Krug povjerenja i životnih vještina

Dan je počeo uz kafu i razgovor o ideji čitavog projekta. Imao sam osnovne informacije, ali me zanimalo na šta bih se tačno mogao fokusirati gradeći strukturu za video i tekst koji bi trebao da isprati ono zbog čega sam ovu subotu odlučio provesti sa učenicima i učenicama srednjih škola iz Bosne i Hercegovine (BiH) koji su tu u sklopu pilot projekta Udruženja Faros.

Radionica je trebala da počne.

“Prvo sjedimo u krugu i svako od nas daje svoje mišljenje stavljajući jedan od kamenčića iz kantice na mjesto koje označava kako se osjeća to jutro, a u odnosu na prethodni dan”, objašnjava mi Ivana.

Ivana Pejić je predstavnica Udruženja Faros u BiH koje više od decenije radi u toj zemlji i koje je lokalni partner njemačkog udruženja Pharos. e.V. iz njemačkog grada Stuttgarta.

Poziva me da se pridružim krugu. Odlučujem da to uradim bez kamere, kako bi se učesnici navikli na moje prisustvo i kako bi bez straha od snimanja mogao da čujem šta misle.

Učesnici kroz spuštanje kamena na nacrtani dio koji kroz vremensku referencu označava kako se osjećaju.

Prvi kamen ide na sunce, bez oblaka. Sve je bilo odlično. Super se osjeća. Još jedan, i opet…

Kada se činilo da će svi završiti na sunčanom danu, nekoliko učesnika spušta svoj kamen na “djelomično oblačno”.

“Nisam se naspavala, pa sam danas eto tako - sa malo oblaka”, govori jedna učesnica.

Kamen po kamen - priča.

Kada je organizacija Pharos prvi put došla u školu Lejle Abazović u sarajevskom naselju Hrasnica, razgovarali su sa njenim razrednikom koji je na pitanje da li u školi ima djece u stanju socijalne potrebe, a kojima bi koristile radionice o životnim vještinama, predložio nju.

“Imam problema sa anksioznošću i mislio je da će mi to pomoći. Stvarno sam zahvalna jer vidi se ogromna razlika”, sa osmijehom govori Lejla i dodaje da “ta mala Lejla koja je došla ovdje u augustu 2022. godine i ova sada su nebo i zemlja. Razlika je ogromna”.

Svoju transformaciju Lejla pripisuje programu “Fit za (poslovni) život”. Ovaj pilot program za jačanje životnih vještina kod mladih iz ranjivih grupa u BiH počeo je sa implementacijom 2022. i trajaće do 2026. godine. Kroz četiri godine će ispratiti četrdeset učenika i učenica škola za srednje stručno obrazovanje koji dolaze iz socijalno ugroženih porodica. Ideja je da pedeset posto polaznika čine pripadnici romske nacionalne manjine dok drugu polovinu čine pripadnici većinskog stanovništva.

 “Ideja projekta je da podržavamo te mlade ljude u razvoju svojih ličnosti. Mi radimo 25 godina razvojni rad u BiH. Naš uvid je bio da nije dovoljno da im damo materijalnu podršku, već je ključno da za uspjeh u životu imaju sposbnosti kako riješiti konflikte i probleme, kako komunicirati. Taj set vještina se zove: životne vještine”, objašnjava Ingrid Halbritter iz Udruženja Faros koja se razvojnim radom u BiH bavi već preko dvije decenije.

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) je još 1994. godine kao “životne vještine” označila vještine i sposobnosti za upješno savladavanje životnih izazova. Istom odlukom, preporučuje da se ove vještine koriste kao osnova za programe prevencije i intervetne programe.

“Najveća promjena koju mi vidimo jeste da postaju svjesni sebe. Oni u ovom trenutku mogu opisati kako se osjećaju, šta trebaju i žele i zbog čega to žele, odnosno šta im je motivacija. To kada su tek došli nisu znali reći”, dodaje Ingrid.

Pojam “životne vještine” se u svojoj osnovi poklapa sa šest ključnih sposobnosti koje je potrebno da osoba stekne, a koje podržavaju rezilijentnost iste osobe: samopercepcija, samoefikasnost, samoregulacija, socijalne vještine, adaptivna strategija suočavanja - stres, sposobnost rješavanja problema. (Frohlich-Gildoff 2019.)

