Izbjeglice u Mađarskoj: jesu li naši susjedi zaista tako zli?

Dvije stanice su trebale da odlučnoj starijoj dami u crvenom vunenom puloveru konačno pukne film. Tek prije nekoliko minuta, voz na liniji 4 podzemne željeznice napustio je početnu stanicu Keleti. Keleti je najveći od tri kolodvora u Budimpešti, a odnedavno je i najpoznatiji u svijetu.

 

Od prije dvije sedmice oči cijelog svijeta uprte su u Mađarsku: u kolodvor Keleti, nedaleko od centra prijestolnice, gdje prognanici iz diktatura i ratnih zona čekaju da se otisnu dalje; u izbjeglice, kojima je draže zaputiti se pješice u Austriju nego čekati među smećem i madracima; na granicu sa Srbijom, u improvizirane sabirne logore, za koje izbjeglice kažu da su ih u njima tretirali kao životinje.

 

Jedna naljepnica je ono zbog čega Mađarica u crvenom vunenom puloveru, s čvrsto zategnutom punđom na glavi, zamalo pukne od bijesa. Nalijepljena je iznad reda sjedišta prekoputa nje. Na njoj je prikazana fotografija premijera Viktora Orbána na narančastoj podlozi, uz koju piše na engleskom i mađarskom „Bruka“; tu je i poziv na demonstracije prodiv mađarske vlade i njene tvrdolinijaške izbjegličke politike.

 

„Na Zapadu niko nema pojma šta se ovdje događa!“, vrišti gospođa, energično odljepljujući naljepnicu sa zida. Grebe i gunđa sama sebi: na račun političara u zapadnoj Europi koji nemaju pojma o životu na Istoku, i na račun ovdašnjih ljudi, koji će političarima i njihovim glupostima još i dati za pravo. Kad je izišla, sva zapjenjena od bijesa, od narančaste naljepnice nije puno ostalo.

 

Gotovo 900 kilometara je udaljenost od Budimpešte do Berlina, no u ovom trenutku Mađarsku i Njemačku dijele svjetovi. Njemačka je mjesto za kojim se čezne, zemlja koja izbjeglicama želi dobrodošlicu. Mađarska, to su policajci-batinaši, to je biskup koji upozorava na „muslimansku invaziju“, to je TV reporterka koja podmeće nogu čovjeku koji bježi s djetetom u naručju.

 

Mađarska je trenutno dobar žrtveni jarac u medijima. Pritom ta zemlja nipošto nije jedina u kojoj su izbjeglice nepoželjne ili se s njima loše postupa. Koliko su zli Mađari? Pokušat ćemo to približiti u pet slika.

 

*

 

Nema više smrada i brdâ smeća, iz pokretnih nužnika više ne cure izmet i urin. No, pothodnik na Keletiju još uvijek nalikuje na spavaonicu. Nekoliko ljudi odmara se na prostirkama od pjene i madracima, no većina ipak spava u šatorima. Djeca se ganjaju između stubova, druga sjedaju kod jedne žene koja je donijela papir i olovke. Omladina sortira odjeću sa gomile, pored njih dvoje mladih uparuju cipele u šatoru punom obuće.

 

 

 

Na Keletiju vlada vreva, no makar više nema onog odvratnog kaosa. Policajci su otišli, a vlasti više ne šalju ni promatrače. Nevladina organizacija „Migration Aid“ je tu već nekoliko sedmica, i dosad je na licu mjesta izgradila neku vrstu infrastrukture. Ljudi stalno dolaze i donose uposlenicima organizacije madrace, vodu, namirnice, raspituju se gdje mogu dati dobrovoljni prilog za vozne karte. Organizacija ima 15-20 uposlenika na licu mjesta, i uz to još i 60-70 volontera, procjenjuje uposlenica Bernadette Metzger. A oni nipošto nisu jedini.

Prije svega mladi Mađari poput nje su ti koji pomažu i usput žele dokazati da bezosjećajni premijer Orbán ne govori u ime svih Mađara. Slabo civilno društvo pruža oskudnu materijalnu pomoć i pokušava nadoknaditi odsustvo zvaničnih organa. „Od države ni traga“, kaže Bernadette Metzger.

 

Po zidovima pothodnika ispisane su pozdravne riječi u raznim bojama, na jednoj strani neko je nacrtao njemačku zastavu. U jednom kutu napravljen je punkt za internet i punjenje baterija. Muškarci sjede zbijeni jedan uz drugoga, priključuju telefone i guglaju daljnja odredišta, čije nazive kasnije na peronima pokušavaju dešifrirati sa znakova na vratima vozova: Szombathely, Sopron, Györ i na kraju: Nickelsdorf, Beč, München.

