Vaspitač

 

 

Moj krug ljudi ne vezuje ovo zanimanje za muškarce. Prije mene, direktor doma je dugi niz godina bio vaspitač, tako da mi nije bio problem da se uklopim, djeca su me prihvatila. Što se tiče porodice, moj otac je također rano ostao bez roditelja, sam se školovao, imao je teško detinjstvo, ali je uspio. Tako da je to, možda, moj najveći motiv da se bavim ovim poslom. 

 

 

Po dvoje nas radi na odjeljenju, imamo i ''domaćice'', odnosno tete koje rade po 12-24 sata dnevno. Uglavnom, uvijek je neko tu. Super su me prihvatile, zaista. 

 

 

U Domu postoji pet odjeljenja, četiri su školska, i jedan je predškolski. Radim u starijem školskom odjeljenju, to su najstarija djeca u Domu i najveći broj njih su završni razred srednje škole, mada ima djece koja idu u osnovnu školu, čak imamo i djevojku koja studira ekonomiju. U cijelom Domu, broj, naravno, varira kao i na samom odjeljenju na kojem radim. U grupi je od 17-oro do 20-oro djece. Brinem se o svemu – njihovoj higijeni, da li su naučili sve za školu, uradili zadaće, vanškolske aktivnosti, treninzi... dakle, o svim njihovim interesovanjima se vodi računa, i moraju da se ispoštuju.  Radno vrijeme počinje u pola 8 ujutro. Prvo ispratim djecu koja su prva smjena, ako ima potrebe, vodim ih do škole. Najveći broj djece je tu od malih nogu tako da su navikli na svoje obaveze, a oni sto dođu malo kasnije, prilagode se većini i sa njima se radi bez većih problema. 

 

 

Na ovom odjeljenju je dugi niz godina radio direktor i tu su poželjni, po pravilniku, muškarci-vaspitači. Iz čistog razloga što taj posao zahtijeva malo više autoriteta. Ja moram biti autoritet na neki način, ali trudim se da izgradim prijateljski odnos -  kao i svaki rodielj koji odgaja svoje dijete. 

 

 

Ja ovaj posao stvarno volim da radim i uključen sam maksimalno. Morate imati različita interesovanja, široko obrazovanje, na primjer, ja sam završio muzičku školu, dosta neformalnih edukativnih programa, volontiranja... Prosto, morate biti svestrani.  Mislim da uopšte nije lagano raditi ovaj posao, jer sama težina odgoja djece govori o sebi.  Još nisam oženjen, pa imam vremena da budem uključen non-stop, i stvarno se trudim da stalno budem tu za njih.  

 

 

Kad me pitaju o tome, uvijek izdvajam jednog dječaka za kojeg sam se vezao. Bio je dvije godine u Domu. Krenuo je tu u prvi razred i ostao do kraja drugog da bi ga majka ponovo odvela. Pošto mu je majka živa, ispunila je obaveze prema Centru za socijalni rad. Dječak je bio romskog porijekla, i moj veliki motiv je bio srušiti predrasudu da se s tom djecom ne može raditi ili da se ne žele školovati. Naravno, uspio je, kao i druga djeca. Na žalost, od kada je otišao iz Doma, nemamo kontakt, i moram da priznam da mi to teško pada.  

 

  

Tačno je, mnoga djeca imaju roditelje. Da bi stupili u kontakt sa djecom, moraju da ispune određene uslove preko Centra za socijalni rad. Imamo nekada situacije kada se pojavi majka, vidi djete i onda je nema neki period, ali dijete ostane uzbuđeno, jer niko ne može zamijeniti majku. Ali, nekako se borimo i mislim da uspijevamo.

 

 

Ne baš, kod mene konkretno, otac je bio taj koji je bio ''autoritet''. Majka je učestvovala, naravno, ali se on prosto više pitao. Sa druge strane, imamo i primjera samohranih majki koje uspiju da odgoje i podignu djecu same. Nema pravila u tome.