Tolerancijom protiv radikalizacije mladih

Društvene mreže doprinijele su tome da se nasilje normalizuje ali i da mladi postanu imuni na njega barem kada se dešava nekom drugom, kažu stručnjaci u oblasti obrazovanja mladih. Ukoliko mlade ljude pitate zašto su snimali nasilje umjesto da ga prijave, a zatim taj snimak objavili na društvenim mrežama, reći će da nisu mislili da rade nešto što može nekome smetati. Jednostavno im niko nije rekao da to nije u redu i kako bi trebalo da se postave u toj situaciji.

„U našoj školi se do sada nisu organizovala bilo kakva predavanja ili radionice na temu radikalizacije i ekstremizma. Kada bi jednog srednjoškolca pitali za značenje, mislim da 9 od 10 njih ne bi apsolutno imalo predstavu o čemu se tu radi. Kao da se bojimo da ćemo prevencijom prizvati problem, pa je zbog toga samim tim i ne praktikujemo. Vršnjačko nasilje svakako postoji, premalo se o tome priča i reaguje. Žrtve nasilja se povlače, zatvaraju u sebe. U manjim količinama bilo je priče o različitostima kada je u pitanju pripadnost po nacionalnosti i religiji“,

Ovako jedna srednjoškolka u Republici Srpskoj opisuje tretiranje teme radikalizacije i nasilnog ekstremizma u nastavnim planovima i programima. Kako nam je više njih reklo, tokom nastave jako malo ili nikako ne uče o različitostima, toleranciji niti prevenciji nasilja, dok su značenje termina radikalizacije i ekstremizma morali potražiti na internetu.

„Ako želite da kao srednjoškolac saznate nešto više o tome moraćete sami da se angažujete i istražite. Nekada se čak zapitam čemu psiholog i pedagog u školi jer u njima i ne vidim neku podršku niti bih se osjećala ugodno da im se obratim i pričam o problemima. Mislim da to zapravo i proizilazi iz toga što komunikacije s njima gotovo pa i nema. Njih, iz dosadašnjeg iskustva, povezujem sa kaznom“, govori nam šesnaestogodišnjakinja iz Prijedora koja je zbog svojih stavova nerijetko meta vršnjačkog nasilja i šikaniranja. To se desilo i kada je reagovala na homofobne ispade svojih vršnjaka ali i profesora.

„Svoje stavove sam dugo vremena odlagala izložiti, a nakon što sam rekla da podržavam LGBTIQ osobe uslijedile su teške riječi, nazivali su ih bolesnicima, psovali majku i oca....Tipični komentari primitivnog čovjeka. Često između učenika kruži i priča o migrantima. Za svaku riječ razumijevanja, podrške i sažaljenja nad tim ljudima dobila sam oštre komentare kritike i osude“, kaže ona.

Ne dopada joj se generalizacija ranjivih grupa ali ni mladih. Često sluša različite etikete koje im se dodaju. To je ljuti jer se ne pronalazi u njima.

„Moglo bi se reći da je etiketiranje mladih slično situaciji sa migranitima. To je za naše podneblje, nažalost, postalo i normalno. Neko uradi nešto loše, ta priča poprima toliku pažnju i podiže se do nebesa, dok onaj koji čini nešto dobro ostaje pozadi u prašini. Ta prašina se nažalost sporo, a ponekad nikako ne spusti i ne smiri“, ističe ova djevojka.

Kaže kako odrasta u maloj, patrijahalnoj sredini. Ne osjeća se slobodno čak ni u svojoj porodici. Prinuđena je da krije svoje stavove.

„Roditeljima ne smijem reći da podržavam LGBTIQ zajednicu, majicu Povorke ponosa čuvam u ormaru zajedno sa svojom čežnjom za drušvom otvorenih vidika, ljudi punih razumijevanja i raširenih ruku spremnih da grle sve različitosti. Ponekad bude jako teško držati jezik za zubima, suzdržavati se i teškom mukom prikrivam sve ono što stvarno jesam. Opet, sve to moraš da ne osramotiš roditelje, da te ljudi ne bi čudno gledali ili nekim slučajem te neko dočekao u mraku dok šetaš ulicom. Ako ikada odlučim napustiti ovu državu, biti će to bijeg od primitivizma“, kaže ona.

