O genezi jedne bolesti

 

Odlučio je da se ozbiljno pozabavi ovom pojavom, i napisao je dokument: Drapetomanija – bolest koja kod crnaca uzrokuje bjekstvo. Njegov zaključak je bio da robovi ne bježe zbog toga što žele slobodu, već zbog toga što su veoma bolesni! Ako rob ne radi dobro, ili je tužan bez razloga – fasovao je drapetomaniju i treba na liječenje čim prije. Liječenje se sastojalo od bičevanja – vlasnici bi trebalo da ih tuku, dok im ne izbiju bolest iz glave i ne vrate ih u njihovo prirodno stanje pokornosti. 

 

 

Desetak godina nakon dijagnoze drapetomanije u Americi, u Evropi krajem 19. vijeka zapažaju problem mase. Gustav Le Bon zaključuje da se svaka ideja ili ponašanje u masi mogu proširiti i postati zarazne. U “čoporu” se tada gubi individualnost, a osoba postaje jedinica bez slobodne volje. Tada stručna javnost poče ozbiljno da promatra fenomen društvenih zaraza.    

 

 

Tridesetih godina 20. vijeka u Njemačkoj se javlja nacizam – sušta suprotnost drapetomaniji, ali jedna od najpoznatijih društvenih bolesti. Ubrzo je zahvatila pola Evrope. Bolest podrazumijeva sindrom kolektivizma, od apsolutnog prihvatanja političke strukture, do prihvatanja genocida kao krajnjeg rješenja. Zaraženi pokazuju spremnost na žrtvovanje individualnih sloboda, u skladu sa restriktivnim zakonima kao odrednicama društvenih normi. 

 

 

Jednakost i slobodu smatrali su bolesnim idejama, a preporuke  dr. Cartwrighta shvatiše smrtno ozbiljno i primijeniše ih kolektivno. Ideje individualnih sloboda i jednakosti se jedino mogu izbiti silom! Uklanjali su se svi i sve koji nisu čisti – Jevreji, Romi, homoseksualci, lezbijke... Rodila se terapija zla, koju danas poznajemo kao holokaust. 

 

 

Na današnji dan se sjećamo bolesti nacizma i njenih posljedica. Države se sjećanjem ujedno obavezuju da će učiniti sve da se ova bolest nikada više ne raširi, i da će se mlade i buduće generacije upozoravati na zlo koje je ova bolest donela. Evropa, dakle, mora posvetiti više pažnje zdravlju budućih generacija!

 

 

Sjećaju se i državice nastale na prostoru bivše Jugoslavije. Ilegalno je negirati postojanje ove bolesti, te će neki zvaničnici izraziti saosjećanje sa njenim žrtvama, poslati neka saopštenja, pisma, cvijeće, slikati se za medije. Ali, sjećat će se epidemije ove bolesti koja datira iz 40-ih godina prošlog vijeka. Onu epidemiju, skorašnju, iz 90-ih, mogu slobodno da negiraju ili koriste onako kako im u trenutku odgovara. Nju ne moraju da pamte, štaviše – rade na amneziji iste. Jer, zakon o kažnjavanju negiranja genocida u BiH – ne postoji. 

 

 

Bolest kolektivizma i fašizma 90-ih je još uvijek tu. Teritorije su očišćene, podjele su legitimizirane i opravdane. Oni/ e koji/e pokušavaju da joj se odupru, policija privodi na “informativne razgovore” zbog njihove etničke pripadnosti.  U Prijedoru, opštinske vlasti zabranjuju javna okupljanja preživjelih žrtava i povratnika, privode se aktivisti zbog upotrebe riječi genocid i još uvijek ne postoji nijedan spomenik u gradu za nesrpske žrtve. Diskriminacija ove vrste aktivno promoviše mirovni rat i održava zarazu u životu, koja zauzvrat (kroz zaražene) održava bolesnike na vlasti. 

