Vidimo se u čitulji

U nemalom novinarskom stažu, ovo je prvi tekst koji pišem a čijem pisanju nije prethodilo čitanje desetine drugih. Pokušaj je to preskromnog ličnog doprinosa manjku estradizacije monstruoznog femicida koji se juče dogodio u Gradačcu. Kojim se ovoga puta otišlo nekoliko milja dalje od uobičajenog scenarija okončanja života žene zbog toga što je žena, a čemu uvijek prethodi kontinuirano zlostavljanje koje čini muškarac, i čiji je krajnji cilj femicid – ubistvo žene zbog toga što je žena. Ponavljam se i činiću to dok mogu pisati. Koji se kao femicid u sudskim protokolima ne imenuje. Koji se kao pretpostavka tokom prijavljivanja nasilja ne pretpostavlja. Za koje je institucije u našoj zemlji, u čemu na žalost nismo ekskluzivni, baš briga, da ne kažem nešto gore.

Sigurna kuća je najbolja 

Jedno od pitanja koje puk smatra legitimnim i koje rado postavlja glasi – zašto žrtva nije prijavila nasilje. Ti pitači i pitačice najčešće ne znaju pred kakvim se oblikom institucionalnog zlostavljanja ili u najblažem slučaju nebrige žena nađe onda kada je sama i nezaštićena. I kada se kao takva odluči požaliti bilo kojim povodom. Većina žena nema dovoljno informacija pa samim tim ne zna ni da su sigurne kuće u Bosni i Hercegovini zaista sigurne kuće. Ne znaju ni da postoje. Nema ih dovoljno u svakom slučaju. One koje postoje, zaista su prve i najbolje adrese za spašavanje, potom zbrinjavanje žena a kasnije i osposobljavanje za nastavak života. Tvrdim to kao osoba koja se cijeli profesionalni život najviše bavi temom žena žrtava zlostavljanja. Ako je nešto u ovoj nesretnoj zemlji vrijedno pohvale, onda su to, gle apsurda, sigurne kuće i žene koje rukovode njima. Kada se neka žena odvaži i prijavi nasilje, a potom se vrati pod isti krov sa nasilnikom ili sakrije kod svoje porodice, kao što je to učinila potonja žrtva, institucije koje ne rade ništa, neće joj pomoći. Nakon prijavljivanja nasilja, adresa je, ako ne postoji porodična ili prijateljska podrška, sigurna kuća. Čak i kada postoje prethodne, sigurna kuća je najbolja. Nisi sama zaista nije floskula. Zahvaljujući sigurnim kućama žene nisu same.

Ali postoji nešto što žene, mimo manjka informacija, sprječava u takvoj odluci. To je sram. Sram pred vlastitim pogrešnim izborom, pred društvenom reputacijom koju su stekle, pred činjenicom da su se dovele u nepodnošljivu poziciju nemoći. Sram pred tim da najbližim moraju reći u kakvom glibu se nalaze. Da moraju iznevjeriti njihova očekivanja. Čak i onda kada je okruženje podržavajuće. Da moraju priznati da su dio statistike, a to nikada nikome nije lako. Jedan od najlegitimnijih ljudskih doživljaja vlastitog postojanja upravo podrazumijeva činjenicu o pretpostavci vlastite osobnosti kao jedinstvene.

Život na temeljima militantnog društva 

Jedna djevojka, po svemu izuzetna, od profesionalnih rezultata do vanjštine kao iz modnih časopisa, žrtva zlostavljanja osobe s narcisoidnim poremećajem, rekla mi je kako joj je najteže, nakon što se sve završilo, to što se društveni kontekst oko njega nije promijenio. On je i dalje omiljen. Iz takvog konteksta lako će mu biti naći novu žrtvu. Ne znam da li se tirani rađaju. Nije moje polje ekspertize. Ali znam da se vaspitaju i da ih društvo dodatno kuraži, iz manjka informacija o njima, iz želje da svijet izgleda upravo onako kako ga tirani kreiraju. Kao predstava. U slučaju tiranina predstava samo za javnost. Dok se, nakon zatvorenih vrata, u okruženju najbližih, dešava pakao.

Jedna druga osoba mi je rekla kako joj je najbolji prijatelj njenog bivšeg partnera zlostavljača, u trenutku kulminacije užasa koji je bio toliko evidentan da se nije mogao sakriti ni pred kim, rekao zašto mu ranije, njemu – njegovom prijatelju, nije rekla da postoji problem. Šta sve patrijarhat neće smisliti. Žene bi po toj logici, da bi sačuvale živu glavu ili razum ako je riječ „samo“ o psihičkom zlostavljanju, trebale hodati okolo i najboljim prijateljima vlastitih zlostavljača govoriti o tome kako imaju problem. Žene u takvim okolnostima, iz prethodno navedenog srama kao razloga, ne govore o vlastitim iskustvima poniženja ni najboljim prijateljicama.