Slična situacija je i u Banjaluci. Nekoliko srednjoškolaca sa kojima smo razgovarali kažu da se o toleranciji, različitosti i nasilju tokom nastave uopšte ne govori. Za pojmove radikalizacije i esktremizma nikada nisu ni čuli. Jedan od učenika završnog razreda škole u Banjaluci kaže da nasilje proživljava i od vršnjaka i od profesora.

„Javno podržavam jednu aktivističku grupu prema kojoj vladaju brojne predrasude, pa su ljudi te predrasude sada usmjerili i na mene. Čak idu do te mjere da mi pojedini profesori ne dopuštaju bilo šta da kažem na času. Kada pitaju cijeli razred šta misle o nekom problemu, ukoliko se javim odmah mi kažu da ne žele da čuju moje mišljenje. To je vrlo frustrirajuće, osjećam se odbačeno“, kaže nam on.

Sa vršnjačkim nasiljem godinama se bori i 18-godišnja Danica Novaković, učenica završnog razreda Gimnazije u Banjaluci. Nekada je jako teško pričala o ovoj temi ali se sada dovoljno osnažila da javno prenese svoja iskustva. Kako kaže, tek nakon našeg razgovora prepoznala je radikalizam i ekstremizam u ponašanju svojih vršnjaka, iako ih niko do sada nije tako nazvao.

„Niko sa nama ne priča o toleranciji. Niko se ne osvrne na to da bi trebalo nas djecu da podsjeti na to da smo svi jednaki, da trebamo da pomognemo nekome bez obzira na boju kože, bez obzira na to da li je taj neko druge religije ili je potekao iz druge sredine. Jer smo svi mi zapravo samo ljudi", govori nam Danica.

Kada govorimo o potencijalnim predrasudama koje odrasli imaju prema mladima, pa ih označavaju kao pasivne, neobuzdane i nasilne, Danica nerado priznaje da to zaista jeste tako.

„Nažalost, mladi stvarno jesu onakvi kako ih se etiketira. Ja bih voljela reći da je u pitanju generalizacija i da se sudi prema malom broju ljudi. Danas su svi zapravo takvi. Danas će prije neko posegnuti za mobilnim telefonom nego što će otići da pomogne nekome, prije nego što bi stao u odbranu svog prijatelja. To je stvarno tužno jer danas mladi ljudi odrastaju sa sve manje empatije“, govori nam ona.

Online mediji ključni za radikalizaciju i ekstremizam

Jedan od najmoćnijih alata za širenje radikalnih i ekstremističkih ideja jeste internet. Online mediji i društvene mreže nerijetko su zloupotrijebljene za promociju mržnje i nasilja. Kako navodi Centar za društvena istraživanja „Global analitika“, korištenje propagande, dezinformacija i retorike koja podstiče nasilje i ekstremizam je poznati aspekt modernih sukoba.

„Ono što je novina jeste sve uticajnija uloga interneta i društvenih medija kao sredstvo za takvu vrstu govora. Ekstremističke grupe i pojedinci koriste internet i društvene medije za pridobijanje boraca, prikupljanje sredstava i radikalizaciju pojedinaca da djeluju kao usamljeni vukovi. Međutim, nisu rijetki slučajevi da vlade pojedinih država ili njihove tajne službe koriste medije u svrhu širenja mržnje, jačanja nacionalizma i pozivanja na nasilje. U razvijenijim i demokratski zrelijim državama uspostavljene su institucije koje se suprostavljaju tim prijetnjama, i koje djeluju u saradnji sa medijskim kućama i organizacijama civilnog društva“, navedeno je u tekstu pod nazivom „Internet kao sredstvo širenja ekstremizma i radikalizacije mladih“.

„Global analitika“ prepoznaje internet i društvene medije kao ključan faktor u radikalizaciji mladih upravo zbog toga što njihov prvi susret sa radikalnim idejama bude upravo u online prostoru.

