Mase su oduvijek osuđivale sve što ne mogu razumjeti
Dosadašnja iskustva iz ovog projekta potvrđuju jednu staru pretpostavku: da su žene neuporedivo fleksibilnije prema LGBT populaciji od muškaraca.
Od pet osoba s kojima smo razgovarali/e, četiri su bile žene. Riječ je o odvažnim, inteligentnim i otvorenim osobama koje su na anonimnosti insistirale zbog porodice, a ne zbog sebe. Samo je jedan muškarac pristao da priča o sestri koja je lezbijka. Emir je menadžer, ima 46 godina, radi u velikoj firmi i nema nikakvih problema sa seksualnim opredjeljenjem svoje sestre. “Ne da nemam problema, nego sam to prihvatio kao najnormalniju stvar u životu. Ono što u ovoj priči nije normalno je činjenica da je ovakav način razmišljanja manjinski. Ljudi i danas, duboko u 21. vijeku, imaju potrebu da se bave onim što ih se ne tiče, privatnim životom i seksualnošću drugih osoba.”
Emirova sestra ima 38 godina, i dalje živi s ocem, a “posao joj je difuzan”: šest mjeseci kao programerka radi u Bosni i Hercegovini, a šest u inostranstvu. Od najranijeg djetinjstva u bratu je imala neupitnu podršku. Na pitanje kako je saznao da mu je sestra lezbijka, Emir odgovara: “Bilo je davno i ne sjećam se baš svih detalja. Uglavnom, znam da je to bilo u jednom otvorenom razgovoru s ocem. Bilo mi je neobično i čudno što to čujem, a istovremeno, neke su se kockice u tom trenutku posložile, neki su se detalji konačno povezali u logičnu cjelinu. Naravno, to ni na sekundu nije promijenilo moj odnos prema sestri, drukčija je bila samo percepcija njenog života, ne i zaštita koju sam joj pružao.”
Kada znate nečiju tajnu, postajete saučesnik i aktivni, svjesni zaštitnik osobe koja treba podršku više nego drugi. Da li Emir priča o svojoj sestri s prijateljima? Najkraći odgovor bio bi – kako kada i kako s kim: “O tome razgovaram samo s rijetkim osobama koje mogu razumjeti različitosti, s onima koji nju i mene cijene, vole i prihvataju. To se svodi na relativno mali broj osoba, pet do deset, uključujući i rijetke rođake.”
Svi naši dosadašnji sagovornici pokazuju puno razumijevanje za članove/ice porodice za koje su u jednom trenutku saznali da ne dijele općeprihvaćena i dominatna heteroseksualna opredjeljenja. Ali ne samo da pokazuju razumijevanje – oni istovremeno duboko brinu za njihov status, bdiju nad njihovom sigurnošću i pokušavaju ih na sve načine integrirati u društvo.
Koje, nažalost, češće pokazuje nerazumijevanje, strah, agresiju i odbojnost, nego što demonstrira prihvatanje svega što iskače iz utvrđenih, najčešće duboko konzervativnih normi. Zato Emiru postavljamo neizostavno pitanje u ovoj seriji razgovora: šta je njegov najveći strah kad razmišlja o sestri? I tu smo naišli na neočekivan, ali vjerovatno za mnoge ljude koji se nalaze u sličnoj situaciji, ohrabrujući odgovor: “Nemam ga.” Samo to, dvije ogoljene riječi koje svima šalju poruku da nije toliko strašno suprotstaviti se društvu punom nerazumijevanja.
Sljedeće pitanje Emiru bilo je može li se sjetiti najteže situacije u životu svoje sestre. “Pretpostavljam da joj je najteže bilo u tinejdžerskim godinama, kada osoba još nema punu spoznaju situacije, a istovremeno vidi i osjeti da je drugačija od ostalih i od društvenih normi”, kaže naš sagovornik i nastavlja: “Ovdje je osnovno pitanje zašto društvo mora biti tako surovo i neprijateljski raspoloženo prema ljudima koji ne dijele usvojene stavove i opredjeljenja. Zbog izrazitog nedostatka emotivne inteligencije. Mase su oduvijek osuđivale i uništavale drugačije, odnosno sve ono što ne mogu razumjeti i to nije nešto što će se promijeniti. Čovjek je i dalje potpuno ista životinja kakva je bio vijekovima, samo blago sofisticirana i umotana u nešto više slojeva. Brojni elementi socijalne psihologije vam to potvrđuju. Naše podneblje ima i tu dodatnu karakteristiku, osim velike doze agresivnosti, da se uspjeh takođe ne oprašta i što su osobe kvalitetnije kao ljudi, što su veći profesionalci u svom poslu, utoliko će većem broju ljudi smetati. Takođe, površno tumačenje vjere na našim prostorima donijelo je dodatnu dozu primitivizma i zatucanosti, pa smo danas po dominantnom mentalitetu većine, kao društvo, bliži srednjem vijeku nego Evropskoj uniji.”
Jedno od obaveznih pitanja u ovoj seriji razgovora odnosilo se i na poruku osobama koje u porodici imaju LGBT člana/icu... “Mislim da je stav koji sam upravo obrazložio preporučljiv i za druge porodice. Moja sestra je prije svega moja sestra, osoba koja me najviše voli na svijetu i koju ja najviše volim. LGBT u tom kontekstu ne mijenja ništa. Naprotiv, rekao bih, saznanje da mi je sestra članica LGBT zajednice učinilo je da joj nastojim biti još veća podrška u životu. Ako ljudima ne možete ili ne želite pomoći, nemojte im onda ni odmagati.”
