Ponos zbog uspješne Parade ponosa
Veliki uspjeh i velika pobjeda demokratije i ljudskih prava nad divljaštvom i fašizmom, nad neobuzdanom mržnjom i diskriminacijom. I korak napred za Srbiju u evropskim integracijama.
Ovako uspješnu Paradu ponosa, prvu od 2001. i tada teško povređenih učesnika, opisuju organizatori iz LGBT organizacija, diplomate, pripadnici nevladinih organizacija, ministri iz srbijanske vlade, stranačka rukovodstva, ugledni pojedinci i učesnici protestne šetnje ulicama u centru Beograda, održane 28. septembra.
Protestnom manifestacijom koja je, kao i u drugim evropskim gradovima, prošla veselo, sa zastavama duginih boja i balonima kao dekoracijom, pripadnici LGBT zajednice i ostalie građani/ke zatražili su zaustavljanje nasilja nad seksualnim manjinama i izrazili saosjećanje sa dosadašnjim žrtvama. U koloni pripadnica i pripadnika LGBT zajednice bili su primetni transparenti sa porukama "Ljubi pedera!" "Ponos za sve"; "Za sve žrtve nasilja u Srbiji", "Proleteri svih identiteta, ujedinite se".
Podršku učesnicima pružili su ministarka bez portfelja Jadranka Joksimović, državne uprave i lokalne uprave Kori Udovički, šefica pregovaračkog tima Srbije sa Evropskom unijom Tanja Miščević, šef Delegacije EU u Srbiji Majkl Devenport, ambasador SAD u Srbiji Majkl Kirbi, gradonačelnik Beograda Siniša Mali, predstavnici Demokratske stranke, predsjednik LDP-a Čedomir Jovanović, reditelj i funkcioner socijalista Srđan Dragojević...
Više stotina učesnika,više hiljada policajaca
Niko od komentatora ne propušta da naglasi važnost prvog koraka, konstatujući i to da su snažne mjere policijskog obezbjeđenja dokaz da manifestacije poput Prajda tek treba da postanu nešto uobičajeno, odnosno da sada s pravom imaju oznaku visokog rizika. Više stotina učesnika i više hiljada policajaca u obezbjeđenju protestne šetnje možda su ključne brojke za skor nakon završetka ove manifestacije.
Ostale brojke ni na koji način ne ukazuju na dramatičnost skupa: privedeno je i prekršajno kažnjeno petnaestoro mlađih muškaraca, pirotehničkim sredstvima zapaljen je jedan gradski autobus, na dvije lokacije zapaljene su automobilske gume. Dva su policajca povrijeđena u napadu organizovane grupe huligana na zgradu RTV B92, a jedan fotoreporter pogođen je komadom asfalta. Među prebijenim osobama našao se i rođeni brat premijera Srbije Andrej Vučić, koga su žandarmi svirepo tukli, dok se nisu legitimisala dvojica telohranitelja iz njegovog okruženja (zaduženi, inače, za bezbjednost premijera Aleksandra Vučića).
"Nijedno staklo (kad smo već kod brojki, prim. aut.) nije slomljeno", konstatovao je premijer Vučić na vanrednoj konferenciji za novinare nakon Prajda.
Vučić je istakao kako je ponosan na organe bezbjednosti i pravosuđe, ali i naglasio da se ponosi većinom građana Beograda koji su "ispoštovali" Prajd, odnosno nisu pravili incidente. On je zahvalio Beograđanima, "jer su s velikom ozbiljnošću, ljubavlju prema svom gradu i odgovornošću pokazali da razumeju u kojoj je poziciji Srbija, istovremeno poštujući različitosti". Premijer je naglasio da "Parada homoseksualaca nije organizovana zato što je to uslov za ulazak u Evropsku uniju, niti zato što smo naklonjeniji gej populaciji nego Crkvi, već zato što hoćemo da pokažemo da se u državi poštuju Ustav i zakoni i prava svih ljudi".
Pred Srbijom su, kako je rekao, mnogo veći izazovi od Prajda, "ali nikada o nigde ne možemo stvari da rešavamo bez jasnih pravila, a danas smo pokazali da osnovna pravila znamo da poštujemo”.
„Ono što svima mogu da obećam, a to je da će Ustav i zakon važiti jednako za sve u Srbiji”, ponovio je premijer.
U prvim reakcijama na društvenim mrežama Vučićeva izjava dočekana je kao dokaz ranije izraženih stavova, pripremljenih i izgovorenih za podilaženje većini ("Srbija ima važnija posla"; "Ne pada mi na pamet da učestvujem na Paradi") i slične hladne obloge za užarene glave klerofašista.
