Nesiguran život Roma u Italiji

Ovo je samo jedan od brojnih primjera diskriminacije romskog stanovništva koja narasta još od usvajanja tzv. „kriznog nomadskog zakona“ („Emergenza nomadi“) koji je legalizovao kršenja osnovnih ljudskih prava romske manjine u Italiji. 

 

„Ukinite romske getoe“, poruka je koju aktivisti za ljudska prava širom Italije šalju u svijet otkako je na snagu stupio zakon koji je dozvolio prisilna preseljenja romskih porodica u segregirane kampove izvan gradskih područja. Zakon je usvojen 2008. godine pod izlikom sprečavanja širenja tzv. “krizne situacije” sa brojnim ilegalnim romskim naseljima i navodnim čestim seobama romskog stanovništva.    

 

Premještanja romskih porodica iz naselja u kojima su živjeli u gradskim zonama u metalne kontejnere u zabačenim lokacijama daleko od škola, bolnica i urbane infrastrukture lokalne vlasti u talijanskim gradovima smatrale su adekvatnim rješavanjem pitanja stanovanja romskog stanovništva. Ujedinjeni narodi, Vijeće Evrope, Open Society Foundation i Amnesty International, s druge strane, ove prakse u brojnim su izvještajima nazivali rasnom diskriminacijom apelujući na talijanske vlasti da promijene odnos prema ovoj ugroženoj manjinskoj grupi. 

 

„Prisiljavanje Roma da žive u udaljenim i nepristupačnim područjima gura ih na marginu društva“, rekla je istraživačica talijanskog ogranka Amnesty International Elisa de Pieri nakon što je općinski sud u Rimu presudio u korist romskih porodica koje su tužile općinske vlasti za premještanje u udaljeni i neuslovni kamp „La Barbuta“, koji je podignut daleko od grada i ograđen žicom. 

 

U Italiji trenutno živi oko 150.000 Roma, od kojih je njih 40.000 smješteno u kampovima koji ne pružaju adekvatnu zaštitu od vremenskih nepogoda, a loši higijenski uslovi prijetnja su njihovom zdravlju. Bungalovi, koji su zimi previše hladni a ljeti previše topli, mogu poslužiti samo kao privremeno stambeno rješenje, a nikako kao trajni životni prostor opasan po ljudsko zdravlje, ocjena je brojnih institucija za zaštitu ljudskih prava. 

 

Više od tri godine, stalna pretresanja i identifikacija stanovnika kampova i njihova izmiještanja obavljana su bez propisnih najava dok je ulaz u naselja bio  ograničen na stanovnike kampova i vladine službenike.

 

Pod pritiskom domaćih i međunarodnih organizacija, „krizni zakon“ 2012. godine je proglašen nevažećim usljed brojnih prigovora na njegovu sprovedbu, ali progon romskih porodica i dalje traje. 

 

Vodeća talijanska organizacija za zaštitu prava Roma Associazione 21 luglio navela je da su se prisilna preseljenja romskih porodica utrostručila otkako je Vatikan kraj 2015. godine i 2016. godinu proglasio svetom katoličkom godinom. Predsjednik Asocijacije Carlo Stasolla smatra da su preseljenja ne samo protuzakonita nego predstavljaju i uzaludno trošenje državnog novca jer ljude premještaju s jedne lokacije ali ne rješavaju stvarni problem njihovog stanovanja: „Dosad je u Rimu preseljeno oko 1.100 osoba, što je Italiju koštalo preko milion eura“, rekao je Stasolla u nedavnoj izjavi za medije. 

 

Osim ove, eksplicitne diskriminacije, talijanske vlasti i indirektno pokušavaju spriječiti integraciju Roma u društvo. Rješavanje stambenog pitanja kroz programe socijalne zaštite je nedostižno za veliki broj Roma koji su većinom nezaposleni jer su uslovi za apliciranje u Lombardiji prijavljeno boravište i najmanje pet godina života i rada u ovoj regiji. Istovremeno, rimski bivši dogradonačelnik otvoreno je rekao da su kriteriji za dodjelu socijalnih stanova previsoki za Rome koji žive u kampovima.  

 

Ali daleko od vladinih institucija i zvaničnih diskriminatorskih politika, solidarnost građana Italije sa njihovim romskim sugrađanima pokazuje da stavovi predstavnika vlasti ne predstavljaju nužno sve građane. 

 

Prije desetak godina, dvjestotinjak Roma uselilo je u napuštenu fabriku mesa na periferiji Rima. Porodice sa djecom fabričkom kompleksu su dale novi smisao koje je, umjesto mjesta koji je za nebrojene životinje značio smrt, postalo mjesto gdje su ljudi iz raznih dijelova svijeta započeli novi život, iako su dugo strahovali da će ih vlasti odatle izbaciti i prodati fabričke hale.

 

Međutim, grupa talijanskih umjetnika na čelu sa kuratorom projekta Giorgiom de Finisom odlučila je na istom mjestu započeti umjetnički projekat pod nazivom „Muzej Drugog i Od Drugdje“ Museo di dell’Altro e dell’Altrove Metropoliz (MAAM) i na taj način podržati romske porodice koje tu žive. 

 

 

 

Ovom alternativnom muzeju savremene umjetnosti, koji je istovremeno i životni prostor sve većeg broja ljudi, umjetnici iz cijele Italije konstantno poklanjaju svoje radove, čime i njegov značaj na umjetničkoj sceni sve više raste. Lokalne vlasti to spriječava da deložiraju porodice koji u muzeju i žive i rade i brinu o posjetiocima. 

 

U nadi da će se što veći broj inicijativa usprotiviti diskriminatorskom odnosu vlasti prema Romima u Italiji, muzej MAAM uključio je porodice koje tu žive i u kulturne aktivnosti muzeja koje su postale sastavni dio šarma ovog neobičnog mjesta. „Predrasude prema Romima i uopće nedomicilnom stanovništu u Italiji su jako izražene i zato muzej i jeste muzej drugih i od drugdje, ali ovakva mjesta nas podsjećaju na ljudskost koju smo zaboravili da imamo“, natpis je ispod jednog od murala izloženih u MAAM-u.