Ženama “ženski“ poslovi, muškarcima pozicije moći

 

 

Iako žene čine oko polovine stanovništva BiH, njihova stopa aktivnost  u 2012. je tek 32,6%, što je skoro pa duplo manje od stope aktivnosti muškaraca koja iznosi 56,4%. Istovremeno, stopa zaposlenosti  žena je manja u odnosu na muškarce a stope nezaposlenosti  je veća. U praksi ovo znači da se manji broj žena odlučuje na ulazak na tržište rada, a i one koje pokušaju pronaći posao, imaju manje šanse za zaposlenjem od muškaraca. 

 

Ali razumijevanje ovog fenomena zahtijeva upoređivanje podataka o nezaposlenosti sa nivoom obrazovanja, jednom od ključnih referenci u procesu zapošljavanja. Podaci Agencije za statistiku BiH ukazuju na postojanje značajne razlike u pogledu nivoa obrazovanja žena i muškaraca. U usporedbi s muškarcima, žene u BiH su u značajnijoj mjeri neobrazovanije pa tako 25% žena u odnosu na 18% muškaraca nema niti osnovnu školu, navodi se u knjizi “Rodne nejednakosti na tržištu rada u BiH”.

 

Žene su zastupljenije u kategoriji osoba sa završenim osnovnoškolskim obrazovanjem (34% žena u odnosu na 25% muškaraca), dok su muškarci u većoj mjeri prisutni u kategoriji srednje obrazovanih (48% muškaraca u odnosu na 35% žena). U segmentu visokog obrazovanja, iako muškarci još uvijek dominiraju, žene im se, kao i kod srednjoškolskog obrazovanja sve više približavaju (6% žena u odnosu na 9% muškaraca).

 

Ali najinteresantniji trend je svakako povećanje broja žena u studentskoj populaciji. Samo u 2010. godini, broj diplomiranih studentica je bio 11,229 što je skoro duplo više u odnosu na 6,948 studenata. Visoko obrazovana ženska populacija stoga ima potencijal da u budućnosti značajnije utiče na mijenjanje trendova na bh. tržištu rada. 

 

 

 

U knjizi “Rodne nejednakosti na tržištu rada u BiH” čije je objavljivanje podržao Friedrich Ebert Stiftung, urađena je anketa putem koje su dobiveni razni podaci o iskustvima žena koje traže posao. Rezultati su pokazali da se žene susreću sa raznim problemima i izazovima koji su u suprotnosti sa zakonskim propisima.

 

Tako je više od pola ispitanica (55,8%) “ustvrdilo da ima iskustvo s oglasima u kojima je spolna pripadnost bila navedena kao preduvjet za dobijanje zaposlenja”, iako ovaj vid diskriminacije predstavlja direktno kršenje Zakona o radu i Zakona o ravnopravnosti spolova. Također, 67,4% ispitanica se susrelo sa praksom postavljanja pitanja o “bračnom statusu i broju djece, a iskustvo s pitanjima o namjerama rađanja i planiranju porodice posjeduje 51,2% ispitanica...a s direktnim seksualnim komentarima, zahtjevima, očekivanjima i dodirom susrelo se 15,9% ispitanica”. Ovakve pojave govore u prilog tezi da je u BiH na sceni rodna diskriminacija ali i diskriminiranje na osnovu spolne pripadnosti. 

 

 

Jedan od osnovnih uzroka ovakvog stanja je tranzicijski proces putem kojeg se ruši stari ekonomski sistem a na scenu stupa surovi kapitalizam koji se u BiH manifestuje kroz privatizacije, nesigurnost na poslu te otvorenu tržišnu borbu kompanija. Diskriminacija žena se posebno ogleda u vezi sa trudnoćom i materinstvom gdje postoji mnogo zabilježenih slučajeva u kojima se ostanak na poslu uslovljava time da žena ne smije zatrudniti. Također, činjenica da je BiH dijelom patrijarhalno društvo sa često izraženim stereotipima o ulozi žene na tržištu rada ne doprinosi rješavanju ovog problema.

 

Nuna Zvizdić, izvršna direktorica Udruženja “Žene Ženama“, navodi da ne postoji jedan glavni uzrok diskriminacije žena na tržištu rada, već da je riječ o kolopletu uzroka koji utiču na nejednak tretman žena na tržištu rada a možemo ih pojedinačno nazvati kulturom, tradicijom, stereotipima, ratnim dešavanjima, postratnom tranzicijom, stagnacijom privrede, velikom ponudom radne snage na tržištu rada, bezobzirnom trkom ka profitu i produktivnosti što je dovelo do gubitka posla i siromaštva žena te njihovog povratka u porodicu i porodične obaveze. 

 

 

U izvještaju koji je objavio Sarajevski otvoreni Centar (SOC) se navodi i to da “trenutne strategije na državnom i entitetskom nivou nisu ozbiljno posvećene usvajanju mjera i programa koji su usmjereni na povećanje konkurentnosti žena na tržištu rada i smanjenju rodnozasnovane diskriminacije pri zapošljavanju”. Pored toga, sam administrativni ustroj zemlje te činjenica da različiti kantoni različito reguliraju pitanje porodiljskog dodatka i ostalih vidova pomoći stvara konfuziju te doprinosi pogoršanom statusu žena u privredi.  

