Kad je tata stranac...

Norah, Nadia i Ivana djeca su stranaca. Njihovi očevi za njih nisu stranci samo jer imaju državljanstvo Norveške, SAD-a i Velike Britanije, oni su stranci i jer nisu bili dijelom njihovih odrastanja, ne priznajući ih, odričući ih se i uskraćujući im njihova prava. Mada su danas odrasle djevojke, one još kako osjećaju to prazno mjesto u životu, a njihova jedina veza s očevima su tek "tuđa" prezimena koja nose.

 

Osnivajući udruženje građana "Zaboravljena djeca rata", njegove utemeljiteljke i utemeljitelji željeli su zaštiti prava djece rođene kao posljedice ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini. Pored djece rođene kao posljedica ratnog silovanja na koju je javnost naročito senzibilizirana, udruženje staje u odbranu prava i mnogobrojne djece čije su majke lokalne žene, dok su im očevi bili pripadnici stacionarnih/mirovnih snaga (UNPROFOR, IFOR, SFOR...) ili djelatnici stranih humanitarnih misija. Takva su djeca i naše sagovornice: Norah, Nadia i Ivana, koje su nam govorile o administrativnim zavrzlamama kroz koje su prolazile njihove majke boreći se za ostvarenje njihovih prava, o vezama s očevim domovinama, teretu prezimena i svakodnevnim bitkama koje su bile u školi i lokalnoj zajednici odrastajući bez svojih očeva.

 

 

Nadijin otac došao je iz Norveške u Bosnu i Hercegovinu kao humanitarni radnik i tu je upoznao svoju buduću suprugu, također zaposlenu u jednoj međunarodnoj humanitarnoj organizaciji. Vjenčali su se posljednje ratne godine u Tuzli. Dvije godine potom rodila se Nadia. Brak je potrajao kratko, te se Nadijini roditelji razvode kad su njoj bile dvije godine, sporazumno, pred nadležnim sudom u Bosni i Hercegovini koji donosi odluku da se dijete povjerava majci na brigu i staranje, dok je otac obavezan održavati redovan kontakt i finansijski doprinositi djevojčicinom izdržavanju. No, svoje roditeljske obaveze, ovaj je otac ispunjavao samo devet mjeseci nakon presude. Potom iznenada odlučuje prekinuti kontakt s djetetom, prestaje je posjećivati, a zaostale iznose alimentacije majka biva primorana tražiti sudskim putem. Nedugo potom, usljeđuje još jedno iznenađenje: Nadijin otac trajno napušta Bosnu i Hercegovinu, ne obavijestivši majku svoje kćerke o svojoj novoj adresi prebivališta. Nadiji su u tom trenutku četiri godine. 

 

"Ne sjećam ga se iz tog perioda, iz Bosne. Susret u ljeto 2009. godine u Oslu, ja smatram danom kada sam prvi put zapravo vidjela tatu. Prvi put da ga pamtim. Bilo mi je dvanaest i bila sam stidna, povučena, introvertna djevočica. I da nije bilo jezičke barijere, mislim da ne bismo mnogo pričali. Ne pamtim niti jedan topao trenutak s tog susreta", iskreno se Nadia prisjeća tog augusta kada je mama odlučila povesti je sa sobom na službeni put u Norvešku da upozna tatu koji se, nakon decenije tišine, javio pet mjeseci prije tog susreta.

 

Sve te godine, Nadijina mama vodila je lavovske bitke da sazna adresu oca njenog djeteta kako bi zaštitila njena dječija prava. No, digitalizaciji i savremenim skandinavskim sustavima uprkos, to nije bio nimalo lagan poduhvat. Obraćala se institucijama u dvije države, ambasadama, uredu ombdusmana za djecu, resornim ministarstvima sve sa ciljem da sazna podatke o prebivalištu Nadijinog oca, te da zaštiti njena prava. Kada je najzad pronađen, otac daje izjavu da ne priznaje sud niti institucije države Bosne i Hercegovine, dok institucije Kraljevine Norveške obavještavaju Nadijinu majku da ne mogu zaštititi djevojčicina prava jer BiH nije potpisnica Luganske konvencije. Nakon godina borbe njene majke, Nadia sa navršenih osamnaest godina uspijeva putem sistema "prisiliti" oca na isplatu još šest mjesečnih novčanih iznosa, a potom, mada polaže pravo na njih, diže ruke od svega. Iscrpljena, priznaje da nije bilo lako, da je zanimalo kakav je, kakva mu je kosa, glas, kako bi se ponašao u nekim važnim životnim prilikama. Danas zna da je njena porodica njena majka. No, o nekim identitarnim pitanjima još uvijek često promišlja. 

 

"Sa šesnaest sam godina dobila norveški pasoš, a nedugo potom morala sam se odreći jednog od svojih državljanstava i odrekla sam se bosanskohercegovačkog. Ono norveško davalo mi je više prilika i lakše regulisanje mog studijskog boravka u Njemačkoj. Danas sam formalno-pravno Norvežanka, mada je onaj susret kad sam bila dvanaestogodišnja djevojčica i prvi put vidjela tatu i Oslo bio zapravo i posljednji kontakt s njim i s bakom, djedom, polusestrom i polubratom. Ništa i nikog tamo nemam. Norveški ne govorim, ali imam namjeru da ga učim. Ponekad se osjećam kao ničija zemlja."