 

 

Diskriminacija ne smije biti samo riječ koja se spominje po pravnim fakultetima i nevladinim organizacijama. Prihvatajući je kao realnost, mi učvršćujemo bolesne posljedice rata i time kažnjavamo buduće generacije. Rijetko koja vlast će se usuditi da otvoreno predloži tretman bičevanja, istrebljenja onih koji razmišljaju drugačije (mada ima i takvih bolesnika), ali će im na svaki mogući način otežavati život, dok ne shvate da su nepoželjni u čoporu.  

 

 

Možda samo umišljam? 

 

 

Nedavno nas je predsjednik RS-a, Milorad Dodik, samouvjereno podsjetio da je posve normalno da bude pomirenje i da nisu potrebni sukobi ako se fino podijelimo. Treba da živimo na ovom prostoru, ne može niko nikoga da eliminiše, ni Bošnjaci Srbe, niti MI njih, a za tim nema ni potrebe. ONI moraju da imaju svoje, a MI imamo svoje, i samo je to način da živimo normalno jedni pored drugih, reče nam Dodik.

 

 

Volio bih napomenuti gospodina Dodika da sam rođen u Prijedoru, gdje sam kao dijete živio sasvim “normalno” pored “drugih”. Problem je što je danas moj rodni grad “vaš”, a ja “njihov”, te ne mogu “normalno” da živim. Osjećam se diskriminiran ovom izjavom koja podržava segregaciju. Pitam se, imam li osnova da tužim gospodina Dodika? Počinje me boljeti glava, kao da ću se razboljeti.

 

 

Razgovaram sa prijateljem u Prijedoru. “Jarane, ovo je stvar evolucije, a ne samo revolucije”, kažem nakon duže rasprave. Nemamo gdje da bježimo od drugih, ne možemo nikome zabraniti da nam dolazi. Istorija pokazuje da mržnja nije baš najbolje naslijeđe budućim generacijama, koje će se (valjda) stiditi naših budalaština.  Sad baš počinjem biti bolestan. 

 

 

Nikad više bila je poruka preživjelih holokausta. Ali, zaboravili smo poruku. Zaboravljamo da se sjetimo događaja koji su se desili, žrtava koje su ostale iza nas. Sjećanjem umanjujemo nacionalne mitologije, veličanje zločina, izmišljanja istorije i otrov kolektivne krivice.  

 

Sjećanjem na zločine i posljedice bolesnih ideja, prisiljavamo sebe i druge da prihvatimo postojanje drugih ideja i uređenja. Da se suočimo sa činjenicom da ne postoje nijedan razlog ni zakon koji bi opravdali masovna ubistva civila! 

 

 

Da se sjetimo opasnosti ideologija kolektivizma, kako za njih tako i za nas. 

 

 

Da se sjetimo i da budemo svjesni da su bolesti tu oko nas, da još uvijek utječu na našu realnost. 

 

 

Da se sjetimo, i suprostavimo metodama koje je predložio Cartwright. 

 

 

Da širimo ideju odgovornosti, da preispitujemo mišljenje većine i analiziramo sopstvena. 

 

 

Da naše jednostavno postojanje kao slobodnih ljudi, po riječima Camusa, bude znak protesta.  

 

 

Ja biram da bolujem od davno zaboravljene bolesti. Kada su ljudi uporno bježali od bolesnog okruženja. Zaražen, odbacujem ropstvo nacionalističkog i  šovinističkog establišmenta. Ne prihvatam vlast robovlasnika koji mi ne dozvoljavaju da imam ista prava kao i drugi. Nikad nisam poželio nekom da se razboli, ali u ovom slučaju želim vidjeti što više ljudi kako kašlju i kišu po javnim mjestima. 

 

 

I ja, evo već zaražen, buncat ću na sav glas po javnim mjestima o kulturi ljudskih prava i odgovornosti, zaražen drapetomanijom, davno zaboravljenom bolešću.