Porodica bi trebala biti utočište LGBT osoba
“Kada bismo malo više razmišljali, kada bismo bili tolerantniji i blaži, onda bismo shvatili najbitniju stvar skladnog života: da je spolno opredjeljenje privatna stvar svakog pojedinca”, obrazlaže svoje stavove ova Sarajka. I nastavlja: “LGBT osobe imaju sasvim dovoljno problema s društvom koje ih ne prihvata i vrlo često šikanira. Ako na istu vrstu odnosa naiđu još i u porodici, onda je njihov haos potpun. Porodica bi svakom od nas trebala da bude utočište od svijeta i njegove agresije. Nažalost, za lezbijke i gejeve porodica je često početak, a ne kraj agresije.”
Biljana objašnjava kako je saznala za to da njenu kćerku ne zanimaju muškarci i da njeni ljubavni problemi potiču od svađe s djevojkom. “Rekla mi je da se posvađala s prijateljicom, ja joj kažem da se ne brine jer će se pomiriti. ‘Ali ja nju volim’, odgovara ona meni. ‘To je razlog više da se pomirite’, kažem ja njoj i tako je jedna do tada zabranjena tema postala dio našeg života. Moja kćerka nije mogla da povjeruje kako sam ja to lako primila. Ali meni bi svaka druga reakcija bila strana. Poštujem svoje dijete, njegove izbore i sklonosti. Moje je da je štitim, da joj budem oslonac, a ne da propitujem, ili čak zabranjujem njene izbore.”
Ipak, Biljanina podrška nije nešto što prolazi bez problema. Kaže da svojim sestrama, braći i roditeljima nikada ne bi mogla reći da joj kćerka ima djevojku. Zbog čega, pitamo je, a ona spremno analizira “moralna polazišta” uže i šire porodice. “Znam ih kao i sebe, znam kako razmišljaju i reaguju. Kada gledamo televiziju zajedno, svaki nagovještaj istospolne veze ili ljubavi prihvaćen je s čuđenjem, negiranjem, agresivnim zgražavanjem. Ne želim da svoju kćerku izlažem takvim ljudima i njihovom starinskom moralu. Majka me često pita ima li moja kći momka. Kada kažem da nema, odmah slijedi pitanje zašto. Pošto znam kako bi se razgovor dalje odvijao, ne nastavljam ga nego blago pređem na neku drugu temu.”
Biljanina kćerka aktivno se zalaže za prava LGBT osoba i bila je na svim važnijim događajima te provenijencije u regiji. “Nije mi problem što ide tamo, nego što je uvijek u prvim redovima. Znam u kakvom društvu živimo i znam kakve bi to posljedice imalo po nju kada bi je neko prepoznao. Ovdje je nasilje još aktivna mogućnost rješavanja društvenih problema, a ja ne želim da je neko napadne.”
Pitamo ovu samosvjesnu Sarajku da li će njena kći cijeli život biti osuđena na skrivanje i glumu. “Izgleda da hoće. Pogledajte u kakvom društvu živimo. Tolerancija nije naša stvarnost, nego jedan obični politički spin. Ovdje će proći decenije dok LGBT osobe budu mogle živjeti svoj život kao i ostali. Ne govorim o svom mišljenju i stavu, nego o društvenoj situaciji. I tako nije samo kod nas, nego i u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori... Temelj tih društava je rigidni konzervativizam, koji smatra svojim punim pravom, čak obavezom, zalaziti u privatni život ljudi i određivati im šta da rade i kako da žive.”
To je bio pravi trenutak da Biljanu upitamo šta je njen najveći strah. “Strah me ljudi i njihove agresije. Mi živimo u doslovno krvoločnom društvu. Ako mislite da pretjerujem, samo napravite jedan benigni socijalni eksperiment. Izjasnite se kao osoba koja praktikuje istospolnu ljubav i odmah ćete, iste sekunde, na licu mjesta i na svojoj koži osjetiti šta znači netrpeljivost.”
Biljana kaže da je njen pesimizam rezultat iskustva. Mnoge prijateljice njene kćerke nisu svojim roditeljima rekle da su lezbijke, ali jesu njoj. “Kada su vidjele kako sam ja prihvatila ono što mi je kćeka rekla, postala sam im neka vrsta ispovjedaonice, neočekivane podrške. Ono što ne mogu da kažu ocu ili majci, govore meni. Malo ljudi ima tako dobar uvid u njihove probleme i strahove kao ja. To je zato što je malo ljudi neopterećeno predrasudama. Žao mi je što je tako, pokušavam im pomoći koliko god mogu, ali šta god da ja uradim, to nije dovoljno. Moja podrška ne može im zamijeniti roditeljsku ljubav, toga smo svi svjesni.”
I na kraju obavezno pitanje: šta bi Biljana poručila ljudima koji u porodici imaju LGBT osobu?
“Imam više poruka za njih. Prva je: de malo razmislite. Kakvi ste to ljudi kada ne prihvatate svoje dijete? Zar ne mislite da je vašoj djeci dovoljno to što ih društvo osuđuje, odbija, maltretira, pa ako se na sav taj belaj još priključite i vi, onda je njihov haos potpun. Zar postoji išta na ovom svijetu što je vrijedno patnje vašeg djeteta? Sjetite ih se kada su bili mali, sjetite se koliko ste ih voljeli. I onda se upitajte: zbog čega ste prestali da brinete o njima, da ih volite i da ih podržavate? Oni su slabi, ranjivi, usamljeni. S vašom podrškom, dobili bi bitan oslonac u životu koji im sada nedostaje...”