U svakom slučaju, posao je obavljen, Parada ponosa održana, kao kruna međunarodne Nedelje ponosa Beograd, prve LGBT manifestacije čije je održavanje (Peti salon vizuelne umetnosti) skromnim sredstvima pomogla i država. A u više navrata LGBT organizacije isticale su da se nešto pozitivno mijenja, kada je riječ o bezbjednosti LGBT zajednice i pristupu nadležnih organa.
Ko komanduje huliganima
S druge strane, pripreme i realizacija Parade pokazale su tešku bolest srbijanskog društva, izraženu sklonost ka agresivnom nacionalizmu i specifičnim nijansama ovdašnjeg klerofašizma koji se nesmetano razvija pod okriljem ultradesničarske partije Dveri, Srpske pravoslavne crkve i brojnih kriminogenih skupina navijača, čiji su predvodnici u direktnoj vezi sa policijskim oficirima.
A bilo je poslednjih dana u medijima i na beogradskim ulicama istupa koje niko normalan ne bi poželeo da vidi i pročita. Glavni stožer Srpske pravoslavne crkve poželeo je da polemiše sa organizatorima parade, okrivljujući ih za trošenje novca iz budžeta, u koji, inače, ova najbogatija vladina organizacija ne uplaćuje ni delić svoje ogromne svote novaca. "Zar se zaštita svojih privatnih prava sme i može ostvarivati gaženjem moralnih osećanja većine Čovečanstva? Zar se prezrenjem Zakona Božjeg i moralnog poretka ugrađenog u ljudsku prirodu, ostvaruje ljudsko dostojanstvo?Ako je gej seksualno opredeljenje opravdano i treba ga propagirati, na osnovu čega to isto ne važi i za pedofiliju, masovno raširenu u zapadnom svetu, incest... Po čemu je njihovo pravo manje pravo od takozvanog prava vaše seksualne (dez)orjentisanosti?", zaurlao je Sinod SPC u proglasi koji potpisuje patrijarh Irinej.
Usledili su žestoki odgovori iz gotovo svih stranačkih centrala i same Vlade, koje su upozorile SPC da ne nasrće na sekularnost države. Nije, naravno, crkveno iživljavanje svima jednako zasmetalo, riječ je o dugogodišnjem partnerstvu u ratnim zločinima i mirnodopskoj otimačini, a dio političke elite u Srbiji sebe smatra izuzetno progresivnom, budući da joj "pederi i lezbejke ne smetaju dok su u njihova četiri zida".
Stavove nasilnih i plitkoumnih artikulišu Dveri
Dva protesta Dveri, jedan veče uoči Parade, drugi par sati poslije nje, obilježili su ovaj skup i društvo u Srbiji danas, arhaičnim pozivanjem na odbranu Srpstva od najezde homoseksualaca koji će, tvrdi Vladan Glišić iz ove postrojbe koja ''poziva na nenasilje'', "nakon parade početi da nam oduzimaju decu".
Pristalice Dveri svih generacija mrze homoseksualce, slave četništvo, pjevaju o Mladiću i Radovanu Karadžiću, poručuju "Ovo nije zemlja pedera!", zaklinju se da će se vratiti na Kosovo, uz male ili nikakve šanse da pokažu tu državu na geografskoj karti.
Dveri artikulišu stavove plitkoumnih pojava života svih dobi, ali se teško mogu nazvati desnicom, ukoliko to nije i vjerovanje u kemtrejlse, HARP antene zamaskirane u voćnjacima, zavjeru Amerikanaca protiv Srba, jer je sve loše krenulo posle ničim izazvanog bombardovanja i osam stotina hiljada prognanih Albanaca ("A šta su tek oni nama radili...").
Teško je smjestiti te ideje na političku mapu, a nije ih, s obzirom na dvodecenijsku organsku vezu sa policijom i sportskim klubovima, lako ni pacifikovati. Država je to uradila 28. septembra i takav rezultat ne bi trebalo bagatelisati.
Pitanja o porijeklu mržnje u bolesnom društvu kakvo je Srbija besmislena su za napise o Paradi ponosa; i kada bude još bezbjednije na ovakvim skupovima, ostaće dovoljno prostora za povezivanje LGBT zajednice sa vijekovnim neprijateljem koji Srbima uništava potomstvo, sa Amerikancima i komšijama iz regiona, špijunima različitih provenijencija.
"Ovo je zemlja za nas/Ovo je zemlja za sve naše ljude" ("Ovo je kuća za nas/Ovo je kuća za svu našu decu"), odjekuje r'n'r klasik Milana Mladenovića i Ekaterine velike. Gdje?
Na protestu Dveri.
Ali, ne izvlačimo zaključke, pogotovu na njih nemaju prava oni koji razularenu hordu nisu vidjeli na dijelu, u osvjetničkom nasrtaju na frižidere sa sladoledom i metalne tezge sa knjigama, u centru Beograda.
Naravno da nema mjesta za sve.
