Nasilje je ovdje vaspitna mjera i ništa ne radimo da se to promijeni
''Mislim da sam imala 13 ili 14 godina kada mi je brat rekao da je gay. Uvijek sam znala da je drugačiji i uvijek sam ga podržavala, ali moram priznati da sam u tom trenutku bila zbunjena, možda premlada da razumijem ono što mi je upravo rekao. Naravno, njegovo priznanje nije promijenilo naš odnos.“
Tako priču o svom bratu, njegovim opredjeljenjima i životnim iskušenjima počinje Jasmina Suljetović, nezaposlena ekonomska tehničarka iz Tuzle. Jasmina i Jasenko, njen brat blizanac, imaju 27 godina i njihovu uzajamnu privrženost ništa ne može dovesti u pitanje.
„Volim svog brata i moja osjećanja prema njemu nikad se nisu promijenila. Stvarno nemam problem s bilo čijim seksualnim opredjeljenjem. Govorimo o najdubljoj privatnosti svakog od nas. Dakle, riječ je o osjetljivoj stvari koja ne bi trebala da se tiče drugih ljudi. Svi moji poznanici i prijatelji znaju da mi je brat gay. Nikad mi niko nije rekao nešto što bi me povrijedilo, a vezano je za njegovo seksualno opredjeljenje.“
Jasenko je LGBT aktivista, jedan od najhrabrijih i najizloženijih ljudi ovog pokreta. Trenutno živi i radi u Sarajevu. Nikada nije krio svoje opredjeljenje što, naravno, u zemlji kakva je Bosna i Hercegovina, ima svoju cijenu. Ali ne samo ovdje: „Moj brat je pretučen nekoliko puta. Jednom u Českoj, jednom u Zagrebu na Paradi ponosa, dva puta u BIH. I zbog svega toga, kada me pitate šta je moj najveći strah ako pričamo o njemu, onda imam samo jedan odgovor. Strah me da ga ponovo ne pretuku, jer su mu već prijetili. I postavljali njegove slike po Facebooku.“
I tako se, po ko zna koji put, susrećemo s klasičnim izborom ljudi koji ne dijele uobičajena heteroseksualna opredjeljenja konzervatine sredine u kojoj žive: ako ne pristaješ na agresivni diktat većine, moraš biti spreman na sve. I to se teško mijenja. Nasilje se ovdje tretira kao vaspitna mjera, općeprihvaćena metoda discipliniranja neposlušnih pojedinaca:
„Sve ono što ne mogu da pojme sa sopstvene tačke gledišta, ljudi nastoje da proglase nenormalnim. Oni koji nikada nisu zapalili cigaretu vjerovatno nikada neće razumjeti strastvene pušače, ateista neće shvatiti ljude koji vjeruju, kao što ni religiozni čovjek neće prihvatiti život bez duhovnosti. Ali se nadam da će svi jednom shvatiti koncept jednakosti. I zato se trudim da neke stvari ignoriram koliko mogu. Ali nije uvijek lako ignorirati. Naravno da me potrese kada vidim šta se sve piše i koliko je u ljudima nagomilane mržnje prema LGBT osobama. Pa zapitam se onda kakve su to osobe kojima je jedino rješenje 'ubiti pedera'. Znači moramo da ubijemo sve što je drugo i drugačije jer bolje ne znamo?“
Jasmina podsjeća na povijest nasilja nad LGBT osobama u Bosni i Hercegovini, na njene javne i tajne manifestacije: „Imamo taj primjer Sarajevo Queer festivala, onda Merlinku, pa javna iživljavanja po portalima, odnosno u komentarima ispod tekstova. Ali moram također spomenuti i nebrojene prijetnje mom bratu i aktivnu proizvodnju mržnje prema ostalim pripadnicama LGBT pokreta. Tako, kada me pitate da ocijenim nivo tolerancije u Bosni i Hercegovini i Sarajevu, jedva da, na skali od deset, možemo dobiti ocjenu dva.“
Jasmina nije optimista kada govori o budućnosti: „ Priželjkujem, ali sumnjam da će se išta promijeniti za deset godina. Naravno da će biti nekih malih pomaka, ali da će LGBT osobe živjeti opušteno, u tolerantnoj i prijateljskoj atmosferi, u to ne vjerujem. Nadam se da će moj brat raditi i živjeti izvan granica Bosne i hercegovine, negdje gdje će biti prihvaćen takav kakav jeste. Ovo nije pitanje bijega, niti poraza, nego opstanka. Ne možeš decenijama živjeti u nekoj sredini čekajući svaki dan da te pretuku.“
Pitanje za kraj - šta onda svako od nas može uraditi da bi život LGBT osoba bio podnošljiviji?
„Mislim da je sasvim dovoljno to što će ih većina poznanika, prijatelja ili radnih kolega osuđivati i udaljiti se od njih. Zato bi bar porodica trebala da bude uz njih, da im pruži svu svoju ljubav i podršku. Jako je teško skupiti snage i podijeliti to sa porodicom. Još živimo u takvoj atmosferi da treba mnogo hrabrosti kako bi se takvo što priznalo najbližima. Zato poručujem svima, pokušajte prevazići svoje predrasude i prihvatiti braću, sestre, sinove i kćeri. Vi ste im najvažne osobe u životu i bez vaše podrške ne mogu ništa. A ako ste uz njih, njihov život bit će neuporedivo lakši. Svi u jednom trenutku moramo razmisliti i donijeti odluku. Vaša odluka je ova: između konzervativnog društva i njegovih predrasuda i vašeg djeteta, brata, ili sestre, izaberite ono što vam je bliže srcu. Nemojte misliti o tome šta će drugi reći, ti drugi su nevažni i ne znače vam ništa. A ionako znate šta će reći...“
Ovo je posljednji u seriji intervjua sa roditeljima te članovima i članicama porodica LGBT osoba koje smo objavljivali kao dio kampanje povodom Međunarodnog Coming Out dana, koji se obilježava 11. oktobra. Kampanju su organizovali Sarajevski otvoreni centar i Fondacija Mediacentar Sarajevo, uz podršku Delegacije EU u BiH.
