Roditelji u borbi za prava djece

 

Esad Halilović je najstariji član Centra. Dugi niz godina njegova kćerka par puta sedmično boravi u prostorijama ovog udruženja koje je osnovano 2008. godine kada je brojalo tek dvadeset štićenika a trenutno ima oko stotinu i dvadeset štićenika. Iako je centar prvobitno bio smješten u jednoj prostoriji javne ustanove Dječije obdanište u Živinicama, zbog rasta broja korisnika općina je centru dodijelila veći objekat koji je udaljen od Živinica.

 

 

 

Preko četrdeset godina Esad i njegova supruga se brinu o kćerci koja zbog smetnji u razvoju nije sposobna samostalno voditi život. Svake sedmice utorkom i četvrtkom dovode je u centar na druženje sa ostalom djecom sa višestrukim smetnjama u razvoju. Zakon je za ovu kategoriju stanovništva propisao finansijsku pomoć. Ali nakon što djeca korisnici napune dvadeset i sedam godina, pomoć države odnosno kantona prestaje. Centar za socijalni rad Općine Živinice je donio Rješenje o odbijanju zahtjeva za subvencije troškova prevoza, što je i drugostepeni organ Ministarstvo za rad, socijalnu politiku i povratak TK potvrdilo. Nezadovoljni ovim tretmanom, grupa roditelja na čelu sa Esadom je 2012. godine podnijela tužbu na upravni spor Kantonalnom sudu u Tuzli. 

 

 

Ali i pored borbe borbi protiv kantonalne birokratije i političkih faktora, rad centra “Vrati mi osmijeh“ uveliko zavisi od volje lokalnih političara. Općinski načelnik Hasan Muratović je prema riječima Suade Omić, predsjednica centra, prvo pomogao na početku da udruženje dobije jednu prostoriju u gradu na korištenje, a nakon toga je uz njegovu pomoć centar prešao u trenutni veći objekat a u planu je i izgradnja velikog centra za što je potrebno prvo osigurati velika novčana sredstva. 

 

Općina Živinice je tako ovom udruženju u 2011. godini dotirala 3,200 KM, u 2012. godini 3,500 KM a za 2013. godinu je planirano izdvajanje čak 15,000 KM iako još uvijek nisu dostupni podaci o izvršenju budžeta za prošlu godinu. 

 

Iz udruženja pak navode da su im finansije glavni problem obzirom na rastući broj korisnika ali i nemogućnost roditelja da finansiraju boravak svoje djece u ovom centru. Surovost borbe za rad udruženja kao i napori vezani za brigu oko djece su utoliko teži ukoliko u porodici postoji veći broj osoba sa smetnjama u razvoju. Takav je slučaj Nezire Jahić, majke troje djece od koje su dva sina, jedan star 31 godinu a drugi 21 godinu, osobe sa posebnim potrebama. Njena borba je započela kad je imala tek 20 godina.

 

 

Nadležne institucije kao što su Vlada TK-a, Ministarstvo za rad, socijalnu politiku i povratak TK-a kao i Centar za socijalni rad Živinice drže ključ rješavanja ovog problema. Njihov odnos prema ovoj kategoriji stanovištva uveliko određuje i odnos prema svim stanovnicima ovog kantona.

 

Na upit da prokomentarišu ovaj problem, iz Centra za socijalni rad Živinice nam je rečeno da ne mogu dati komentar jer za takvo nešto nema nadležne osobe obzirom da je direktor u ostavci a ostali uposleni ne žele dati svoj komentar. 

 

Istovremeno, iz Ministarstva za rad, socijalnu politiku i povratak Tuzlanskog Kantona nam je rečeno da iako oni šalju dopise Ministarstvu finansija TK da izvrši isplate, to se ne dešava zbog stava nadležnih kao i nedostatka novca. Istovremeno, najavljuju i to da su u planu od sljedeće godine eksplicitno u pravo na dobijanje subvencija na prevoz unijeti i osobe sa posebnim potrebama starije od 27 godine koje idu na terapije. U konačnici, navode i to da je potrebno da se nadležni direktori centara za socijalni rad udruže te da ministar finansija, koji je prema njihovim tvrdnjama odgovoran za nastalu situaciju, odgovara za kršenje zakona. 

 

Iako ministarstva imaju vremena za međusobna prepucavanja, roditelji djece korisnika centra nemaju taj luksuz. Roditelji na čelu sa Esadom Halilovićem najavljuju da će ići dalje sa sudskom borbom te da će slučaj predati i na Ustavni sud FBiH. Advokat Pašić Bakir, koji je savjetovao roditelje prije podnošenja prve tužbe, smatra da je tužba roditelja osnovana i da očekuje pozitivnu presudu. 

 

U tome ih podržava i Institucija ombudsmena BiH koja je iznijela svoj stav po ovom pitanju. Smatraju da je žalba žalitelja Esada Halilovića osnovana te da je od “...strane nadležnih organa Tuzlanskog kantona povrijeđeno pravo djece sa posebnim potrebama/smetnjama u psihofizičkom razvoju na subvencioniranje troškova prevoza”.

 

Pored toga, navodi se i to da je uskraćivanjem subvencioniranja prevoza osobama sa potpuno i trajno oduzetom poslovnom sposobnošću do Centra “Vrati mi osmijeh” u Živinicama zanemareno njihovo pravo propisano UN Konvencijom o pravima djeteta ali i da je korištenjem odredaba pozitivnog zakonodavstva obrazloženo uskraćivanje tih prava. Relevantnim institucijama se nalaže da iznađu sredstva za subvencioniranje prevoza a ispravnost borbe roditelja za prava djece je još jednom potvrđena.