Nepotizam na djelu

Zapošljavanje mladih ljudi u Bosni i Hercegovini, čak i onih sa visokom stručnom spremom je jedno od pitanja za koje je teško naći pravi odgovor i objašnjenje. S obzirom na ekonomsku situaciju u društvu, nije ni čudno što se samo rijetki sretnici zapošljavaju u oblasti za koju studiraju. Ako se pak radi o zapošljavanja nakon završene srednje škole, mladi najčešće završe kao konobari ili prodavači u trgovinama, a i to uz malo sreće i nečiju „podršku“. Ako u ovom kontekstu govorimo o zapošljavanju mladih ljudi koji kao punoljetni građani izlaze iz domova za nezbrinutu djecu, tada govorimo o pravom društvenom problemu u kojem su integrirani problemi marginalizacije, socijalne isključenosti i diskriminacije u njenom pravom obliku.

Prema istraživanju UNDP-a iz 2010. godine u  Bosni i Hercegovini postoji oko 4 hiljade djece bez roditeljskog staranja. Smješteni su u  devet domova, četiri dječija sela i dvije socijalno-pedagoške životne zajednice. Zakonska procedura nalaže da djeca po završetku srednje škole, odnosno prilikom stjecanja punoljetstva moraju napustiti domove u kojim su smještena. Šta se poslije dešava s djecom? Gdje idu, gdje žive i od čega žive? Da li se zapošljaaju i kako se zapošljavaju? Odgovore na ova pitanja je gotovo nemoguće dobiti ako govorimo o nekom ustaljenom procesu napuštanja dječijih domova. Takvog procesa nema, svaki dom ima svoj način zbrinjavanja punoljetnih štićenika koji gube pravo na boravak u domu. Odgovore na ova pitanja potražili smo u dječijem domu u Mostaru, poznatijem pod nazivom „Egipatsko selo“.

Dječiji dom „Mostar" izgrađen je zahvaljujući donaciji „Egipatskog crvenog polumjeseca". Dom radi na porodičnom principu, trenutno pružajući skrb djeci bez roditeljskog staranja, djeci u stanju socijalne potrebe i djeci čiji je razvoj ometen porodičnim prilikama.  „U domu se trenutno nalazi 52 djece uzrasta od 3 do 20 godina. Djeca su raspoređena po uzrastu u 4 porodice, u kojima svakodnevno o njima brine stručno osoblje doma. Za najmlađe, organiziran je predškolski odgojno - obrazovni sadržaj, dok je školarcima omogućena pomoć pri izvršavanju njihovih školskih obaveza“, kaže Lejla Gosto Bevanda, uposlenica u upravi Doma.

Dom također brine i o djeci koja su završila srednju školu i čekaju zaposlenje i priliku da započnu svoj samostalni život. Međutim, skrb na ovom djecom ima ograničenja, prvenstveno materijalne prirode, pa je zbog toga pronalazak posla punoljetnim štićenicima doma jedan od prioritetnih zadataka uposlenika doma.

„Još 2006. Godine rodila se ideja o izgradnji takozvane 'kuće na pola puta' u kojoj bi štićenici doma boravili nekoliko godina nakon izlaska iz doma, dok ne pronađu adekvatno zaposlenje i budu spremni na samostalan život“, ističe Gosto Bevanda. Prema njenim riječima, projekat 'kuća na pola puta' trebao je biti realiziran uz finansijsku podršku italijanske organizacije Luciano Lama, ali zbog ekonomske krize koja je zadesila cijeli cijeli svijet, nisu bili u mogućnosti realizirati zamišljeno, tako da ideja „još uvijek visi u zraku“. Kuća na pola puta obuhvatala bi i mogućnost bavljenja poljoprivrednom djelatnošću u tom prelaznom periodu, ali u ne bi bila okarakterisana kao krajnje odredište štićenika doma i ne bi riješila problem njihovog zapošljavanja. Problem leži u tome što bivši štićenici doma nemaju praktično nikakvu prednost pri zapošljavanju. Djeca bez roditeljskog staranja obično dobijaju poslove na vremenski period od šest mjeseci, poslije čega ostaju na ulici, jer nemaju nikoga ko bi im pomogao da zadrže posao.

