Ima rampa, ali nema pristupa
Potaknuti upitom Specijalnog izvjestioca Ujedinjenih nacija o pravima osoba sa invaliditetom zaprimljenim u septembru 2015. godine na okolnosti učešća osoba sa invaliditetom u donošenju odluka zakonodavnih organa, Ombudsmani za ljudska prava BIH po službenoj dužnosti sproveli su istragu o pristupačnosti zgrada zakonodavnih institucija osobama sa invaliditetom.
Najjednostavnija metoda postavljenog pitanja koliko i kako su pristupačne ove instutucije koje na različitim nivoima utiču na kvalitet života osoba sa invaliditetom, dala je rezultat u vidu odgovora koji više liče na odgovor djeteta u osnovnoj školi na pitanje kako klimatske promjene utiču na svakodnevnicu žitelja obližnjeg sela, nego na odgovor institucija koje predstavljaju državu pred građanima.
Kroz odgovore entitetskih zakonodavnih institucija i istih na kantonalnom nivou provlače se isključivo rampe i neprilagođenost stepeništa. Posebno je interesantan odgovor u kojem se spominje improvizovana rampa, kao element poštovanja jednakosti i nediskriminacije osoba sa invaliditetom. Tek u Parlamentarnoj skupštini BiH navode da imaju prilagođene toalete za osobe sa invaliditetom.
Nije da su osobe sa invaliditeom osobe koje imaju fizioloske potrebe i da se trebaju u bilo kojoj instituciji duže zadržati.
Poslovično, većina institucija svaljuje problem rješavanja ovog pitanja na finansijski aspekt. Kad i ako bude sredstava, a već u narednoj godini, riješiće se to. Nema veze što su Uredba o prostornim standardima, urbanističko – tehničkim uvjetima i normativima sprječavanja stvaranja arhitektonsko – urbanističkih prepreka za osobe sa umanjenim tjelesnim mogućnostima u FBiH i Pravilnik o uslovima za planiranje i projektovanje objekata za nesmetano kretanje djece i osoba sa umanjenim tjelesnim sposobnostima u RS dokumenti koji propisuju obaveze nezavisno od finansijskog aspekta i što obaveza mora biti ispoštovana bez obzira na finansijski aspekt, odnosno finansijski aspekt mora da se uklopi u obavezu a važe unazad bar pet godina i nisu prve verzije takvih dokumenata.
Budući da se nije riješilo u ovih pet godina do izrade izvještaja o implementaciji UN Konvencije o pravima OSI, riješiće se sigurno u ovoj godini.
Međutim, mnogo je krupnije pitanje zašto je pristupačnost svedena na pitanje postojanja rampe ili lifta. Da, veliki broj osoba sa invaliditetom su osobe sa poteškoćama u kretanju, ali to nikome, pa ni zakonodavnim institucijama ne daje za pravo da osobe sa ostalim poteškoćama ili vrstama invaliditeta u potpunosti zanemare.
Primjera radi, postoji li ijedan računar u bilo kojoj instituciji koji sadrži govorni softver za osobe sa oštećenjem vida? Postoji li ijedna osoba koja zna komunicirati na znakovnom jeziku? Postoji li bilo kakav sistem olakšavanja kretanja osoba sa oštećenjem vida u zgradama koje su predmet istrage? Koji procenat osoblja i zaposlenih je prošao osnove ophođenja i bontona u ponašanju prema osobama sa invaliditetom, da zna odreagovati i redovno postupati prema osobama sa invaliditetom koje ulaze na skupštinske rasprave?
Najzad, na koliko rasprava su skupštine pozivale osobe sa invaliditetom, pa makar u liku njihovih nominalnih predstavnika i koliko su radili na tome da osobe sa invaliditetom rade u okviru tijela koja pripremaju zakone za proceduru? Da bi se uključivale na taj način, osobe sa invaliditetom moraju pristupiti u zgrade. I moraju, pored arhitektonskih barijerea, biti otklonjene i tehničke barijere.
Nasuprot tome, čini se da osobama sa invaliditetom i njihovim organizacijama mnogo značajniji momenat finansija jeste u finansiranju rada organizacija nego u suštinskom odlučivanju u procedurama donošenja zakona. Komentari na izvještaj svode se na komentare na društvenim mrežama i očekivanje da se pitanje uklanjanja barijera riješi samo od sebe, na podizanje glasa tek na međunarodno određene datume.
Zakone kojima se finansiraju prava osoba sa invaliditetom iz oblasti socijalne zaštite, radnog prava, sporta, kulture ili bilo čega drugog, donijeće osobe bez invaliditeta.
Jer tako mogu. I jer je tako najlakše, za sve.