 

Esther Garcia Fransioli, autorica gore navedenog izvještaj SOC-a, smatra da iako je BiH usvojila niz dokumenata i zakona s ciljem poboljšanja pozicije žena na tržištu rada, razlika između muškaraca i žena se dodatno povećala. Ovo je dokaz da politike u ovoj oblasti nisu bile efikasne a posebno su zakazale kod ranjivih kategorija žena koje žive u ruralnim područjima ili imaju nizak nivo obrazovanja, navodi Fransioli. 

 

 

Jedan od načina na koji žene mogu pronaći zaposlenje je i kroz djelovanje u politici. Ali tu dolazi do paradoksalne situacije. Naime, procenat izlaznosti žena na lokalnim izborima 2012. godine je bio 55,55% što je nešto manje od 57,4% izlaznosti muškaraca. Od svih kandidata za načelnike bilo je 7,3% žena a udio žena u kandidatima za općinska vijeća je bio 36,1%. Uprkos tome, procenat načelnica od ukupnog broja izabranih je bio tek 3,6% a procent žena u sastavima općinskih vijeća je bio 16,2%. Iako je ovo nedovoljno podataka da se ustvrdi sam kvalitet kandidata te stoga njihove realne šanse za izbor,  evidentno je da ni same žene ne vjeruju dovoljno drugim ženama pri izboru na političke pozicije i da koriste neke druge kriterije u procesu glasanja. 

 

 

 

Nuna Zvizdić smatra da žene u BiH treba da razmisle o posljedicama neglasanja za žene i dobrovoljnog odricanja od 50% resursa. Žene bi trebalo i da ponovo preispitaju vlastito deklarativno razumijevanje uravnoteženog učešća žena u politici te da zbog vlastitog iskustva diskriminacije i marginalizacije, zajedno sa ženama političarkama, razviju nove obrasce političke kulture umjesto što “razvijaju strategije preživljavanja u diskriminatornom okruženju i tako stalno odgađaju ukidanje neravnopravnog položaja žena ne samo u politici nego i u javnom i privatnom životu“.

 

Istovremeno, Fransioli smatra da je razlog ove pojave i taj da su žene tokom predizbornih kampanja bile nedovoljno zastupljene u promotivnim aktivnostima stranaka te da su većinom muškarci bili na bilbordima ili televizijskim emisijama. Stoga rezultati kandidatkinja na proteklim izborima i ne treba da čude. 

 

 

Interesantna je i činjenica da u BiH postoje grupa zanimanja koja konstantno bilježi visok udio žena iako najčešće ne postoje objektivne pretpostavke za takvu pojavu. Na nivou općinskih sudova radi 279 sutkinja i tek 134 sudije. Na nivou kantonalnih sudova, zaposlene su 84 sutkinje i 39 sudija. Na nivou čitave sudske vlasti u BiH, žene čine 64% sudske vlasti a muškarci 36%. U tužilaštvima je situacija izbalansiranija i žene čine oko 50% zaposlenih. Istovremeno, broj zaposlenih žena u centrima za socijalni rad je 945 a broj muškaraca je 328. Broj zaposlenih žena u domovima za djecu i omladinu bez roditeljskog staranja je 281 a broj muškaraca 91, navodi se u izvještaju Agencije za statistiku BiH. 

 

 

Nuna Zvizdić smatra da odgovor na ovaj fenomen može biti da stereotipne rodne uloge imaju veliki uticaj a ponekad i određujući faktor prilikom izbora zanimanja i zapošljavanja. Također, uvjerenje ljudi je i to da su žene možda odgovornije, brižnije u prikupljanju, obrađivanju i rješavanju problema a sudstvo, socijalne ustanove i škole su prostori nagomilanih i neriješenih problema koje će žene “raščistiti“ jer su muškarci okupirani poslovima vođenja države. Ali iako su žene u gore navedenim sektorima većina, pozicije rukovođenja i upravljanja su i dalje u nadležnosti muškaraca, zaključuje ona. 

 

Buduće rješavanje ovog problema će zahtijevati kvalitetniji pristup države za što je ključni preduslov postojanje političke volje među vodećim političkim strankama. Istovremeno, mlade žene treba da biraju muška zanimanja navodi Zvizdić te dodaje da je ženama potrebno osigurati pristup poduzetničkim kredititima te da ekonomija pređe iz trenutne surove faze u fazu kada se ljudsko dostojanstvo uzima u obzir na tržištu rada. Fransioli zaključuje da je od velike važnosti porast svijesti o važnosti rodne ravnopravnosti te doprinosa žena socio-ekonomskom razvoju BiH. Država u kojoj polovina stanovništva može očekivati diskriminaciju pri procesu zapošljavanja nema osigurane temelje privrednog i političkog napretka.