Da li će sigurne kuće u FBiH "preživjeti" izmjene zakona?

No, entiteti su na drugačiji način uredili ovu oblast, a FBiH je predložila (sporne) izmjene relevantnog zakona koji, kako navode NVO, direktno krši Istanbulsku konvenciju. U Republici Srpskoj situacija je bolja, te finansiranje sigurnih kuća u potpunosti finansiraju nadležno ministarstvo i lokalne zajednice.

 

Bosna i Hercegovina je, potpisivanjem CAHVIO, odnosno Istanbulske konvencije (Konvencija Savjeta Evrope o prevenciji i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici) preuzela obavezu da osigura dovoljan broj sigurnih kuća, njihovo finansiranje i funkcionisanje, a kako bi žrtve nasilja imale valjanu zaštitu. Navedena konvencija je na snazi u BiH od 1. 8. 2014. godine, a nedavno usvojeni Nacrt Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici FBiH trebao bi dodatno urediti ovu oblast. 

 

Naime, novim Zakonom je predviđeno da, između ostalog, FBiH finansira sigurne kuće sa 70 posto, a kantoni sa preostalih 30 posto sredstava. Nacrt je usvojen u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH 2. 12. 2015. godine i upućen u javnu raspravu. Međutim, činjenica je da Federacija BiH, od usvajanja važećeg Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, 2013. godine, nije sufinansirala rad sigurnih kuća - a što je bila zakonska obaveza. Član 35. ovog zakona navodi da se "sredstva za finansiranje privremenog zbrinjavanja žrtve nasilja u sigurnoj kući, drugoj odgovarajućoj instituciji ili kod druge porodice osiguravaju u skladu sa propisima Federacije Bosne i Hercegovine i kantona u postocima od: budžeta kantona u visini od 30% i budžeta Federacije Bosne i Hercegovine u visini od 70%".

 

 

Vlada FBiH je 2015. godine, ipak, zaključila kako član 35. postojećeg Zakona "nije dovoljno jasan", te su se odlučili izmijeniti, među ostalim, i taj član, koji bi, nakon što se izmijenjeni Zakon usvoji, trebao glasiti ovako: (...) "Srеdstva za finansiranjе privrеmеnоg zbrinjavanja žrtvе nasilja u sigurnој kući оsiguravaјu sе iz Budžеta Fеdеraciје BiH u iznоsu оd 70% i iz budžеta kantоna 30%, оd utvrđеnе ciјеnе smјеštaјa žrtvе nasilja u sigurnој kući".

 

O (ne)jasnoj formulaciji važećeg Zakona se može raspravljati; no, postoji još jedna bitna odredba u predloženim izmjenama Zakona - u istom članu! - koja bi mogla otežati, ako ne i potpuno spriječiti neometan rad već postojećih sigurnih kuća, a kojima upravljaju nevladine organizacije. Naime, predviđeno je da sve sigurne kuće imaju status ustanova, koje se osnivaju u skladu sa Zakonom o ustanovama (sl. list RBiH 6/92, 8/93 i 13/94). U praksi, ovo bi značilo da “postojeće sigurne kuće moraju postati ustanove, što bi ih dodatno opteretilo kako finansijski, tako i u smislu organizacione i upravljačke strukture”, kako navode u Sigurnoj mreži, koju čini osam organizacija koje se bave problemom nasilja i koje osiguravaju rad sigurnih kuća bez, kao što smo naveli, zakonski obaveznog sufinansiranja Federacije BiH. 

 

O finansiranju i trenutnoj praksi na terenu ranije je govorila Sabiha Husić iz organizacije Medica Zenica: „Status finansiranja najbolje je riješen u Sarajevskom kantonu gdje se iz godišnjeg budžeta izdvaja 80 posto nama potrebnih sredstava, i u Zeničko-dobojskom kantonu gdje se izdvaja 30 posto, ali kolegice u drugim kantonima su dobijale finansijsku podršku jednokratnim odlukama i neredovno. Iako se predviđa da FBiH finansira 70 posto, a kantoni 30 posto, do toga nije došlo.”