„Na prostoru Zapadnog Balkana društveni mediji se više koriste za odašiljanje nacionalističkih poruka, te za izazivanje vjerske i nacionalne netrpeljivosti. Web stranice i društveni mediji su stoga važan dio društvene interakcije između pošiljaoca poruke i primaoca poruke, odnosno pojedinaca osjetljivih na radikalizaciju sa izraženim nacionalnim nabojem. Stoga važno područje istraživanja upravo predstavlja online društveni i politički život radikalnih i ekstremnih osoba“, navedeno je.

Izmijeniti nastavne planove i programe

Školski pedagozi i psiholozi sa kojima smo razgovarali kažu da se tema radikalizacije i ekstremizma ne pojavljuje u nastavnim planovima i programima. Ipak, obrađuje se tema nasilja.

„Nedostaje nam časova odjeljenske zajednice. Nastavne planove i programe treba dobro revidirati jer su pretrpani. Profesori kradu vrijeme od redovnih časova kako bi održali čas odjeljenske zajednice. Ja na časovima psihologije namjerno krenem sa stavovima i spomenem im LGBT zajednicu ili Rome. Onda krenu komentari... Zatim tu temu proširim na nasilje i dođemo do nekih zaključaka. Tako da se svaka tema može obraditi“, savjetuje profesorica psihologije, koja je zamolila da joj ne pominjemo ime.

Svi naši sagovornici i naučni radovi do kojih smo došli govore jednu stvar: ne postoji profil osobe koje su sklone radikalizaciji i ekstremizmu. Zbog toga je borba protiv ovih pojava znatno otežana.

„Mislim da su to osobe koje su emotivno i psihički labilne, ma šta bio okidač tog trenutka. Mislim da porodica ima dosta uticaja, kao i sredina, a zatim formiranje svoje ličnosti kroz sve to“, govori nam profesorica psihologije.

Ona se prisjeća i slučaja iz svoje karijere, kada je uzoran učenik iznenada došao pod uticaj ekstremista i završio na stranom ratištu.

„Mladić je bio divno dijete, odličan učenik. Nije pokazivao nikakve znakove radikalizacije, samo je nakon ljetnog raspusta došao fizički potpuno drugačiji i ispisao se iz škole. Šta god da sam rekla, to nije doprlo do njega. Samo ta dva mjeseca su napravila promjenu“, prisjeća se ona.

Pandemija dodatno pogoršala situaciju

Kako ističu školski pedagozi i psiholozi, za teme nasilja, radikalizacije i ekstremizma je i ranije bilo jako malo prostora u nastavi. Situacija je znatno gora sada kada su zbog pandemije časovi skraćeni na 30 minuta. Kao što su nam i đaci potvrdili, korona je donijela novi problem – stvaranje dodatnog neprijateljstva između grupa.

„Jedan razred je bio jako skladan, svi su se lijepo slagali. Sada je on podijeljen na dvije grupe, radi praćenja nastave u skladu sa epidemiološkim mjerama. Toliko su se poremetili odnosi... Počeli su da uništavaju stvari koje druga grupa ostavi, kao da se bore za prevlast. Uspostavljaju svoja pravila. Osjeti se neprijateljstvo. Ranije su bili jako solidarni između sebe. Nisu dali jedan na drugog a sada jedva čekaju da nešto naprave drugoj grupi“, govori nam jedna školska pedagoškinja.

Na školama prevelik pritisak i obaveza

Iako je saradnja roditelja i nastavnog osoblja nekada besprijekorna, dešavaju se propusti u ključnim momentima. Tako nam pedagoškinja navodi slučaj kada je roditelj samo jednom rečenicom poništio sav njen rad sa djetetom.

„Radila sam sa djetetom na tome da treba da prijavi nasilje i zaista me je shvatio. Onda je otac došao i rekao da se i on tukao tokom srednje škole ali nikada to nije prijavljivao. Time je srušio sve što sam ja radila sa njim. Djeca uče po modelu, od onih koji su im najbliži, a to su roditelji. Moramo krenuti od roditelja, njima pokazati da su kao građani dužni da prijave nasilje i da to ne znači da su tužibabe već odgovorni građani. Smatram da su nam roditelji partneri i da sa njima možemo puno toga“, ističe ona.

