktivstkinja -  njoj to ništa nije jasno iako sam joj hiljadu puta objasnila kako mi mirimo ljude koji su ratovali, preveniramo da se ne dogode novi sukobi, liječimo društvene odnose. Isto tako, s obzirom na to da mi radimo sa nevladinim organizacijama, postoji vjerovanje da imamo neki ogroman novac koji dobivamo od stranaca, a onda svi kažu oni kradu pare, oni uzimaju. Dalje, sam status nevladine organizacije, način na koji je zakonodavstvo postavljeno - mi plaćamo poreze od donacija koje nam daju izvana kao da radimo sa profitom, a to su sve neprofitne aktivnosti, tako da nas i država diskriminira na neki način. U školama, u redovnom sistemu obrazovanja, na univerzitetima što se našeg regiona tiče, tek su u začecima poneki kurs, poneki predmet koji se pojavi na fakultetu, poneke mirovne studije što je u svijetu već općeprihvaćena normalna grana. Tako da mladi ni kroz školovanje ne dobivaju poruku da je mirovni aktivizam legitimna stvar kojom se mogu baviti kada odrastu."
 
Pandžo objašnjava kako je mirovni aktivizam posao u kojem nema odmora jer je za uspjeh potrebna trajna posvećenost.
 
„To nije nešto što prosto izaberete kao druge poslove. Ideja da postanete mirovni aktivista javi se kada vidite da vas veoma tište nepravde koje se dešavaju oko vas. Jedan stari mirovni aktivista je rekao kada počne da vas boli želudac zbog nepravde koja se događa oko vas, kada počnete da propitujete načine na koje možete učiniti svijet pravednijim, mirnijim mjestom, tada postajete mirovni aktivista. Pojam mirovnog aktivizma je u uskoj vezi sa pojmom nenasilja, u principu su to ljudi koji pokušavaju pronaći nenasilne načine da riješe konflikte koji postoje u svijetu.“
 
Amra Pandžo, mirovna aktivistkinja
 
Prvi put kao knjiga, u Sanskom Mostu se predstavila i Ana Kotur koja je željela promijeniti mišljenje o osobama s invaliditetom. Ova aktivistkinja i novinarka smatra kako je najveći problem s kojim se ona i ostale osobe s invaliditetom susreću „getoizacija“.
 
„Kada se nešto dešava osobe s invalditetom su isključivo s drugim osobama s invalidtetom i nikako ne idu u druge sfere života. To počinje od samog rođenja. Dijete sa poteškoćama u razvoju odmah ide u specijalni sistem kakav god on bio i nekako se izdvaja od ostatka populacije. Taj sitem koji prihvati medicinski model prenosi se i na ljude. Kada imamo dijete sa poteškoćama u razvoju u školi, odmah je drugačiji pristup i razredu i nastavi i svemu ostalome što je u redu s jedne strane, a, s druge strane, nije korektno prema tom djetetu. Kada se završi škola najveći broj osoba s invaliditetom ostaje u svoja četiri zida. Ne dobivaju priliku za zaposlenje, to je prva stvar, a druga stvar je da ne dobivaju  priliku da izađu u društvo. Uzmite samo primjer institucija kulture, bilo kojih ustanova koje trebaju da imaju i prilaze i prilagođene materijale, ali niko to ne zadovoljava. Kada prestane škola i zakonom obavezno obrazovanje, osoba s invaliditetom kao tipičan predstavnik populacije ne pripada nikome osim sebi i svojoj prordici i tu se priča završava.“
 
Branislava Memon predstavljala je knjigu ateistkinju i ističe kako je uvijek javno iznosila svoje vjersko uvjerenje, te se zbog toga nikada nije osjećala ugroženom.
 
„Ja se ne osjećam marginaliziranom zato što sam ateistkinja i oduvijek javno iznosim taj svoj svjetonazor za kojeg ne smatram ni da je bolji ni lošiji od nekog drugog. Bitno je da humanost i prioritetni ciljevi svakog čovjeka budu u prvom planu. Nikada nisam nailazila na prepreku zbog toga što sam ateistkinja. Mislim da se u današnje vrijeme, u ovom postjugoslavenskom i postratnom periodu strašno manipuliše religijom i to ne čine samo konfesionalne zajednice, nego još više politički establišmenti sa nacionlanom i religijskom pripadnošću. I ti koji manipulišu nama - nisam sigurna da oni do toga isitnski drže, osim što im je bitno da narod na taj način dijele.“
 
Branislava Memon, knjiga ateistkinja
 
Nakon Sanskog Mosta, Živa biblioteka putuje u Jajce, a zatim i u Prijedor. Organizatori pozivaju sve stanovnike/ce ovih gradova da se pridruže projektu i iznajme neku od knjiga, te na taj način budu dio velike priče zadužene za rušenje predrasuda i diskriminacije.
Ostavite komentar