Solidarnost kao rješenje izbjegličke krize

I dok je već dvije godine zaredom Turska bila zemlja koja je primila najviše izbjeglica, čak 2.5 miliona, Pakistan 1.6 miliona a Libanon 1.1 milion, evropske zemlje su ukupno primile nešto više od 1.3 miliona zahtjeva za azil (podaci za 2015.).  No, prema političkom, ali i medijskom diskursu, Evropa je u krizi zbog izbjeglica. No, o kakvoj krizi mi ovdje govorimo? 

 

„Ja sam jedan od onih ljudi koji vjeruju da postoji izbjeglička kriza u Evropi. Samo to nije ona kriza o kojoj svi govore“, istakao je Thomas Gammeltoft-Hansen, direktor istraživanja Raoul Wallenberg Instituta za ljudska prava iz Švedske, tokom panela održanog u novembru na Forumu o ljudskim pravima, najvećem skandinavskom okupljanju organizacija i individualaca koji rade na pitanjima ljudskih prava širom svijeta. 

 

Tokom tri dana trajanja foruma koji posjeti više hiljada ljudi, glavna tema o kojoj su se vodile rasprave na panelima bila je izbjeglička „kriza“, a za koju se većina učesnika panela ustvari složila da se prije radi o krizi evropske politike i propisa, a ne o broju ljudi koji pristižu u evropske zemlje. S ovom tvrdnjom slaže i Thomas, koji je za naš portal istakao da, iako se veliki broj prijava za azil u Švedskoj može smatrati problemom, ipak ima mnogo globalnijih problema od toga.

 

"Velika većina svjetskih izbjeglica, nalazi se u zemljama sa niskim prihodom i koje u većini slučajeva nemaju razvijena osnovna ljudska prava, kao što su pravo na rad, pravo na školovanje djece i gdje su visoko zavisna od međunarodne pomoći, koja nikako nije dovoljna. I zbog toga, zbog situacije u kojoj ne vide budućnost za sebe na takvim mjestima, oni krenu prema Evropi". 

 

 

No, ipak, čak 95 posto sirijskih izbjeglica nalazi se u susjednim zemljama (Libanon, Turska, Jordan, Irak i Egipat), što je samo jedan od indikatora da sporazum iz Dablina prema kojem evropske zemlje trebaju da se mjere kad primaju izbjeglice, ne funkcioniše naš najbolje. 

 

"Trenutno imamo situaciju u kojoj se broj izbjeglica u susjednim zemljama samo povećava i to nije održivo, bez obzira na to koliko novca mi obezbijedimo i koliko im pomažemo. Mora postojati neki brod spasa. No, taj brod ne može uključivati sporadične prelaske, smrti u Mediteranu i milijarde eura koji odlaze u ruke trgovcima ljudima. Mora postojati organiziraniji način, i u toj situaciju 'kvota sistem' i ponovno preseljavanje ističu se kao potencijalno rješenje", ističe Thomas.

 

Tokom ljeta 2015. godine vidjeli smo kako pojedine EU zemlje ponovo uvode kontrole na svojim granicama, druge grade žičane zidove i usvajaju zakone prema kojima se izbjeglicama oduzima sva imovina sa kojom dođu u zemlju u kojoj traže azil, a Turska uvodi vizni sistem što je samo dodadno pogoršalo situaciju u kojoj danas gotovo da i ne postoji legalan način putem kojeg ljudi iz zaraćenih dijelova, naročito Sirije, mogu izaći iz zemlje. Ono što na kraju ostaje je ilegalan prelazak granica i čamci na Mediteranu. 

 

"Utapanja u Mediteranu i tragedije kojma svjedočimo posljednju godinu su u velikoj mjeri proizvod evropskih zakona i politika, i ovaj sistem nije fer ni prema izbjeglicama ni prema zemljama članicama", istakla je Eleni Karageorgiou sa Pravnog fakulteta Lund Univerziteta, koja pojašnjava da se azilantski sistem zasniva na sporazumu iz Dablina a koji usvari prebacuje veliku odgovornost na zemlje koje se nalaze na granicama Evropske unije. Kreiran kako bi se odgovornost prema izbjeglicama mogla jednako raspodjeliti, ovaj sporazum ustvari doveo je do toga da se izbjeglice, ukoliko ulaze u EU kroz Grčku ili Mađarsku, moraju prijaviti za azil u tim zemljama. Ako iz bilo kojeg razloga odluče da krenu naprijed prema nekoj drugoj zemlji, onda su te zemlje dužne da vrate ljude prema zemljama iz kojih su ušli u EU. 

