Multietničnost Nikole Pejakovića
Sa ljudima koji se dobrovoljno izopšte iz civilizacije ne može se polemisati. Tim riječima mi je profesor odagnao i poslednju dilemu vezanu za jednu televizijsku emisiju u kojoj su novinari smatrali da za isti sto mogu dovesti negatore zločina i fašizma i ljudskopravaške organizacije koje se godinama trude da njihov rad nazovu pravim imenom. Nezrelo poimanje novinarskog zlatnog pravila “druge strane” od kojeg pati nezrelo balkansko novinarstvo tu je palo, jer nije svaka strana “druga strana”. Ako već nema drugih aršina, onda postoji taj osnovni, civilizacijski, u kojem se zna da su osnovna ljudska prava neupitna.
Digla se tada velika buka – ko ima pravo da javno govori, na koji način treba novinar da se ponaša u emisiji ako već sagovornike sa takvim stavovima zove u goste, te kakve su posljedice takvih istupa.
Poslije nekoliko dana žučne rasprave iz koje se nikako nije vidio put, sve je rečeno u jednoj prosto proširenoj rečenici Žarka Koraća na početku teksta.
Koncept emisije je bio loš zbog čega je vrlo brzo i skinuta sa programa – jer o nekim stvarima jednostavno ne može javno da se raspravlja.
Činjenica jeste da su mediji još uvijek nacionalistički obojeni, da nema dana da neko ne huška “najboljim” manirima devedesetih godina. Uz sav nacionalistički diskurs koji se pomno njeguje negativnom selekcijom novinara,tu su i opskurni blogovi poput onog izvršnog sekretara SNSD Rajka Vasića, na kojima se objavljuju stvari koje čak i u medijima, takvim kakvi jesu, ne mogu naći svoje mjesto.
Na Rajkovim čitaocima je da prosude da li će ga i koliko pratiti, a obzirom da sam okružena njegovim gorljivim “fanovima”, kojima umije da bude duhovit, sigurna sam da ima pristojnu posećenost na blogu.
Međutim, kada tekst sličnog sadržaja, uz malo pristojniji jezik, ali jednaku poruku, nađe svoje mjesto u jednom od najčitanijih dnevnih listova u Banjaluci, pa i u RS, javlja se problem. Jer tekst Nikole Pejakovića Miješano meso u kojem piše o “pogubnosti” miješanih brakova po čovjeka, narod, naciju i tradiciju, otvoreno i bez imalo zadrške propagira nacističke ideje rasizma, koje nema ko da mu ospori u takvoj medijskoj formi kakva je kolumna.
Ne znam da li je tekst pročitan prije objavljivanja, niti da li ga je sam autor pažljivo iščitao jer je u mnogim stvarima kontradiktoran. To ne mijenja činjenicu da je jedno ovakvo propagandističko štivo našlo mjesto u novinama koje Vlada RS dotira pristojnim svotama novca iz budžeta poreskih obveznika svih etničkih zajednica, pa i onih koje Pejaković naziva “miješanim mesom”. Od njih autor prima honorar.
U vrijeme nastajanja fašizma, njegovi tvorci i podržavaoci su otvoreno govorili o superiornosti nacije. Rasizam je bio jedna od osnovnih kategorija po kojima su ljudi razvrstavani u “potrebne”, “nepotrebne” i uzvišenu rasu. Adolf Hitler je smatrao da u svakoj rasi postoji čežnja za čistotom. Jedna od najrigidnijih postavki fašizma bio je i jeste taj da je “rasa određena biološki”. Kevin Passmore u svojoj knjizi Fašizam piše da su fašisti vjerovali da se biološka predodređenost ne može mijenjati, a asimilacija sa drugom nacionalnošću je nemoguća.
“Doista, nacisti su vjerovali da su asimilirani Jevreji još opasniji, jer djeluju prikriveno. Biološki rasizam ljude dijeli na više i niže rase, a ove potonje se ne razliku jasno od viših životinja. Ti ‘podljudi’ se mogu iskorištavari u interesu viših rasa”, objašnjava Passmore osnove ideologije fašizma.