 

*

 

Zoltán Kovács ovih dana važi za čovjeka koji odgovara na puno pitanja. On je glasnogovornik konzervativne mađarske vlade, ispred njegovih vrata gomile novinara čekaju izjave. Iznad ulaza u zgradu vlade vijore se mađarska i europska zastava, u blizini protiče Dunav. Kovács juri sa sastanka na sastanak, mobitel mu je stalno na uhu. „Luda vremena“, kaže jedna vladina uposlenica, i nastavlja tipkati na telefonu.

 

 

 

Kovács je visok čovjek, djeluje kao neko ko je pun samopouzdanja, i koga ništa ne može tako brzo izbaciti iz takta. Pravnik po struci, često uzvraća na prozivke pozivajući se na zakone i sporazume. Već sedmicama pokušava, na svom profinjenom engleskom, odbraniti kurs mađarske vlade, koja tvrdi da se naprosto pokušava pridržavati važećeg EU zakonodavstva, no zapravo meandrira i postupa nedoraslo zadatku.

 

„Registriramo ih na granici, zato što je takav EU propis“, kaće on: „Oni se tamo opiru rukama i nogama, zato što žele istog trena dalje za Njemačku i Austriju. Da ih ne zaustavljamo, nas bi zbog toga grdili. A kad ih zaustavljamo, strani mediji pišu kako u Mađarskoj izbjeglice moraju spašavati živu glavu.“

 

Mađarska ima isti problem kao Italija i Španjolska. Tamo gdje se protežu granice šengenskog prostora, pritisak je naročito jak. Španjolska je u svojoj sjevernoafričkoj eksklavi Ceuta davno podigla ogradu, Italija se žali još od devedesetih godina prošlog stoljeća, da je ostavljena da se sama nosi s velikim brojem izbjeglica. Dublinski sistem, prema kojem tražitelji azila zahtjev moraju podnijeti u onoj zemlji članici Schengenskog sporazuma u koju su prvo došli je oduvijek bio opasni fušeraj, a sada se u potpunosti urušio. 

 

Upravo time što se pridržava propisa, Mađarska otkriva njihovu beskorisnost. „Kakvog ima smisla pričati o kvotama, kad EU nije u stanju svoje spoljašnje granice dovesti pod kontrolu?“, kaže Kovács.

 

Mađarska nije okidač problema, ali postupci i retorika njene vlade zaoštravaju situaciju. Hiljade izbjeglica zaglavljene su u Mađarskoj, a većina ih ne želi tu ostati jer želi dalje za Njemačku i Skandinaviju, ali i zato što se priča da su u Mađarskoj logori za izbjeglice katastrofalni, policija brutalna, a šanse za azil izrazito loše.

 

*

 

Ako ćemo zaključivati na osnovu brojeva, Orbán je svoj cilj postigao: godinu dana je njegova desno konzervativna stranka Fidesz („Mađarski građanski savez“) u anketama javnog mnjenja kontinuirano išla u jednom pravcu: prema dolje. Pristalice su u gomilama napuštale stranku, najviše prelazeći u ekstremno desni Jobbik. U zadnjih nekoliko mjeseci primjećuje se obrnut trend: podrška za Fidesz se ponovo penje do 30 procenata. No, u isto vrijeme je i Jobbik, koji je prošle godine na zadnjim izborima za tijela EU bio druga najjača stranka, dostigao 14 do 16 procenata.

 

 

 

Viktor Orbán već mjesecima pooštrava svoju anti-izbjegličku retoriku. Teme azila i imigracije proglasio je za najvažniju stvar, naredio gradnju ograde na granici, i podgrijao raspoloženje stanovništva pomoću ksenofobnih anketa i plakata. Iz populističkih razloga Orbán strogo inzistira na pridržavanju EU propisa – i to upravo u trenutku kad su oni zakazali – polučujući sumnjiv, dvostruki uspjeh. Prvo, institut za ispitivanje javnog mnjenja Tárki nedavno je utvrdio „rekordne nivoe ksenofobije“. Još se nikad nije desilo da toliki broj ljudi –46 procenata ispitanika – navedu da Mađarska ne bi trebala uopće puštati izbjeglice u zemlju. Zatim mu je pošlo za rukom da svi zaborave razne korupcijske skandale i lošu ekonomsku situaciju.

 

„Za razliku od drugih populista, Orbán mnoge stvari koje najavi na sva zvona također i provede. To narod voli“, kaže Péter Krekó, direktor budimpeštanskog think-tanka Political Capital Institute. „Teme vezane za izbjeglice dosad nisu nužno predstavljale motiv za glasače, zbog toga tendiraju Fideszu. Međutim, Mađari vole kad se politički vođe brinu za red i zakon. Zato je Orbán profitirao od tvrdolinijaške politike prema izbjeglicama“, kaže Krekó.