 

 

Članice Sigurne mreže takođe navode i probleme u vezi sa harmonizacijom propisa unutar BiH, te neusklađenosti sa postojećom legislativom. Primjerice, Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i porodica sa djecom FBiH ne prepoznaje žrtve nasilja kao kategoriju korisnika socijalne zaštite, niti sigurne kuće kao ustanove socijalne zaštite. Pored toga, usvajanjem predloženih zakonskih izmjena došlo bi do uspostavljanja različitih rješenja u FBiH i RS, s obzirom na to da se u RS sigurne kuće registruju na osnovu rješenja nadležnog ministarstva - koje vrši nadzor nad njihovim radom - te finansira kompletne troškove funkcionisanja sigurne kuće, uz pomoć lokalne zajednice u kojoj je sigurna kuća smještena, a u omjeru istom kao i u FBiH – 70-30.

 

Vlada FBiH je postojećim sigurnim kućama ostavila rok od tri godine da usklade svoj rad sa izmijenjenim Zakonom, a nakon što se isti definitivno usvoji i počne provoditi. No, nevladine organizacije koje se bave problemom nasilja su saglasne i jedinstvene u tome da se “sporni” član 35. treba izmijeniti, te da je potrebno dozvoliti da sigurne kuće nastave svoj rad i u skladu sa Zakonom o udruženjima i fondacijama FBiH. Na nedavno održanoj javnoj raspravi „Finansiranje i osnivanje sigurnih kuća u FBiH – ka boljim rješenjima”, predstavnici/e organizacija Medica Zenica, Vive žene Tuzla i Sarajevski otvoreni centar govorili su o brojim problemima u ovoj oblasti. Međutim, jedna od ključnih stvari je upravo potencijalno kršenje CAHVIO konvencije, koja u članu 8. nalaže da „državne institucije priznaju i koriste mehanizme i programe zaštite koje su  uspostavile nevladine organizacije, koristeći njihovo znanje i resurse kroz partnerski odnos, te da ih podupiru i pomognu im da obavljaju posao na najbolji mogući način“. Član 35. predloženih izmjena Zakona, očito je, krši CAHVIO konvenciju, a zbog rješenja po kojem se sigurne kuće osnivaju u skladu sa Zakonom o ustanovama FBiH. 

 

 

Čini se da i vlasti nisu posve zainteresovane da se eventualni (i očiti) problem riješi: na javnoj raspravi se nisu pojavili predstavnici/e nadležnih ministarstava – iako su uredno bili pozvani. S druge strane, tokom rasprave koja je prethodila usvajanju Nacrta Zakona u Parlamentu FBiH, ministar pravde FBiH Mato Jozić je rekao kako se „nada da će se u roku od 90 dana, tokom javne rasprave, donijeti najbolja rješenja u vezi sigurnih kuća”. Sa druge strane, zastupnica DF-a, Alma Kratina, konstatovala je da se ovim Nacrtom “direktno krši Konvencija Vijeća Evrope o sprječavanju i borbi protiv nasilja u porodici, koju je potpisala BiH.”

 

Ipak, i pored različitih stavova u Parlamentu FBiH, Nacrt Zakona je, kao što je navedeno, usvojen i to sa 46 glasova “za” i 12 “suzdržanih”, dok nijedan poslanik/ica nije bio – protiv.

 

Predviđenih 90 dana za javnu raspravu počelo je teći nakon usvajanja Nacrta zakona, odnosno 2. 12. 2015. godine. Ostalo je vremena do početka 3. mjeseca tekuće godine da građani i relevantne organizacije i institucije pronađu rješenja koja će uskladiti predložene izmjene Zakona sa CAHVIO konvencijom. U suprotnom, postoji mogućnost da će se u budućnosti ovaj Zakon ponovo suočiti sa (neophodnim) izmjenama, a da će BiH još jednom biti „na tapetu“ kao zemlja koja krši konvencije Savjeta Evrope. Nadamo se da, ipak, do toga neće doći.