Iako je monstruozni femicid u Gradačcu prilika da se još jednom pozabavimo životom žena kojima su njihove vlastite kuće najčešće najnesigurnije, on nam govori i o široj slici, kreiranoj posljednjih trideset godina.

I koliko god da je važno govoriti o femicidu, bilo bi, uprkos monsturoznosti recentnog slučaja, pogrešno govoriti samo o njemu.

Nisam ni slova napisala povodom vršnjačkog maskara u beogradskim školama. Strahota događaja nije mi dala tu vrstu slobode. Današnja ljutnja povodom žrtve čije su smaknuće pratitelji ubice gledali na Instagramu, lajkali i komentarisali, daje mi za pravo da pokušam napisati barem nekoliko rečenica.

I te vijesti nisam čitala. Sporadično sam mozaik slagala na osnovu statusa na Facebooku ljudi kojima vjerujem. Otkako imam vlastitu djecu, dosta toga ne mogu pročitati niti pogledati. Rekao bi neko da je to potvrda profesionalne nemoći, novinari_ke bi valjda trebali_e imati snage da sve vide. Možda onda kada istovremeno nisu i ljudi, a ja radije biram ovo drugo, pa neka profesija halali.

U tim objavama, vezanim za dječaka koji je počinio masakr, dominirale su informacije o očevoj potrebi da ga vodi u streljanu. Znam neke časne ljude koji su takođe svoju djecu učili pucati. Ni ti ljudi, ni njihova djeca ili unučad, ne bi ni mrava zgazili.To dijete, njegov otac a moguće i djed, stasali su, ili se rodili, na temeljima militantnog društva koje nikada nije imalo kapaciteta da suštinski, u sociološkom smislu, uđe u proces demilitarizacije. Srbija je po tome ekstreman primjer. U slučaju posljednjeg bosanskohercegovačkog femicida, ni mi nismo daleko.

 Uzori u osvjedočenim kriminalcima 

Odrastanje osamdesetih podrazumijevalo je ponavljanje replika iz filmova poput „Maratonci trče počasni krug“ ili „Ko to tamo peva“. Najčešće izgovarana replika devedesetih, ovoga puta iz dokumentarnog filma „Vidimo se u čitulji“ reditelja Janka Baljka, glasila je: „Jedan Pirke je morao biti ubiven“. Izgovara je Kristijan Golubović. U duhu tranzicijskog i poratnog eufemizma imenovan kao „momak sa vrućeg beogradskog asfalta“. Junaci filma završili su kao što u naslovu filma i stoji. Kristijan je preživio.

Potom je, razvijajući svoj afinitet ka slikanju u zatvoru, po izlasku oslikavao odjeljenja dječijih bolnica u Srbiji. E da bi u konačnici završio kao zvijezda reality televizijskih formata, seleći se iz jednog u drugi. Deborovo „Društvo spektakla“ u Golubovićevoj pojavnosti i sveprisutnosti dobilo je video prezentaciju. Mi smo počeli da živimo ono o čemu su učeni ljudi davno pisali. I dok strahujemo od pošasti koju će nam donijeti vještačka inteligencija, mi u osvjedočenim kriminalcima vidimo uzore.

Zato gradačački primjer nije „samo“ primjer najmonstruoznijeg femicida kojem je regija svjedočila. On je i primjer udovoljavanja društvu spektakla, dio spoznaje da postoje ljudi koji će to gledati. I oni koji će lajkati. I koji će imati komentar. I koji će sutra nastaviti svoje male neznačajne živote. Šuteći svaki put kada čuju zabrinjavajuće zvukove iz susjednih kuća i stanova, ne zovući policiju, jer je nasilje nad ženom ili porodično nasilje privatna stvar, a javna sramota.

Nastaviće kupovati namirnice za zimnicu, ne smatrajući se saučesnicima_ama. Dok će gospodari naših života, administratori Facebooka, uklanjati post novinara, između ostalog jednog od najčasnijih predstavnika profesije, koji je rezigniran reagovao na aktuelni femicid, smatrajući da njegova terminologija nije u duhu sa standardima društvene mreže na kojoj živimo.

Do juče smo se na Twitteru „klali“, na Facebooku smo ostajali mi boomeri što bi mladi rekli, iz navike, za Instagram smo i jedni i drugi vjerovali da služi predstavljanju nerealno lijepog, zahvaljujući obilju filtera kojima ljudi uljepšavaju vlastitu predstavu o sebi.

Nakon što se femicid, ubistvo žene zbog toga što je žena, desio u živom prenosu na platformi koja služi promociji nerealne ljepote, pitanje je šta je sljedeći korak. Odavno su postala passe mjesta za koja su nam nekada govorili da će nam možda tamo „sipati drogu u piće“. To se, znamo, nikada nikome nije dogodilo. Droga je skupa. Život žene nikada jeftiniji.

Tekst autorice Kristine Ljevak Bajramović prenosimo sa portala Media.ba .