Izbjeglice i Europa – švedski izuzetak

Nakon devet dana premišljanja usuglasili su se oko ničega.

 

Razišli su se kućama i praktično zatvorili granice. Među zemljama koje su tako postupile nalazila se i Švedska, koja je čak molila nacističku Njemačku da u pasoše Židova udara pečate s velikim crvenim slovom J, kako bi ih bilo lakše raspoznati i odstraniti.

 

Čak i kad je rat izbio a Njemačka zatvorila granice i broj Židova koji su kucali na vrata Švedske se smanjio na par stotina, vrata su i dalje bila zatvorena. Otvorit će se, i to širom, tek u oktobru 1943., kad su se tokovi rata promijenili a sedam hiljada danskih Židova poslano brodovima preko tjesnaca Öresund da pokucaju na vrata neutralnih švedskih susjeda.

 

Otvorila su se ponovo na ljeto 1945., kad je Švedska pristala pružiti privremeno utočište trideset hiljada preživjelih logoraša iz nacističkih koncentracionih logora, a među njima i mladiću koji je preživio Auschwitz, i koji će postati moj otac.

 

To će se ispostaviti kao novi početak, ne samo za mog oca, već i za Švedsku. U roku od nekoliko godina, zemlja koja je gajila duboku odbojnost prema strancima pretvorila se u zemlju koja strance aktivno zapošljava u svojim rapidno rastućim industrijskim granama. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, politiku aktivnog useljavanja radne snage zamijenila je politika dobrodošlice izbjeglicama, a početkom devedesetih Švedska je imala veći udio stanovništva rođenog u inostranstvu nego Sjedinjene Države i većina drugih europskih zemalja.

 

Danas je gotovo svaki šesti stanovnik Švedske rođen u inostranstvu, a većina njih su u zemlju došli tražeći azil, ili u sklopu švedskog programa spajanja porodica. Samo ove godine se Švedska agencija za migracije sprema za prijem do sto hiljada tražitelja azila, uglavnom iz Sirije, što iznosi gotovo jedan posto ukupnog broja stanovnika Švedske.

 

U godinama nakon američkog rata protiv Iraka 2003., Södertälje, gradić u koji se smjestio moj otac i u kojem sam ja odrastao, ukupno je primio znatno više izbjeglica iz Iraka nego cijele Sjedinjene Države.

 

‘Mi nismo započeli rat u Iraku, međutim preuzimamo ogromnu odgovornost za ljude koji su njime pogođeni’, oštro je istakao Anders Lago, tadašnji načelnik općine Södertälje, iskoristivši rijetku priliku da se obrati američkom Kongresu u aprilu 2008.

 

U gradiću u kojem sam ja nekoć bio među rijetkim osobama tamne kose, danas više od polovine stanovništva vodi porijeklo iz kršćanskih zajednica na Bliskom Istoku, a svaki treći stanovnik je rođen u inostranstvu. Mnogi od njih Södertälje vide kao dijasporsku prijestolnicu asirijske/sirijske nacije, što bi valjda značilo da moj rodni gradić predstavlja spektakularan slučaj u zemlji koja je dosad i sama bila izuzetna po pitanju prijema i smještaja izbjeglica.

 

U svakom slučaju, niti jedna europska zemlja Švedskoj se ne može ni približiti po broju izbjeglica po glavi stanovnika – Švedska ima dvostruko više nego drugorangirana Švicarska, četiri puta više nego Danska i Njemačka, pet puta više nego Francuska, dvadeset i pet (!) puta više nego Sjedinjene Države. Da je cijela EU, koja ima pedeset puta više stanovnika nego Švedska, primila izbjeglica proporcionalno koliko i Švedska, to bi sigurno imalo efekta.