 

O problemima ovog sporazuma svjedoči i priča objavljena početkom novembra u Reutersu o uslovima u kojima žive izbjeglice u Srbiji koje odbijaju da se prijave u izbjeglički centar. U reportaži, petnaestogodišnji Darvish iz Afganistana objasnio je da je odabrao da spava na podu u napuštenom skladištu u Beogradu umjesto u krevetu izbjegličkog centra zato da ne bi legalizovao svoj status. Legalizacija bi mu omogućila da traži azil u Mađarskoj i to nekada u narednih devet mjeseci, dok Darvish želi što prije da ode u Italiju. Ovakav sistem ne samo da opterećuje pojedine zemlje i otežava prelazak granica, nego i ujedno otežava život onih izbjeglica koje ne žele da se registruju u prvoj zemlji u koju uđu.

 

Muhammad Fares, sirijski novinar koji trenutno živi u Švedskoj ističe da čak i onda kada izbjeglice uspiju ući u neku od evropskih zemalja legalno, i dalje se suočavaju sa brojnim problemima što je vidljivo u kampovima u kojima se nalaze hiljade izbjeglica koje čekaju rješenje svog legalnog statusa.

 

 "Ja znam desetke slučajeva u kojima su se ljudi vratili u Siriju ili komšijske zemlje jer su čekali više od godinu u pretrpanim kampovima kako bi riješili svoj status. Pored toga, takođe postoje problemi s integracijom i mislim da vlade zemalja mogu uraditi nešto po tom pitanju sa regulacijama. No, više od toga, ja računam na ljude u Evropi". 

 

S ovim se slaže i Eleni koja ističe da, pored pravnog sistema, jedna od prepreka Evrope za pomoć jeste nedostatak solidarnosti. 

 

"Glavni problem u Evropi nije broj ljudi koji pristiže, problem je u načinu na koji su obaveze prema izbjeglicama raspodijeljene, i vidljivo je da postoji nejednaka raspodjela između država. Iako je zaštita izbjeglica zasnovana na osnovama solidarnosti i saradnje, i iako je solidarnost vodilja evropske azilantske politike, sama implementacija je ostavljena na volju zemljama članicama". 

 

 

Rješenje koje bi pomoglo ljudima koji bježe od rata, ali i komšijskim zemljama u kojima se nalazi najveći broj ljudi, Thomas vidi u perspektivi koja je dalja od domaće političke stvarnosti, pa čak i one evropske koja je izgleda zaokupila većinu medijske i političke debate u Evropi. 

 

"Moramo da razumijemo da postoji mnogo veći izazov koji treba da riješimo, kao što su situacija u kojoj se nalaze tranzitne zemlje ali isto tako i zemlje koje su prihvatile veliki broj izbjeglica. Ako želimo riješiti to, mislim da moramo biti pragmatični i uvesti neku vrstu mehanizma za dijeljenje tereta."

 

Pored solidarnosti, za koju i Thomas ističe da je ključna u rješenju izbjegličkog statusa, ono što on predlaže jeste reorganizacija cijelog sistema kao i pružanje bolje pomoći komšijskim zemljama u kojima većina izbjeglica ustvari završi. 

 

"Moramo shvatiti da ovaj pristup u kojima stavljamo ljude u kontejnerska naselja nije održiv i da moramo pronaći mehanizam koji će omogućiti izbjeglicama da rade i da se školuju u zemljama u kojima su smješteni. Ako pogledamo šta se trenutno dešava u Jordanu, to je veoma dobar primjer u kojem je ustvari korištena trgovinska politika i investicije kojima je Jordanu omogućeno da otvori svoja radna tržišta izbjeglicama i to je upravo ono što trebamo."