“Prva stvar zbog koje sam došao je da bih stekao znanje i upoznao nove ljude. Druga stvar je stipendija koja mi je bitna da bi mi pomogla na mom životnom putu”, objašnjava Anel Husić, srednjoškolac iz Kaknja.

Po ličnom svjedočenju, Anel je stekao vještine koje će mu pomoći u budućnosti. On radionice vidi kao mjesto na kojem pored upoznavanja inspirativnih i novih ljudi zaista uči ono što mu, bez obzira za kakvu se karijeru odlučio, pomaže u svakodnevnici.

“Na prvu, kada sam došao i kada su mi rekli da pričamo o emocijama i vještinama pomislio sam - kako će to meni pomoći? Tek poslije sam shvatio da mi je to zaista potrebno u životu, da mi je više potrebno od hemije”, dodaje Anel.

Govori mi da, koliko god to smiješno bilo, smatra da je upravu. Naučiti poštivati druge i komunicirati sa njima, istovremeno poštujući i svoje stavove, je nešto što mu posebno treba u današnjem društvu.

Program “Fit za (poslovni) život” sastoji se iz dvije faze. U prvoj fazi programa, koja je u toku, u fokusu je osnovna vještina samopercepcije, koju autorice programa smatraju osnovom za razvoj narednih pet ključnih, ranije pomenutih, vještina. Ova faza projekta traje od početka maja 2022. do kraja juna 2023. godine, te kroz četiri radionice od ukupno 10 nastavnih dana ima za cilj unaprijediti samopercepciju u odnosu na tijelo, emocije, misli, kao i unutarnje stavove i ubjeđenja.

Osim radionica, učesnici i učesnice programa za vrijeme trajanja programa će primati mjesečnu stipendiju u iznosu od 50 konvertibilnih maraka.

“Naša vizija je da ovi mladi na završetku školovanja znaju kako bi izgledao njihov život. Na koji način žele upravljati odnosima, šta žele i vole raditi, da su svjesni sebe te da manje slijepo prate obrasce u društvu nego da pronađu svoj životni put. Da žive to što vole”, govori Ingrid odgovarajući na pitanje kako vidi idealni završetak projekta.

Druga faza programa počinje sa implementacijom od jula 2023. godine i trajaće do završetka školovanja učesnika i učesnica, odnosno do jula 2026. godine.

Eksternu, kvalitativnu, evaluaciju projektnih aktivnosti i njihovog učinka na mlade uključene u projekat vršiće Islamski Pedagoški Fakultet u Zenici i Pedagoška visoka škola Cirih - Centar za nastavu i transkulturalno učenje.

Dan koji sam proveo sa njima se ogledao u nizu vježbi i razgovora o povjerenju, emocijama, ličnim percepcijama društveno nametnutih ideja i svaki put su me iznenadili svojom otvorenošću, neiskvarenom iskrenošću. Kao skelet čitavog dana postavljena je zajednička priprema iftara, večernjeg obroka tokom obilježavanja islamskog mjeseca posta ramazana.

“Gledamo to kao projektni menadžment. Svako od njih je dio jednog velikog tima, koji ima za cilj da pripremi iftar. Unutar te velike grupe postoje manje grupe: nabavka, kuhari, meni… Ideja je da nauče kako raditi zajedno, kako da implementiraju projekat koji je u ovom slučaju priprema iftara, ali može se proširiti na bilo koji veći ili manji projekat”, govori Ivana.

Snimajući - ispratio sam ih u nabavku, pipremu jela sa dogovorenog menija u kuhinji uz pjesmu i ples i na kraju iftar, večera za sve prisutne.

Iznad stola za kojim je bila servirana večera, bilo je napisano pravilo: “Svi zajedno počinjemo i završavamo večeru”.

Prije nego počnemo, grupa odgovorna za postavku večere je imala nešto da kaže.

Uz nadu da nisam propustio esenciju izrečenog kao kraj pokušavam da citiram čega se sjećam…

“Hvala vam što ste svi tu i što poštujete pravila. Želimo vam svima da uživate u hrani koju smo pripremili i da obratite pažnju na pravilo koje smo napisali. Želimo da ovo završimo kao grupa. Pored toga, molimo vas uzimajte samo onoliko hrane koliko možete pojesti. Svaki dan negdje u svijetu neko dijete gladuje. Ponizno se sjetite toga i budite zahvalni za sve što stoji pred vama…”

Ostavljam ih da uživaju u noći druženja koja slijedi.