 

Konkretnije, da je broj zahtjeva za azil koje je Švedska odobrila u 2014., a to je 33.025, bio proporcionalno ekstrapoliran na cijelu EU, ukupan broj smještenih izbjeglica te godine bi iznosio preko milion. Uporedite to sa stvarnom brojkom od 183.365, u kojoj švedski udio iznosi gotovo petinu dok udio nekolicine drugih zemalja članica iznosi gotovo ništa.

 

To ne znači da je ‘švedski’ udio u broju primljenih izbjeglica ostvariv ili čak poželjan na nivou EU, već da bi u situaciji u kojoj se Europa suočava s najgorom izbjegličkom krizom ‘u našem vremenu’ (Amnesty International), i milionima ljudi koji bježe od rata i progona s Bliskog Istoka i iz Afrike, možda trebalo malo razmisliti o onome po čemu se Švedska razlikuje od, recimo, Danske.

 

Htio bih sugerirati da to možda ima neke veze načinom na koji pojedine nacije sebe vide,  i onim na što su ponosne u slici koju drugi imaju o njima. Neću se baviti nacionalnom psihom Danske, no želim ustvrditi da se postratna Švedska, koja nije ratovala od 1814., tokom četrdeset godina neprekidne dominacije socijaldemokrata počela ponositi time što je uzorno društvo zasnovano na univerzalnim principima socijalne pravde i ljudske racionalnosti.

 

Nacionalni narativ temeljen na sjećanjima na daleku prošlost zamijenjen je narativom zasnovanim na sjećanjima na uspjehe koji se i dalje nižu. Na sličan način su moralne nejasnoće koje proizlaze iz švedske neutralnosti za vrijeme rata veselo zamijenjene osećajem moralne jasnoće po pitanju poslijeratne švedske neutralnosti koja je nudila ‘treći put’ između sovjetskog komunizma i američkog kapitalizma, podržavala antikolonijalne pokrete u ‘trećem svijetu’, veselo na sav glas reklamirala univerzalnu primjenjivost švedskog modela, širokogrudo otvarala vrata progonjenima i potlačenima.

 

Svijet se otad promijenio, a s njim i politički i ekonomski preduvjeti za švedski ekcepcionalizam. Umjesto da svijet postane više nalik na Švedsku, Švedska ubrzano postaje nalik na svijet.

 

Uz jedan upadljiv izuzetak – izbjeglice.

 

Malo je razloga za vjerovanje da će taj izuzetak potrajati. Neće, s obzirom na to da anti-izbjegličke stranke upravo imaju svojih pet minuta diljem Europe. Neće, s obzirom na to da je jedna takva stranka postala treća po veličini u Švedskoj. Neće, s obzirom na to da ne može biti dogovora ni oko skromne preraspodjele nekih 40.000 izbjeglica među zemljama članicama EU.

 

Šta je potrebno da se prekine začarani krug anti-izbjegličkih politika? Odnosno, preciznije, šta je potrebno da švedski izuzetak postane izvor inspiracije a ne rezentimana i izrugivanja?

 

Kad bi europski lideri podsjetili sebe i svoje države na Evian 1938., to bi možda predstavljalo neku vrstu početka. Iako nemaju sve nacije čudnu ‘moralnu’ samopercepciju kakvu ima Švedska, sve bi se one trebale sjetiti da je ona Europa koja nije mogla ili htjela ponijeti svoj dio ljudske odgovornosti i pravnih obaveza prema onima koji su od nje tražili zaštitu začas postala Europa koja nije mogla spriječiti svoju vlastitu moralnu i političku degradaciju i samouništenje.

 

Dok ponovo mjesečare prema Evianu, Europljani bi, ako ništa drugo, trebali biti svjesni da mjesečare prema Evianu.

 

I trebali bi se potruditi da se probude.

 

Originalni tekst ''Refugees and Europe: The Swedich Exception'' autora Göran-a Rosenberg-a, u prijevodu Mirze Purića, preuzet je sa portala Granta. Tekst je dostupan na engleskom jeziku na ovom linku.