Ženska prava u BiH: Pandemija je pogoršala stanje
Čak 679 žena je bilo smješteno u sigurne kuće širom BiH, koje se dodatno bore za opstanak usljed nedostatka finansiranja.
„Mjere ograničenja kretanja su povećale kontrolu počinitelja nasilja, sigurne kuće su bile dodatno finansijski opterećene jer su morale obezbijediti dezinfekcijska sredstva i drugu opremu potrebnu za poštivanje epidemioloških mjera, a centri za socijalni rad nisu bili u mogućnosti održavati direktan kontakt sa žrtvama i vršiti kućne posjete zbog opasnosti od zaraze“, navodi Amina Dizdar koordinatorica programa Sarajevskog otvorenog centra (SOC) i jedna od autorica izvještaja.
Također, još uvijek nisu usklađeni državni zakoni sa Istanbulskom konvencijom koja je ratificirana 2013. godine. Već osam godina vlasti u BiH propuštaju priliku da usklade Krivične zakone sa Konvencijom.
„Istanbulska konvencija obavezuje državu i da preuzme sve mjere kako bi osigurala dovoljan broj lako dostupnih kriznih centara za žrtve silovanja radi osiguravanja medicinskih i forenzičkih pregleda, podrške za doživljenju traumu i savjetovanje žrtava. To je još jedna u nizu obaveza koje je BiH propustila da ispuni, a koja bi u značajnoj mjeri ohrabrila žrtve seksualnog nasilja da prijave počinitelje jer ne bi, kao što je to trenutno slučaj, same prolazile kroz proces prijave, obavljanja pregleda, pri čemu se očekuje od njih da poznaju pravne propise i nadležnosti i ostanu prisebne nakon traume kako bi mogle dovesti proces do kraja“, kaže Dizdar.
Žene su također pogođene i na tržištu rada, posebno u obrazovnom sektoru, gdje čine i većinu zaposlenih. Koordinatorica programa SOC-a i druga autorica izvještaja, Delila Hasanbegović Vukas navodi da se učešće žena na tržištu rada mora posmatrati i u odnosu na problem tradicionalne podjele kućanskih i obaveza oko porodice. U BiH, tek je svako šesto dijete upisano u predškolski odgoj, što ukazuje da su žene te koje sjede kod kuće i brinu se o djeci.
„Nema dovoljno razvijenih sistema brige za djecu u predškolskom uzrastu, koji bi bili svima dostupni i besplatni, pa se zbog toga žene sve više vraćaju neplaćenom kućanskom radu i kućanskoj sferi“, smatra Hasanbegović Vukas.
U odnosu na Narandžasti izvještaj koji je pokrio period 2016.-2019., nema puno promjena. „Ne možemo reći da nas je nešto od podataka zapanjilo. Svjesne smo okruženja u kojem živimo i znamo da se stvari vrlo sporo mijenjaju", kaže Amina Dizdar. Najveći izazov u ovoj vrsti istraživanja je nedostatak podataka i sistematizovanih evidencija koje bi, između ostalog, uključivale i spol.
No, da bi se promjene desile, autorice izvještaja smatraju da su neophodne mjere u sferi ekonomije: prilagođeno radno vrijeme i dodatne prednosti ženama (opterećenim i kućanskim poslovima) u sektorima koji su pogođeniji pandemijom. Također, potrebno je istraživanje o neplaćenom radu i ulozi žena u neformalnoj ekonomiji, kako bi se javnost upoznala sa ekonomskim posljedicama neplaćenog rada u BiH.