 

 

Dok je Nadiji domovina njenog oca neistražena i nepoznata, Norah je u Sjedinjenim Američkim Državama, domovini svog oca, rođena i živjela punih deset godina. Njen je otac u Bosnu u Hercegovinu došao kao humanitarni radnik. Ubrzo upoznaje Norinu majku i stupa s njom u vezu, a potom i u brak. Dugo godina kasnije, kad je već odrasla, Norah će saznati da je taj brak dečka iz predgrađa New Yorka i djevojke iz "trećeg svijeta" naišao na osude i neodobravanja porodice njenog oca. Mada su se prije Norinog rođenja doselili u SAD, s namjerom da tamo žive zajedno, kao porodica, Norini roditelji vrlo su brzo zapravo naišli na probleme. Pravdajući to svojim pustolovnim duhom koji ga je doveo i u BiH, Norin otac je dok je ona još bila beba počeo da odsustvuje od doma i putuje na daleka i višemjesečna putovanja. U prvih pet godina koliko su joj roditelji bili u braku, Norah je oca viđala kratko, uvijek ga ostajući željna, a nakon razvoda, mada je sa majkom još pet godina živjela u kući očeve porodice, susretala ga je poput duha ili sjene koja bi povremeno pohodila porodična okupljanja, a potom opet odlazila negdje daleko. Daleko je i danas, u Maleziji gdje po Norinim zadnjim saznanjima, ima drugu suprugu i kćerku od deset – jedanaest godina koju Norah nikad nije upoznala. Sa Norom već šest godina nema nikakvog kontakta.

 

"Naravno da nije bilo lako. Nedostajao mi je. Mama se sjeća slike trogodišnje mene kako spavam sa slušalicom u ruci, čekajući njegov poziv. Osjećala sam i dok smo bili u Americi da sam po nečemu drugačija od svojih rođaka i rodica, da nisam baš prihvaćena, mada je mama baš vješto krila, trudeći se da me zaštiti, brinući o meni, dok je paralelno radila i studirala, koliko je zapravo problema imala sa mojom bakom i tetkama s očeve strane. No, mada je njoj laknulo kad se vratila u BiH, meni su tu počeli neki drugi problemi. Oni sa prihvaćanjem u školi i sredini, išla sam u školu u mahali gdje se djeca znaju od vrtića, a ja sam došla usred petog razreda sa nekim krnjim bosanskim, bez padeža i vremena, s američkim akcentom, naravno da sam odmah postala predmetom ismijavanja", priča Norah o svom američko-bosanskom djetinjstvu.

 

Baš kao i u Nadijinom slučaju, i Norin otac je svoje zakonske obaveze prema djetetu ispunjavao neredovito i nemarno.

 

"Od trinaest godina koliko je bio obavezan alimentacijom pomagati moje izdržavanje, kad se sve zbroji, plaćao je možda godinu dana...", nesigurna je u brojevima Norah.

 

 

Nažalost, niti Ivana, posljednja naša sagovornica, ne može se pohvaliti ništa drugačijom pričom. I njeno je odrastanje proticalo bez oca, a obilježili su ga problemi identiteta, stigma, diskriminacija i osjećaj nedovoljnosti. I njen je otac bio u humanitarnoj misiji u ratom zahvaćenoj Bosni i Hercegovini gdje upoznaje Ivaninu majku s kojom se uskoro seli u rodnu Veliku Britaniju. No, i prije Ivaninog rođenja, njena majka se trudna, zbog problema koji su između njih dvoje u očevoj domovini nastali, odluči vratiti u BiH i tu roditi kćerkicu koju otac, potom, odbija priznati.

 

"Najteže je bilo kad sam tek krenula u školu. Dok sam bila mlađa, dok smo bile samo mama i ja, ona je od svega pravila priču, i meni je sve to bilo okej. Al' onda odjednom sve te djevojčice iz razreda i njihove tate i sva ta pitanja gdje je moj i kakvo mi je to čudno prezime... Ali prošlo je, naravno, kao i sve u odrastanju. U tinejdžerskim godinama sam shvatila da su brakovi većine roditelja mojih prijateljica nesređeni i da one trpe. Shvatila sam da je moja mama razmišljala unaprijed. Naša sredina stigmatizira razvod, ne razmišljajući o sudbini tolike djece u lošim i nasilnim vezama i brakovima. Razvesti se je ljudski. Ali ne priznati očinstvo baš i nije, dati tri različite izjave pred sudovima baš i nije. I uz sve to, još se imenovati humanitarnim radnikom", gorka je, ali pomirena Ivana. 

 

Dodaje da joj pored stigme djeteta razvedenih roditelja, djeteta stranca, djeteta bez oca, najviše smeta tretman prema tim samohranim majkama, te rečenica koju toliko često čuje: Ma, briga te, imaš papire... Mada ponajčešće izgovorena u šali, Ivani baš i ne mami osmijeh na lice, jer za te papire kao jedno od temeljnih prava djeteta, njena se majka borila i služila cirkuskim trikovima hodajući po žici između dvije birokracije i dva umnogome različita sistema.

 

U patrijahalnim državama i društvima poput našeg u kojem je majka kriva i kad otac ubije vlastite troje maloljetne djece, ove su majke i njihova djeca često predmetom osude, odbacivanja i podozrenja, jer, za razliku od djece rođene kao posljedice ratnog silovanja, u odnosima iz kojih su rađana ova djeca, nije bilo prisile, što ne znači da njihovi očevi nisu višestruko povrijedili njihova prava ne ispunjavajući roditeljske i ljudske obaveze, nikad ne odgovarajući za to ni u Bosni i Hercegovini, ni u svojim domovinama.

 

Ljudski minimum koji dugujemo toj djeci, danas mladim ljudima, je da ih vidimo. Kao ljude, ne kao papire.