U pomenutom istraživanju UNDP-a navodi se da, prema zakonu, dijete bez roditeljskog staranja ima pravo na smještaj u institucije socijalne zaštite do osamostaljivanja ili završetka redovnog školovanja. Međutim, u praksi, djeca se ne ohrabruju da stječu univerzitetsko obrazovanje i prisiljeni su da napuste instituticiju ubrzo nakon što napune 18 godina. Nepostojanje planova i mreže podrške za djecu koja izlaze iz javne brige od strane državnog sektora u velikoj mjeri utječe na nastavak obrazovanja na fakultetima. Prema riječima uposlenika dječijeg doma u Mostaru, samo dvoje bivših štićenika doma upisalo se na viskoškolske ustanove. Jedan štićenik je završio fakultet i radi u nastavi u osnovnoj školi, dok je druga štićenica dobila priliku studirati u Italiji uz punu stipendiju koju je osigurala pomenuta organizacija. Ostali štićenici nisu izrazili želju da studiraju, iako su u dom stizale ponude za stipendiranje onih koji žele nastaviti svoje obrazovanje. Njihova primarna želja je da se zaposle i osamostale, što je vrlo teško, jer se praktično susreću sa potpuno novim svijetom prilikom napuštanja doma. Ipak, uposlenici doma im pomažu pri pronalasku posla a omogućen im je boravak u domu sve dok se ne pronađu „posao od kojeg mogu živjeti“.

Osobe koje odrastaju bez roditelja, kasnije često odluče da i sami pomažu takvoj djeci, osnivajući nove organizacije ili priključivajući se već postojećim. Jedna od takvih organizacija je Our kids BiH koja blisko sarađuje sa dječijim domom u Mostaru. Ovo udruženje građana djeluje u ime interesa djece bez roditeljskog staranja i osoba ometenih u psihofizičkom razvoju. Our kids BiH svoje aktivnosti održava upravo u prostorijama dječijeg doma Mostar, i jedan od njihovih projekata odnosi se upravo na zapošljavanje bivših štićenika doma. Radi se o otvaranju frizerskog salona u kompleksu dječijeg doma. Prema riječima Lejle Pehilj, pedagice zaposlene u ovoj organizaciji, otvaranje frizerskog salona realizirano je uz pomoć donatorke doma Indire Alikadić iz Švedske koja je svojim ličnim sredstvima, a u saradnji sa Davorkom Kulaš, predsjednicom Our kids organizacije, omogućila opremanje prostorije za salon.

„Cilj projekta bio je zapošljavanje bivših štićenika doma koji završe srednju frizersku školu. Vrlo je teško pronaći posao u ovoj struci ukoliko nemate mogućnosti otvaranja vlastitog salona. To je teško i za mlade koji dolaze iz porodica, a mnogo teže za one koji trebaju da izađu iz doma za nezbrinutu djecu“, ističe Pehilj. Prilikom realizacije projekta zaposlene su dvije djevojke, bivše štićenice doma sa stečenom srednjom stručnom spremom. „Imala sam sreću da se zaposlim odmah po završetku srednje škole zahvaljujući ovom projektu. Međutim, postoje mnogi mladi ljudi koji izlaze iz doma i nažalost nije im pružena šansa kao meni“, kaže Amra Šahović, bivša štićenica doma i uposlenica frizerskog salona „Stockholm“.

Niko od bivših štićenika doma koji traže posao a ne mogu ga pronaći nije želio govoriti o tom problemu, ali kako saznajemo u administraciji, svaki slučaj je jedinstven za sebe, neki štićenici napuste dom i žive s rodbinom, nekima dom plati stanarinu za nekoliko mjeseci i pronađe posao, a neki štićenici su, iako punoljetni, još uvijek u dječijem domu i čeka se rješenje njihove situacije.

U našoj državi još uvijek nije razvijena svijest o socijalnom uključivanju bivših štičenika domova za nezbrinutu djecu u kontekstu njihovog zapošljavanja. Govoreći o  mladima u sistemu javne zaštite, bitno je osigurati kvalitet zaštite koji omogućava  da imaju bolju poziciju kad izlaze, nego kad su ušli u sistem javne zaštite. Ono što je zanimljivo naglasiti jeste da ne postoje ili su veoma rijetki projekti zapošljavanja bivših štićenika domova ili promocije njihovog visokoškolskog obrazovanja.

Na slične projekte možemo naići već u susjednoj Hrvatskoj, kao što je projekat pod nazivom “Korak u život” koji je trajao skoro godinu, kako bi se djeci iz domova stipendijom omogućilo studiranje. Dok na ovaj problem ne reaguju nadležni organi, pozitivnih primjera zapošljavanja neće biti puno, jer su takvi nažalost do sada nastali smo voljom i htijenjem pojedinaca i nevladinih ogranizacija.

Autorica  Irma Husić dobila je nagradu za profesionalno izvještavanje o manjinama, ''Srđan Aleksić'' za ovaj tekst. Tekst se prenosi uz odobrenje autorice.