Svi naši sagovornici saglasni su u tome da se na školu i nastavnike stavlja preveliki pritisak i obaveza. Zbog uticaja roditelja, okoline i društvenih mreža obrazovni sistem ne može sam da se bori protiv nasilja, radikalizacije i ekstremizma. Kao i uvijek, sve počinje u porodici.

„Roditelji se nekada ponašaju kao da je dijete isključiva odgovornost škole i do njih je nekada jako teško doći. Ne znate šta da radite sa djetetom jer roditelji nisu zainteresovani. Preporučivali smo im da razgovaraju sa djecom, da im se posvete i provedu vrijeme sa njima. Imate i odgovornih roditelja, koji svake sedmice dolaze u školu bez obzira što se radi o dobrom, pristojnom učeniku“, navode psiholozi i pedagozi sa kojima smo razgovarali.

Da bi se problemu radikalizacije i ekstremizma ozbiljno pristupilo potrebni su partnerski odnosi i saradnja između različitih sektora. Obrazovni sistem ne može sam da se bori protiv ove pojave.

„Očito je da mora postojati saradnja s ostalim sektorima društva, kao što su vjerske zajednice, policija, pravosuđe, zdravstvene i socijalne službe, kao i nevladine organizacije, te da društvo i lokalne zajednice u cjelini moraju prepoznati i tretirati ovaj problem. Jednako je važna koordinacija rada obrazovnih institucija s ciljem koordiniranog i efektivnog djelovanja“, kažu iz Misije OSCE.

Sociolog Ivan Šijaković smatra da je obrazovni sistem izgubio vaspitnu komponentu.

„To se čak se od njega i ne traži više. Znači, postoji taj konflikt između škole i porodice, škole i roditelja. Jednostavno, nastavnici beže od te komponente vaspitanja. Tako da, škola sama ne može. Porodica i roditelji mislim da vrlo malo posvećuju pažnje toj vrsti socijalizacije. Jer prosto su  i roditelji takvi. Visok procenat roditelja je sklon radikalizmu i održava ga na ovaj ili onaj način“, upozorava on.

Kao jedan od uslova za razvijanje svakog radikalizma vidi vršnjačko nasilje koje je široko rasprostranjeno.

Uvedeni modeli djelovanja u škole

Elmedin Muratbegović, profesor na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije iz Sarajeva, kaže da na obrazovnom sistemu jeste velika odgovornost ali da on revnosno radi na borbi protiv radikalizacije i ekstremizma.

„Moram reći da u kantonu Sarajevo, cijeloj Republici Srpskoj, kantonu 10 i Unsko-sanskom kantonu imate konkretno u obrazovnom sistemu dio koji kaže 'iznosi ksenofobne stavove i govor mržnje'. Znači, vi imate obavezu u ova četiri dijela BiH da odgovorne i stručne osobe u školi izrađuju individualne planove brige i podrške, pa čak i grupni rad sa djecom koje iznose ksenofobne stavove. Nije da se ništa ne radi, obrazovni sistem zaista pokušava pronaći načine reagovanja. Međutim, ostaje nam sedam kantona i Brčko distrikt, gdje nemamo sistemski način preventiranja ovih stvari“, upozorava Muratbegović.

Učiti o različitostima, razvijati toleranciju

Kako kažu iz institucije Ombudsmana za djecu RS, važno je da djeca u školi dobiju potrebne  informacije o različitostima, ali i o pravima koja imaju svi građani bez obzira na razlike među njima, te sankcijama uslijed nepoštovanja. Misija OSCE-a u Bosni i Hercegovini prepoznala je radikalizaciju i esktremizam kao problem na kome bi se trebalo raditi u školama, pa je prošle godine objavljen vodič za pedagoge Unsko-sanskog kantona. On se tiče prevencije radikalizacije i nasilnog ekstremizma kroz odgojno-obrazovni proces. U ovoj publikaciji između ostalog navedeno je da se ne može govoriti o profilu osobe podložne radikalizaciji, ali da podupiranje radikalnih ideja i nasilnog ekstremizma ima korelaciju sa mlađim muškarcima, onima koji misle da su njihova „ideologija" ili „cilj" u opasnosti, vjeruju da jedna religija ili ideologija zaslužuje da ima veću ulogu u svijetu ili vjeruju da je jedna religija ili ideologija trenutno u opasnosti u svijetu.