 

No Orbánu prijeti opasnost da ga kaos proguta. „U Mađarskoj je jako izražen neprijateljski stav prema strancima – po tome Mađarska prednjači čak i među istočnim Europljanima, koji su ksenofobniji nego Zapadna Europa. No, lako je biti protiv izbjeglica koje postoje samo na papiru. To se sada mijenja, a i raspoloženje se može vrlo brzo promijeniti. Osim toga, vlada ne može održati ono što je obećala: da će braniti granice i da više neće puštati ljude u zemlju.“

 

*

 

Márton Gyöngyösi zna da je njegov Jobbik stranka koja očito određuje ton debate. To se vidi iz njegovog govora tijela. Od 2010. Gyöngyösi sjedi u parlamentu kao zastupnik Jobbika. „Treba nam bolja ograda“, kaže on, ruku naslonjenih na zelenom kauču. Njegova zemlja trebala bi primiti „nula“ izbjeglica, što se njega tiče. „Ni integracija Roma ovdje nije uspjela. Ako druge zemlje žele živjeti u multi-kulti društvima, slobodno neka žive. Samo, molim lijepo, neka nas niko na to ne tjera.“

 

Stranka Jobbik, punim imenom „Pokret za bolju Mađarsku“, ubraja se skupa s francuskim Nacionalnim frontom i austrijskom Slobodarskom strankom (FPÖ) među trenutno najuspješnije desne stranke u Europi. To je između ostalog zato što te stranke već neko vrijeme svoje ideje uperene protiv siromašnih, manjina i stranaca zamotavaju u manje agresivne riječi. 

 

Márton Gyöngyösi, čovjek u ispeglanoj košulji, fine frizure i biranih riječi, najbolji je primjer te korekcije kursa. Dugo je živio u inostranstvu, osim tečnog engleskog govori i njemački, u biblioteci u njegovom uredu nalazi se rječnik ruskog. Na zidu vise dječji crteži vitezova i nindža kornjača. Gyöngyösi je između ostalog poznat po tome što je doveo u pitanje broj Židova deportiranih i pobijenih u Mađarskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata.

 

Nedavno su se na ničijoj zemlji na granici sa Srbijom okupile stotine pristalica ekstremno desničarske stranke Jobbik. Došli su noseći zeleno-bijelo-crvene stranačke zastave i tražili od premijera da pošalje vojsku na granicu. Izbjeglicama treba dati vode, pa i hrane, ali zaboga neka policija ne uzima otiske prstiju. Apsurdno je to, ali odnedavno Jobbik hoće upravo ono što hoće i izbjeglice: da one prođu kroz Mađarsku bez da ih se tu registrira. Nisu prošle ni dvije sedmice, a vlada u Budimpešti je odlučila poslati 3800 vojnika na granicu. Sad se sve jasnije vidi kako konzervativci iz Fidesza skreću udesno, iz straha da im pristalice naginju desnim radikalima.

 

*

 

Peter Juhász ulazi na vrata kao da ga gone. Zadihan je, nabrzinu pije gutljaj vode, namješta košulju, ali ne treba mu dugo da se sabere. Prije je Juhász bio angažiran kao aktivist u raznim nevladinim organizacijama, a danas je delegat u Gradskom vijeću Budimpešte i potpredsjednik ljevičarske ogrupacije osnovane 2012. pod nazivom „Együtt“, što na mađarskom znači „zajedno“, i upućuje na temeljnu ambiciju stranke, a to je ujedinjenje beznadežno posvađane mađarske ljevice. Plan nije uspio; stranka se 2014. uselila u parlament sa samo tri zastupnika.

 

To što Juhász vrijedi za jedno od najpoznatijih lica opozicije povezano je s jednim ranijim uspjehom: u oktobru 2011. izveo je oko 70.000 ljudi na ulicu – bile su to najveće građanske demonstracije u Mađarskoj od demokratskih promjena. Juhász dan danas optužuje premijera Viktora Orbána da od svoje inauguracije u maju 2010. razgrađuje demokraciju dio po dio. „Mi Mađari smo nakon promjena dobili demokraciju, ali još uvijek ne znamo kako bismo je trebali upotrebljavati“, kaže on.

 

Juhász planira naredne demonstracije za 19. septembar, u znak protivljenja Orbánovoj tvrdolinijaškoj politici prema izbjeglicama. „Želimo pokazati svijetu da se mnogi Mađari stide politike koju provodi njihova vlada. Ja mislim da trenutno veći dio stanovništva nažalost odbija prihvat izbjeglica. Međutim, siguran sam da bi takvih bilo daleko manje da vlada nije mjesecima ciljano huškala protiv izbjeglica.“

 

Demonstracije se reklamiraju na internetu, na Facebooku organizatori mobiliziraju ljude. Ali također lijepe naljepnice po cijelom gradu – one narančaste, na kojima pored premijerove slike velikim slovima piše „Bruka“.

 

Jednu takvu naljepnicu je, malo nako našeg razgovora, od bijesa zapjenjena Mađarica ogrebala sa zida voza podzemne željeznice.