(Ne)izmjenjeni Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju invalida RS
Iako su najavljene izmjene uskomešale organizacije osoba sa invaliditetom u ovom entitetu, iako izmjene predstavljaju dio prijedloga jedne od krovnih organizacija i iako je prije samog usvajanja zakona o izmjenama došlo do javnih rasprava, kako se čini, one ne predstavljaju (veliki) korak naprijed u zapošljavanju ove populacije.
Jedan od najvećih zahtjeva osoba sa invaliditetom je bio uvođenje kategorije radnog asistenta kako u oblasti zapošljavanja pod posebnim uslovima, tako i na otvorenom tržištu rada.
Međutim, ovaj zahtjev ispunjen je samo u pogledu zapošljavanja u radnim centrima iz člana 38. pomenutog Zakona o zapošljavanju invalida, na način da samo javne ustanove sa minimalno zaposlenih 80% osoba sa invaliditetom, odnosno invalida u očima i peru zakonodavca, koji ne mogu da dostignu 50% radnog učinka primjerenog dobi, stručnoj spremi i uslovima rada, uvode kategoriju asistenta u radu, i to internim pravilnikom.
Dakle, primjera radi, nekadašnji Zavod distrofičara, odnosno Centar za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida, čiji stanovnici svoja prava povremeno traže izlaskom na ulice, sam će određivati kategoriju radnog asistenta, uvoditi neophodan broj asistenata i slično.
Međutim, mnogo pogubnije rješenje je to što će određena kategorija osoba sa invaliditetom ostati zatvorena u četiri zida radnog centra, ili, pak, što određene zaštitne radionice npr.za osobe sa intelektualnim i mentalnim poteškoćama i dalje u rad neće moći uključiti asistente u radu, jer su osnovane mahom pri udruženjima koja se bave zaštitom prava osoba sa invaliditetom, odnosno – nisu javne ustanove.
Kako su iz resornog ministarstva pojašnjavali u toku javnih rasprava o nacrtu Zakona o izmjenama i dopunama, veliki korak je bio i mogućnost samozapošljavanja, u smislu podsticaja za osobe sa invaliditetom.
Nijedna izmjena u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o zapošljavanju invalida ne odnosi se na ovaj dio zapošljavanja, odnosno, i dalje će se projektno finansirati samozapošljavanje, od kojeg ni osobe bez invaliditeta nemaju gotovo pa ništa u datim privrednim okolnostima u državi.
Nadzor nad radom nadležnih institucija u sferui zapošljavanja osoba sa invaliditetom povjeren je organima koji su, po prirodi stvari, bili nadležni za to. Pretpostavićemo, žalbe osoba sa invaliditetom i malverzacije u utrošku dodijeljenih sredstava za zapošljavanje osoba sa invaliditetom, čiji su počinioci čak i krivično gonjeni, rezultovale su nabrajanjem očitog.
Pitanja koja ostaju otvorena i dalje su na podugačkom spisku.
Prvo i u datim uslovima jedno od značajnijih jeste – zašto nije povećan procenat koji plaćaju sve javne ustanove, institucije i sva privredna društva koja ne zapošljavaju osobe sa invaliditetom, kada su ta sredstva osnovni izvor finansiranja samozapošljavanja i olakđica i stimulansa za one koji zapošljavaju osobe sa invaliditetom?
Drugo, ali i pitanje koje tek otvara prostor za raspravu, jeste – ako se stimulansi i olakšice za poslodavce određuju prema procentu invaliditeta uposlenika/ce, zašto nije uveden red u zakonske procente za različite vrste invaliditeta, po uzroku nastanka? Za RVI i dalje će se primjenjivati 40% invalidnosti, za osobe sa invaliditetom neratnog uzroka invaliditeta 70% tjelesnog oštećenja, dok gro broj osoba sa invaliditetom između ova dva procenta ostaje – nigdje.
I na kraju, kao treće, ne manje značajno pitanje, ostaje samozapošljavanje. U situaciji u kojoj osobe sa invaliditetom u određenim slučajevima ne mogu da se zaposle na ovaj način i u okolnostima u kojima se svaki dan zatvara određen broj samostalnih preduzetničkih radnji, koliko je svrsishodno očekivati da će projekti koji se provode jednom godišnje zaista zadovoljiti potrebe i prava osoba sa invaliditetom na rad i obzbjeđivanje egzistencije?
Bojim se da ovako proklamovana podrška zapošljavanju osoba sa invaliditetom znači tek vizuelno i jezički 'ušminkane' kategorije bez realnog napretka.