„Pored toga, postoji još jedan faktor koji je karakterističan za postkonfliktno BiH društvo, a to je prenošenje vlastitog viđenja minulih događaja na mlađe generacije. Naime, nije neuobičajeno da porodica svoju ličnu percepciju rata mlađima prenosi kao priču s puno živih detalja ili da u potpunosti izbjegava takvu temu, što može dovesti do toga da mlađe generacije informacije o tome traže u drugim izvorima. Pored toga, frustracija starijih zbog sporog i neadekvatnog kažnjavanja zločinaca na teritoriji bivše Jugoslavije, osjećaj ugnjetavanosti, nepravede, poniženosti, se prenose na mlade generacije i mogu ih dodatno učiniti ranjivima“, upozorava se u priručniku koji je napisala grupa pedagoga sa područja USK.

Dvije škole pod jednim krovom

Jedan od najočiglednih primjera razdvajanja mladih i stvaranja neprijateljstva među njima jeste formiranje i održavanje sistema u kome nastavu u istoj školi učenici pohađaju u različitim smjenama, u zavisnosti od toga kojoj nacionalnosti pripadaju.

„Čak i 25 godina nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, obrazovne vlasti u BiH još nisu riješile problem razdvajanja i diskriminacije u obrazovanju, što se potiho provodi kroz redovan, kao i kroz skriveni plan i program nastave, a vidljivije kroz fizičko razdvajanje djece po etničkoj pripadnosti. Ovakve podjele, između ostalog, negativno se odražavaju na otpornost mladih prema nasilnom ekstremizmu i radikalizaciji koja vodi ka terorizmu, promovirajući osjećaj identiteta i pripadnosti“, upozoravaju iz misije OSCE.

Ksenofobija u obrazovnom sistemu

Da je ksenofobija prisutna u bh. obrazovnom sistemu jer ne uključuje učenje o drugom i drugačijem, smatra i profesor Muratbegović. On ističe da je BiH posljednjih 25 godina „plaforma za uzgoj ekstremističkih radikalnih stavova".

„Ovaj narod je izluđen potpuno. Oni (odrasli) će i dalje biti u nekom odbrambenom stavu prema drugima. Niko nikome ne vjeruje. I onda se to spusti u školu po teoriji imitacije, djeca nas imitiraju. Zbog toga mislim da je jako bitno da se ovom fenomenu posvećuje dovoljna pažnja ali na način šejminga. Posljednja Nobelova nagrada iz kriminologije kaže da je posramljivanje element na kome treba raditi sa mladima, a ne stroga sankcija. Jednostavno moramo ubijediti djecu kako je normalno da budu tolerantni. Vratiti ih na poštovanje i toleranciju, bez televizije i medija. Jednostavno kultura dijaloga i upoznavanje drugog i drugačijeg. Nažalost, mi moramo danas u 21. vijeku vodati djecu po BiH da upoznaju jedni druge. To je sramota za reći, zaista“, ističe on.

Izgradnja samoupozdanja jako bitna

Jedna od ključnih stavki u borbi protiv radikalizacije i nasilnog ekstremizma kod mladih jeste prevencija svakog oblika nasilja i izgradnja samopouzdanja.

„To je najvažnije za osobe koje idu ka radikalizaciji i ekstermizmu, jer su to najranjivije kategorije. Grupa stručnjaka ne može ubijediti jednu osobu da ne ide u tom smjeru ali jedan čovjek ga prigrli i tako lako odvede tim putem. Oni hvataju momenat kad je neko najranjiviji i kada su ga svi odbacili“, ističu školski pedagozi i psiholozi.

Tekst autorice Vanje Stokić originalno je objavljen na portalu Media.ba.