Putujuća škola mira
Cilj programa je da podstakne dijalog o dešavanjima tokom 90-ih, kroz interaktivan rad sa učenicima, profesorima i predstavnicima nadležnih institucija.
Iako je rat u BiH završen prije 20 godina, još uvijek se suočavamo sa posljedicama konflikta, koje se reflektuju i u oblasti obrazovanja. Nastavni planovi i programi nisu usaglašeni na republičkom, entitetskom i kantonalnom nivou. Obrazovne institucije na teritoriji cijele BiH ne bave se temama vezanim za dešavanja iz perioda 1992-1995 u BiH, uključujući dijalog o uzrocima i posljedicama rata, ali i mogućnostima za prevazilaženje posljedica sukoba.
Projekat traje već godinu i po dana. Provodi se u Krajini, Podrinju i Hercegovini. Prva ''Putujuća škola mira'' održana je u martu ove godine u Zvorniku, gdje su učesvovali srednjoškolci iz Zvornika, Karakaja, Srebrenice, Bratunca, Višegrada i Foče. Na drugoj školi učestvovali su učenici srednjih škola iz Prijedora, Sanskog Mosta i Bosanskog Petrovca.
“Mi na jedan interaktivni način izučavamo istoriju od 1992-1995. godine tj. ono što u obrazovanju nije zastupljeno. Postoji taj tihi sporazum da se o tome ne govori dok ne prođe jedna određena vremenska distanca. Mi smo uočili kroz naš rad zadnjih petnaestak godina da su najosjetljivija populacija upravo mladi ljudi koji su najizloženiji manipulacijama, stereotipima, predrasudama i ksenofobiji i svemu onome što se može reći u kontekstu poricanja onoga što se dešavalo u periodu 92-95. godine'', objašnjava Aleksandra Letić, direktorica Helsinškog komiteta za ljudska prava Republike Srpske.
Program se realizuje u saradnji sa predstavnicima pedagoških agencija, prosvjetno-pedagoških zavoda, profesorima i školskom administracijom u ta tri regiona.
''Napravljen je i nacrt udžbenika koji bi se mogao primjenjivati u srednjim školama i on se testira i dopunjuje u radu sa učeicima kroz ''Putujuće škole mira''. Grupe mladih ljudi zajedno prolaze kroz teoriju pomirenja, suočavanja sa prošlošću, tranzicijske pravde, procesa i uloge mladih ljudi u izgradnji normalnijih odnosa na međuetničkoj razini. Istovremeno zajedno sa njima odlazimo na mjesta stradanja, razgovaramo sa žrtvama i čujemo njihove priče. Tako da oni imaju kao mladi ljudi priliku da u toj jednoj interakciji saznaju nešto više nego što možda u drugačijem okruženju nemaju priliku, to jest da saznaju šta je ljudska patnja iz svega toga koja nije niti politički niti etnički obojena, nego samo jedna ljudska priča o onome što se njima dešavalo“, navodi Letić.
Putujuću školu u Mostaru prošla je i mlada Trebinjka Tamara Benderać, učenica Koledža ujedinjenog svijeta u Mostaru. Kaže da za nju, ono što je čula, vidjela i naučila predstavlja vrlo bogato životno iskustvo.
''Ovaj projekat je veliki korak za sve nas učesnike, zato što mislim da smo mi ti koji rušimo barijere ovdje u našoj državi koje su postavljene silom prilika. Dobijamo samo jednu stranu svega što se dešava, pa i o tim događajima iz prošlosti, tako da je ovo bila jedinstvena prilika da saznamo i te druge dvije strane koje su nam nedostajale. Naravno da se promijenila moja lična percepcija, zato što sam sve ove godine vidjela većinom jednu stranu a ovdje sam čula dosta i sa druge dvije strane. Ovakav način učenja istorije može da utiče na to da mladi budu budući pronosioci mira. Učimo da budemo objektivni i da sagledamo tu neku cjelokupnu sliku i naravno da to treba da prenesemo dalje na naše vršnjake.''
Projektom je predviđena i edukacija 60 profesora iz tri regije za rad sa srednjoškolcima. Kemal Bećirević je profesor istorije u Gimnaziji u Sanskom Mostu. ''Za mene je to bilo veoma pozitivno iskustvo, mislim da je isto tako i za učenike. Ideja je sama po sebi dobra, jer bi ovaj projekat mogao da iznjedri neku zajedničku historijsku jezgru, što bi bilo dobro jer mi još uvijek imamo tri istine i tri programa u izučavanju historije,“ smatra Bećirević.
“Vrlo se lako može uočiti kako mladi napreduju i kako se taj proces odvija u samom početku testiranja tog jednog udžbenika. Na početku, oni donose nešto sa sobom, ono što su čuli od svojih roditelja, lokalnih zajednica, nešto od političkih partija, tako da oni imaju stav ili neko razmišljanje o onom što se dešavalo 90-ih. Zbog toga na početku i postoji jedan blagi otpor prema tim sadržajima. Postoji ta neka potreba poricanja, postoji i ta neka potreba da o tome lažu da neke stvari nisu znali. Ali, to se mijenja tokom procesa zajedničkog učenja, suočavanja sa ljudima koji su to preživjeli. Oni imaju priliku da čuju ljudske priče i da se suoče sa tim. Onda se lako može uočiti taj pad spremnosti na poricanje i jačanje spremnosti da se i oni uključe u te procese, da spoznaju da imaju odgovornost kako se odnose prema tom vremenu, toj zajedničkoj istoriji i vremenu od kog mi ne možemo pobjeći,” ističe Letić.
Ona dodaje i da je još vrlo rano govoriti o tome da bi iz projekta moglo proizići nešto što bi bio zajednički udžbenik za izučavanje istorije. „Mi nemamo ambiciju da sada napravimo jedan zajednički istorijski udžbenik, zato što je to do sada već nekoliko puta pokušano i to je imalo svoje institucionalne prepreke. Mi još nismo otišli toliko daleko da stvorimo te preduslove da možemo svi sjesti za sto i reći, ok sad radimo jedan udžbenik istorije koji će biti primijenjen na svim nivoima u BiH. Nažalost od toga smo i institucionalno kao država, ali i kao društvo još suviše daleko. “
Projekat traje do oktobra 2015 godine. Profesori i mladi ljudi koji su prošli kroz program edukacije su u obavezi da urade zajedničke aktivnosti koje će se fokusirati i dešavati isključivo unutar njihovih škola u dodiru sa širom zajednicom. Projekat se nastavlja zagovaranjem i kod obrazovnih institucija na svim nivoima vlasti u BiH da se ovaj jedinstveni oblik izučavanja istorije uvrsti u školske programe.
