Drama Sedam: Slobodni smo onoliko koliko smo slobodni od predrasuda

Čitanje drame Sedam organizovali su Sarajevski otvoreni centar zajedno s organizacijom Medica iz Zenice. Sama drama temelji se na intervjuima obavljenim sa ženama koje su svojim životom i djelovanjem bile primjer toga da istrajna borba za ostvarivanje i zaštitu svojih prava ne mora biti uzaludna. Riječ je sljedećim ženama: Ferida Azizi (Afganistan), Inez Mccormack (Sjeverna Irska), Marina Pisklakova-Parker (Rusija), Annabella de Leon (Gvatemala), Mukhtar Mai (Pakistan), Mu Sochua (Kambodža) i Hafsat Abiola (Nigerija), čije priče i danas mnogima služe kao inspiracija i snaga za nastavak borbe.

 

 

Intervjui su provedeni tokom 2007. godine, a na osnovu njih, dramu je napisalo sedam nagrađivanih dramskih autorica: Paula Cizmar, Catherine Filloux, Gail Kriegel, Carol K. Mack, Ruth Margraff, Anna Deveare-Smith i Susan Yankowitz. Čitanje se zatim organizovalo više od 150 puta, u 32 zemlje svijeta, sa prevodom na 26 svjetskih jezika. Među „čitačima“ našli su se brojni umjetnici, političari, glumci – ukupno 600 žena i muškaraca koji su bili dio ove jedinstvene priče.

 

Prvi put, u Bosni i Hercegovini, čitanje ove drame realizovano je 2013. godine, a tada su dramu čitale uspješne i i istaknute žene u javnom životu naše zemlje. Ovaj put, na sceni su se predstavili zastupnici i zastupnice Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine: Alma Kratina (DF), Jasna Duraković-Hadžiomerović (SBB), Dennis Gratz (Naša stranka), Darijana Katić (HDZ BiH), Vesna Švancer (SBB), Vjekoslav Bakula (HDZ 1990), Kenela Zuko (SDA)

 

Problem nasilja nad ženama je neizostavan kada se govori o neostvarenim pravima ove populacije, međutim, iako se o njemu već dugo govori u javnom prostoru naše zemlje, mnogo je onih koji još uvijek svakodnevno bivaju izloženi zlostavljanju, kako psihičkom, tako i fizičkom. Alma Kratina, jedna od učesnica u čitanju drame, smatra kako postojeći zakonski okvir u BiH koji se bavi ovom problematikom nije loš, ali izostaje generalno povjerenje građana u pravni sistem države. Upravo zbog toga, mnoge žene koje trpe nasilje, odlučuju se za šutnju.

 

„Dugo se čeka na pravdu, žrtve se teško odlučuju da prijave nasilje zato što jednostavno nemaju mogućnosti da dođu brzo do svojih prava. Što se tiče novog Nacrta Zakona protiv nasilja u porodici, moram reći da nevladine organizacije, njih 47, imaju ozbiljne zamjerke na novi Nacrt i zamjerke se uglavnom odnose na član 35 koji se i koriguje. Mi znamo da je Bosna i Hercegovina potpisnica Istanbulske konvencije, da je ta konvencija ratificirana i da se taj zakon u cjelosti treba uskladiti s odredbama konvencije. E, tu sad nastaju problemi kada je u pitanju status sigurnih kuća. Ključna stvar je da će sigurne kuće zapravo biti u statusu javnih ustanova po ovom zakonu. Predlagač se poziva na Zakon o javnim ustanovama koji je donesen 1992/1993/1994 godine i on je suštinski prevaziđen. Dakle, postoji jako puno nejasnih stvari koje se sigurno trebaju kroz jednu širu javnu raspravu na drugačiji način elaborirati da bismo u konačnici imali zakon koji će biti u potpunosti usklađen s ovim što se očekuje od Bosne i Hercegovine kao potpisnice Istanbulske konvencije.“

 

 

Kratina smatra da su, pored nepovjerenja u mehanizme zaštite, žene koje trpe nasilje vrlo često u financijski ovisnom položaju, što otežava prijavljivanje nasilnika.

 

„Bosna i Hercegovina ima dosta dobru zakonsku legislativu i sve aktivnosti u vezi sa ravnopravnošću spolova, međutim, generalno je problem u dužini cjelokupnog tog procesa kojim se ostvaruje pravda. Osim toga, znate da je većina te populacije koja spada u žrtve i financijski jako ovisna. Problem je, znači, i financijski momenat i sve ono što žene trebaju na tom putu dok dođu do pravednog rješenja, a to nije motivirajuće za njih da prijave nasilje. U Bosni i Hercegovini tokom rata silovano je između 25.000 i 50.000 žena, a samo je 800 žrtava ostvarilo svoja prava, odnosno prijavilo slučaj i steklo status žrtve. Dakle, to su pitanja koja su povezana sa traumom i vrlo su osjetljiva i o tome žene jako teško progovaraju, posebno ako su sigurne da će teško doći do pravednih rješenja i satisfakcije, i da je taj proces usporen.“

 

Kenela Zuko, koja je prenijela priču Mu Sochuae iz Kambodže, također smatra da veliki problem nastaje zbog neimplementacije usvojenih zakona, ali dodaje da svaka žena mora biti svjesna odgovornosti koju ima i svoje moći u rješavanju teške situacije.

 

 

„Generalno, imamo problema sa zakonima u smislu da usvojimo zakone, ali da do implementacije vrlo teško dolazi, čak i na ime uloženih i usvojenih amandmana. Ono što mogu poručiti je to da se civilno društvo uključi, da se nevladine organizacije uključe, kao i različita udruženja, i da svaka žena nađe snage u sebi da traži svoja prava koja je sljeduju, da nađe načina, da nađe put, kao što ste mogli vidjeti iz ove predstave. Do svakog vrha, na nekoj planini, mora postojati neki put da se dođe do njega, i to je generalno, moja poruka za svaku ženu. U Bosni i Hercegovini slobodni smo onoliko koliko smo slobodni od predrasuda. Mislim da svaka žena treba da traži i iziskuje svoja prava.“

 

Čitanje drame organizovano je u sklopu projekta Sedam: Podizanje svijesti o nasilju nad ženama i promovisanje Istanbulske konvencije u BiH, a realizaciju događaja podržala je Američka ambasada u Bosni i Hercegovini, Švedska vlada putem Švedske agencije za međunarodni razvoj i saradnju (Sida) i Hedda Produktion AB.