Kako to izgleda u pisanoj praksi može se vidjeti iz nekoliko citata: “Ova tema se mora obraditi, jer ona predstavlja ključni temelj opstanka jednog naroda, opstanka njegovih kulturnih vrijednosti, njegovih običaja, tradicije. To su - miješani brakovi. Mislim na brakove između osoba koje su različitih vjera, koje su pripadnici različitih naroda. I mislim na onu ideju jugoslovenskih komunista da se propagiranjem i glorifikovanjem miješanih brakova, u nekoj vrsti jugo melting pota, istope sve nacije i narodi i napravi jedna – jugoslovenska nacija, ateistička, bazirana na učenjima Marksa, Engelsa, Staljina i domaćih šalabajzera. Taj naci-program, ta igra sa životima generacija, krvavo je prekinuta i uvodeći porodice u međusobni rat, a ljude, pojedince, bacajući u lični haos, u mali, privatni pakao.”
“Djeca iz tih kombinacija su, po pravilu bila, najzdravija i najtalentovanija djeca, gradska i obrazovana. Malo su danas ometena po pitanju identiteta, ali su im rezervni položaji, tipa – ja sam građanin svijeta, nije bitno šta sam, ja sam dobar čovjek ili ja sam Amerikanac, Danac, Šveđanin, učinili neku vrstu olakšanja i umirili huk predaka u njima.”
“Moje skromno mišljenje je da su brakovi koji ostanu miješani, u kome se ne zna ni ko je čovjek a ko žena, niti kome Bogu djeca treba da se mole, u kome se, radi mira u kući, ne slavi ni Vaskrs ni Uskrs ni Bajram – samo jedna nesreća i za te zaljubljene i za njihovu djecu. Treba biti vrlo, vrlo ozbiljna i stabilna osoba da bi se ušlo u taj, takozvani, miješani brak. Naručite miješano meso za dvije osobe umjesto bifteka, ako ste jako gladni, ali pazite da se ne prejedete, da vam to silno meso ne prisjedne.”
“Ovo je kolumna protiv kulta ličnosti, uravnilovke i negativne selekcije, protiv diktatora koji je naredio da se narodi miješaju, ne bi li zatro te iste narode. E, protiv toga sam, a ako ste vi za, da se to vrijeme laži vrati, ako mislite da je bravar bio bolji, onda se slikajte i vi i vaše miješano meso za dvije osobe.”
Tekst vrvi od stereotipa na kojima je građena nacionalistička ideologija sva tri naroda koji žive u BiH. Tu su i očuvanje vjere, nacije, tu je taj komunizam koji nas je uništio i, osvrćući se na rat, doveo do krvoprolića, tu su strašni jugokomunisti, nesretni čisti narodi koji nisu znali kako da im se odupru, “Titići Brozići”, kako ih naziva autor. Tu je i nezaobilazni seksizam – patrijarhalni stereotip “o ljudima i ženama” prožet vjerskom zaslijepljenošću. Kao i obično, tu su i Ivo Andrić, Meša Selimović, Miroslav Krleža, Branko Ćopić.
“Dobro, Branko se poslije ubio, to se mora uzeti u obzir”, piše autor.
Kao najveći stereotip i prva stvar na kojoj su ti isti ideolozi radili krajem osamdesetih godina jeste krivnja miješanih brakova, njihova nepotrebnost i nesreća koju su donijeli “čistim” narodima. Jer, da nije njih, kao glavnog primjera ideologije zajedništva, bratstva i jedinstva, valjda rata ne bi ni bilo. “Miješani” gradovi su divljački uništeni prvi, a “miješano meso” je servirano na prvim linijama kao “topovsko meso”, jer su, uz pripadnike “drugih”, bili nepotrebni tvorcima “čistih nacija”.
Kada sam pristala da napišem tekst na ovu temu, nisam znala da ću imati problem – kako objasniti nešto što je civilizacijska tekovina, a to je pravo na izbor, pravo da budeš drugi i drugačiji i kao takav, pravo da živiš. To jednostavno nije moguće jer “sa ljudima koji se dobrovoljno izopšte iz civilizacije ne može se polemisati”.
