LGBT zajednica na Kosovu: buđenje iz zimskog sna

D:Već duže vrijeme se čini da se LGBT zajednica na Kosovu povukla iz javnog prostora. Iako je bilo organizacija i aktivnosti posljednjih desetak godina, nikako da se ostvari kontinuitet. Zbog čega?

R.S.: Problem je u tome što sami aktivisti/ce nisu bilie dovoljno jakie i spremnie da se više angažuju. Također, nije bilo zakona, nije bilo nikakvog medijskog prostora koji bi mogao da se koristi. Obično je sve što se dešavalo bilo inicirano od strane ljudi koji su deo međunarodne zajednice, oni su gurali da se rade neke stvari, onda odu, mi ostanemo. Nije bilo nikakve podrške, a puno je bilo straha. Sada je dosta drugačije – imamo zakon o zabrani diskriminacije, ozbiljniji je pritisak na državne institucije da ga poštuju i primjenjuju. Aktivisti/ce se osjećaju jačima. 

D: Zakon je primjenjen i u slučaju napada 2012. godine na Libertas (LGBT organizacija koja više nije aktivna, prim.aut.) i Kosovo 2.0?

R.S.: Da, to je bio ''vikend napada'', kako ga zovemo ... Prvo je napadnut Libertas, a večer nakon je grupa mladića upala na promociju magazina u izdanju Kosovo 2.0, pod nazivom ''Sex''. Između ostalih, bilo je dosta sadržaja koji se odnosio i na LGBT teme. Također, zamišljeno je bilo da tokom promocije Igbale Rugova (dugogodišnja LGBT i mirovna aktivistica na Kosovu, prim. Aut.) i Lepa Mlađenović čitaju pisma koja su slala jedna drugoj tokom godina. Sve se to naravno, interpretiralo u javnosti kao događaj tokom koga dve lezbejke čitaju ljubavna pisma, koji promoviše bolest, itd. ... Nekoliko njih je upalo, rasturilo scenu, nekoliko pristunih je bilo fizički povrijeđeno. EULEX je vodio taj slučaj, odnosno izabrali su da ga vode.

D: Trojica napadača su osuđeni na zatvorsku kaznu, zbog ''povrede ravnopravnog statusa stanovnika Kosova''. Da li i na Kosovu mogu da se uprate trendovi kada su u pitanju ekstremne desničarske grupe, organizacije?

R.S.: Njihovo organizovanje je tek počelo, ali nije teško uvideti kuda sve to može da ide, jer vidimo šta se dešava u okolnim zemljama. Ima tu svega, i religije, i navijača, ali čini mi se da nemaju podršku države. Osim nekoliko poslanika u Skupštini, veći dio političkog establišmenta se jasno ograđuje od njih. Javnost nema baš puno informacija o ovim grupama.

D: Kakvo je raspoloženje unutar LGBT zajednice?

R.S.: Naš cilj je da radimo prvenstveno sa zajednicom, na jačanju ljudi u svakom mogućem smislu. Kroz treninge, radionice, informisanje...Stalno treba raditi na tome, jer ima puno ljudi koji se osjećaju usamljenima, čak neki misle da su bolesni. Mlađe generacije su mnogo osvještenije u tom smislu, mnogo lakše prihvataju sebe i svoju seksualnost nego stariji, lakše se odlučuju da budu vidljivi. Za sada imamo jedno mjesto na kome se nalazimo, adresa je tajna...

D: Da li je tebe strah?

R.S.: Nakon napada na Libertas sam bila loše, jako loše. Bilo je dana kada sam intenzivno razmišljala da li mogu, želim sve ovo da radim. I onda sam nekako prelomila – idem naprijed, pričam o strahu, ali ne dozvoljavam da me sputava. Imam neke mjere opreza, ne znam šta sve može da se desi, ali za sada je OK. 

D: Kako ti izgleda LGBT aktivizam u regiji danas?

R.S.: Zadnjih 7-8 godina sam aktivno uključena u LGBT scenu u regiji. Na žalost, mislim da su Makedonija i BiH dosta nazadovale. Skoplje je nekada bio raj na zemlji za nas sa Kosova, ali se situacija u zadnje vrijeme zaoštrila. Srbija ide nekako polako, imajući u vidu da je sve krenulo odatle, previše polako se stvari razvijaju. Hrvatsku nekako ni ne računam u taj prostor. Bez obzira na sve, želja nam je da sarađujemo sa grupama iz regije, što je više moguće.