Ismet Kršin, srednjoškolski profesor koji gleda srcem

„Naravno da se sjećam, kako se ne bih sjećao... Tada je Brown bio popularan, ti si to čitao, ja sam čekao audio knjigu... Jesi li još uvijek u pozorištu?“, govori mi profesor iz srednje škole kojeg sam jutros kontaktirao.
Piše: 
Ajdin Tinjak
Foto: 
Ajdin Tinjak
Podijeli ovaj članak: 
Ismet Kršin profesor je prava u Srednjoj školi u Konjicu i slijep je od djetinjstva. U nezgodi koju je imao izgubio je vid, no to ga nije spriječilo da uspješno završi školu, gimnaziju, da diplomira na pravu i bude srednjoškolski profesor. Već 31 godinu nesebično prenosi svoje znanje učenicima i gradi odnos s okolinom vodeći se mišlju da je ono što je bitno očima nevidljivo i da se najbolje vidi srcem. Ispratio je desetine generacija učenika i svi se s radošću i pozitivnom emocijom sjete časova profesora Kršina.
 
Najbolji ili najodgovorniji učenik ili učenica zaduženi su da odu po profesora u zbornicu nakon što se oglasi školsko zvono. Taj isti učenik ili učenica prema instrukcijam profesora Kršina pomažu u pripremi časa, a dežurni učenik prijavljuje odsutne. Na nekom drugom času, kod nekog drugog profesora moglo se desiti (i dešavalo se) da dežurni učenik ne prijavi kolegu iz klupe koji je pobjegao s časa zbog testa, lektire, ili ko zna kojeg razloga poznatog samo buntovnom srednjoškolcu, ali na času privrednog prava to se nije dešavalo.
 
To je bio poseban odnos učenika prema slijepom profesoru, i manglupluci koji priliče srednjoškolcima na časovima profesora Kršina nisu bili prisutni. Pamtio je gdje ko sjedi prema boji glasa i dobro znam da, kada bi neko promijenio klupu, upozorio bi ga da se vrati na svoje mjesto. Znali smo da nas je, iako nas nikada nije vidio, poznavao bolje od profesora koji su motrili na nas i očima i ušima. 
 
 „Prema mojim informacijama, prva sam slijepa osoba koja je završila pravni fakultet'', kaže profesor Kršin i dodaje da živi punim plućim, sretan što radi s djecom jer je to bio njegov životni san i vodilja koja ga je tjerala da se bori, uči, bude uporan i završi fakultet. „Sasvim normalno živim s ovim svojim nedostatkom“, dodaje kratko naš sagovornik.
 
Njegove kolege iz Srednje škole u Konjicu puni su riječi hvale i s mnogo poštovanja govore o slijepom kolegi.
 
„Nemam riječi da opišem sve kvalitete tog čovjeka. Sposoban, komunikativan, zna s djecom, omiljen među kolegama... njegov invaliditet uopće ne predstavlja problem za posao koji radi. U zbornici ima svoju stolicu, s učenikom ode na čas i vrati se, radi pedantno i profesionalno, čak bolje i od nas profesora koji nemamo invaliditet“, s riječima hvale i iskreno o profesoru Kršinu kaže njegov koleg Nijaz Guska, profesor u srednjoj školi.
 
O njegovoj samostalnosti i hrabrosti govore sve njegove kolege koje smo kontaktirali, dodajući neizostavnu rečenicu da „od njega mogu puno naučiti“.
 
U školi je prepoznatljiv po optimizmu i uvijek je spreman na aktivnu saradnju po bilo kojem pitanju. Uopće se ne primjećuje njegov tjelesni nedostatak, on prati društvena događanja i s njim se uvijek može razgovarati i o školi i o temam van škole, kažu za njega kolege profesori iz zbornice.
 
Među učenicima je i danas omiljen kao što je bio omiljen i prije desetak godina kada je moja generacija pohađala srednju školu. U slobodno vrijeme voli izaći u šetnju i provesti vrijeme u druženju s prijateljima, kada o njemu brinu članovi porodice, a u školi ima podršku kolega i učenika koji, kako smo mogli saznati imaju veliku dozu poštovanja i hvale za ovog profesora.
 
Učenici s kojima smo razgovarali o profesoru Ismetu Kršinu, podsjetili su na sve one dobre strane pedagoškog i prosvjetarskog zanata koje su u ovom turbulentnom, reformskom ili kakvom već stanju u obrazovanju negdje potisnute. Profesor Kršin je nastavnik starog kova i ako je vjerovati (a boljeg suda o profesorima od učeničkog nema) učenicima kojima predaje, „On je najbolji!“
 
Nerado daje intervjue i izjave za medije. U kratkom razgovoru kazao mi je da poziva ima stalno, i da je zadnji istup u medijima imao prošle godine povodom Međunarodnog dana bijelog štapa, jer nema potrebu istupati u javnost i popularizirati svoju priču. Pristao je da razgovara za naš portal, jer je to od njega tražio bivši učenik, a odnos uzajamnog poštovanja koji je izgrađen prije desetak godina zadržao se i do danas. Profesor je pristao na kratki razgovor bez kamera i fotografisanja, a učenik je bez puno pitanja „zašto?“, podijelio njegovu priču onako kako je on htio.
 
„Mislim da sam ja jedan od tih svijetlih primjera, kako se u životu s nekim teškim invaliditetom može uspjeti“, poručio je na kraju našeg razgovora profesor Ismet Kršin.
 
 
Ostavite komentar