Ali sa medijima koji takve stvari objavljuju mora i treba. Širenje govora mržnje je kažnjivo zakonski pa i u takvoj zemlji kakva je Bosna i Hercegovina, a objavljivati tekstove u kojima se ljudi nazivaju “miješanim mesom” nije ništa drugo nego govor mržnje.
Passmore u svojoj knjizi piše da savremeni nacional-populisti nerado sebe opisuju kao rasiste zato što je termin dospio na tako loš glas da niko ko se pretvara da je pošten ne bi usvojio tu etiketu. “Oni skrivaju svoju zatucanost stanovištem da su rase, kao i spolovi, jednaki ali različiti.” Vjerujem da je prebrojavanje krvnih zrnaca pod krinkom zaštite od jugokomunista, stvar prošlosti. Mislim i da su reakcije na taj tekst dokaz da pripada prošlosti. Možda o tome najbolje govori i izvinjenje Nikole Pejakovića koje je stiglo u vrijeme pisanja ovog teksta.
“Ne mogu da podnesem osjećaj da sam nekog uvrijedio i povrijedio. To na stranu, sada želim samo da se svima koje je moj tekst uvrijedio i kojima je moj tekst nanio bol, izvinim. Nije mi bila namjera da vrijeđam, nego da iznesem stav”, piše Pejaković i to na portalu radiosarajevo.ba, dok njegova kolumna još uvijek “ukrašava” stranicu Glasa Srpske. Tako izvinjenja nema. Nakon ovoga sam sigurna da Nikola Pejaković ne zna šta piše. Pitanje je zašto mu se onda daje javni prostor? Za razliku od njega, medij koji ga je uposlio sigurno zna zašto to radi.
Pejaković u jednom trenutku lucidnosti zaključuje da treba biti “vrlo stabilna osoba” da bi se ušlo u miješani brak. Ne bih se mogla složiti više. Dodala bih samo da sem što treba biti stabilna osoba, nije na odmet da druga strana ima i neke moralne, što bi se reklo ljudske kvalitete, da bude duhovit/a i da umije da voli – bez obzira na naciju, vjeru i etničku pripadnost. No, šta sa autorom koji sam priznaje da nije jaka osoba?
Ako se i može naći neka dobra stvar u ovom Pejakovićem pamfletu jeste da je objedinio rasističke diskurse sva tri naroda u BiH i pokazao svoju multietničnost na jedan vrlo specifičan način. Hvala mu na tome. Čovjek je ipak rođen u Bosni i Hercegovini, ostalo je nešto od “komunističkog”, “miješanog” vaspitanja u njemu.
U nastavku pročitajte i tekst koji je na svom Facebook profilu objavio sarajevski glumac Sanin Milavić kao reakciju na tekst Nikole Pejakovića, te na još dva teksta koji također govore o miješanim brakovima. Sanin, između ostalog, u svome komentaru piše: “U vašem dvodimenzionalnom svijetu nije ni čudo da sam vam predmet fascinacije. Nije ni čudo da sam vam stran, da vam smetam, da vam izgledam kao greška. Samo u takvom svijetu vi i možete biti profesori, doktori, laureati, doajeni, vođe i tumači morala, vjere, etike i estetike. Ja vam smetam jer nikada neću dopustiti da budem meso (niti miješano niti ikakvo) za vaše topove i zato što nikada neću dopustiti da preko raskomadanih leševa moje porodice stičete svoje nagrade i zvanja kao što to već decenijama radite. Ja vam smetam zato što vas mogu vidjeti odande odakle vi sebe u vašem plošnom svijetu ne možete, da vas vidim kakvi jeste – mali, osrednji, uskogrudi, nepristojni, voajeri koji mrze iz straha jer ne mogu da shvate. Iznenadit ćete se, ali ja vas mogu vidjeti takvim ne zato što sam iz miješanog braka, već zato što su me roditelji učili da mislim, da čitam, da učim i da volim, a učili su me tomu ne zato što su oni iz miješanog braka već zato što su bili i ostali dobri roditelji.”
