Zatvorenici u BiH: Dvije strane jedne priče
Institucija ombudsmena BiH 2012. je izradila Specijalni izvještaj o stanju ljudskih prava u ustanovama za izvršenje krivičnih sankcija u Bosni i Hercegovini. Predstavljeni su uslovi u kojima borave osobe koje izdržavaju kaznu u nekoj od zatvorskih institucija.
Obilazeći ustanove tokom cijele godine, ombudsmeni su - primjera radi- konstatovali nedostatak medicinskog stručnog kadra, te da su ograničena budžetska sredstva prevagnula u odnosu na pitanje higijene. Ovo je tek djelić onoga što su ombudsmeni pronašli na terenu i prezentovali u svom izvještaju. Šira priča je mnogo crnja.
Prva strana priče
Nadležna ministarstva tvrde suprotno od Institucije ombudsmena. Ministarstvo pravde FBiH navodi da su u posljednih deset godina uložena ogromna finansijska sredstva za rekonstrukciju, širenje i izgradnju novih kapaciteta za smještaj osuđenika. A s obzirom na kompleksnost sistema, navode iz ministarstva, može se reći da zatvorenici imaju više nego zadovoljavajuće uslove za boravak u zatvoru.
Ministarstvo pravde Republike Srpske takođe ističe da su prava pritvorenika u skladu sa Evropskim zatvorskim pravilima, te da odgovaraju zahtjevima Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
“Poseban krevet sa odgovarajućom posteljinom i redovnom zamjenom, ormarići za odjeću, dostupnost pitke vode, redovno kupanje i pranje odjeće, odgovarajući sanitarni uslovi neophodni za održavanje lične i kolektivnme higijene, adekvatno zagrijavanje i ventilacija prostorija, dovoljno svjetlosti, redovna i raznovrsna ishrana uz uvažavanje i poštivanje ishrane osuđenih lica - vjernika, posebni uslovi koji su prilagođeni potrebama žena i majki porodilja, boravak na svježem vazduhu”, naveli su iz Ministarstva pravde RS-a kao obaveze koje su kazneno-popravne ustanove dužne ispoštovati tokom izdržavanja kazne.
Federalno ministarstvo pravde je otišlo čak i korak dalje, tvrdeći da zatvorenici u Federaciji BiH imaju bolje uslove čak i od nekih zemlaja koje su članice Evropske unije, a ističu da su najveći problem zatvorenicima zapravo oni sami. Posebno naglašavaju da su u nekim situacijama osuđenici u prednosti u odnosu na ostale građane - na primjer, ne čekaju uopšte na specijalističke preglede kao što je magnetna rezonanca, za koje građani čekaju po nekoliko mjeseci.
Osvrćući se na tretman prema ženama zatvorenicama, oba ministarstva su istakla kako prema njima imaju poseban tretman, posebno kada se radi o njihovoj zdravstvenoj zaštiti i higijeni.
Iz odgovora koje smo dobili od entitetskih ministarstva pravde, stiče se utisak da zatvorenici koji borave u ustanovama u oba entiteta imaju idealne uslove za boravak. Od čiste posteljine, preko raznovrsne hrane, higijenskih uslova, pa sve do zdravstvene zaštite. Međutim, ove informacije bi imale smisla jedino ukoliko bi se zanemarila svjedočenja zatvorenika, i izvještaji nekih drugih institucija koji govore o vrlo teškim uslovima na terenu.
Druga strana priče
U dijelu izvještaja koji se odnosi na zdravstvenu zaštitu zatvorenika, kao zaključak se navodi da zdravstvena politika u zatvorima ne postoji i da se ovo pitanje tretira tek kao jedno od mnogih unutar zatvorskog sistema. U malom broju institucija je osiguran standard upošljavanja doktora opšte prakse, pa umjesto toga, većina institucija je iskoristila mogućnost honorarnog angažovanja doktora koji je u skladu sa Evropskim zatvorskim pravilima.
Izvještaj navodi da su se zatvorenici najviše žalili na ovakav vid zdravstvenog zbrinjavanja, jer ovakvo angažovanje doktora nije bilo adekvatno s obzirom na broj zatvorenika. Nerijetko se dešavalo da angažovani doktori ne izvršavaju svoje obaveze. Da bi se ovi navodi provjerili, ombudsmanima je bila potrebna evidencija o dolascima doktora u dogovorenim terminima. No, ta evidencija ne postoji.
Kada je riječ o hitnim slučajevima, ovakva praksa je pogubna. Također, utvrđen je i nedostatak medicinskih tehničara, pa se često dešava da terapiju koju je propisao doktor zatvorenicima daju čuvari, što nije u skladu s pravilima.
Drugi problem naveden u izvještaju je higijena. Primjera radi, u KPZ-u Orašje u okviru mjera štednje odlučeno je da se rublje zatvorenika ne pere mašinski, već da svaki zatvorenik sam pere svoje rublje.
Ombudsmeni su bili posebno iznenađeni stanjem higijene u KPZ Tuzla u objektu na Kozlovcu. Ono što su tada zatekli u tom novoizgrađenom objektu je, kako su naveli, nedopustivo. Nesnosan smrad u čitavom objektu, zapuštenu kuhinju i mokre čvorove, a zatvorenici su rekli da doktor vrlo rijetko dolazi. Žene koje se nalaze u zavodu na izdržavanju kazne i njihove potrebe su posebno zanemarene, što je nedopustivo jer se njihove potrebe itekako razlikuju u odnosu na muški dio zatvorske populacije.
U najgorem stanju nalazi se KPZ Sarajevo. Uzimajući u obzir da na području Sarajeva živi oko 700 hiljada ljudi, nedopustivo je da ne postoji zatvorska ustanova u skladu sa Evropskim zatvorskim pravilima. Izdržavanje kazne u Sarajevu se vrši na tri lokacije, od kojih je jedna u drugom kantonu, a druga ne zadovoljava minimalne bezbjednosne, niti bilo koje druge uslove.
Ostaje pitanje gdje, zapravo, idu novac i sredstva za rekonstrukciju zatvora? Ovo se posebno odnosi na KPZ Doboj i KPZ Tuzla, u koje su uložena ogromna finansijska sredstva, ali su uslovi boravka ostali - nepromijenjeni.
