Krov nad glavom je najvažniji

Srbija je bila država sa najvećim brojem izbjeglih i interno raseljenih lica u Evropi. Njihov broj je uveliko smanjen zahvaljujući novoj usluzi socijalne zaštite - socijalnom stanovanju.
Piše: 
Ivona Stojanović, foto: offcampus.georgetown.edu
Podijeli ovaj članak: 
Pitanje izbjeglih i raseljenih lica u Srbiji prije desetak godina prevazišlo je okvire same države, pa je to alarmantno stanje postalo zajednički problem kako Srbije, tako i UNHCR-a i Evropske zajednice, koja se uključila u riješavanje problema putem donacija.  
 
Ministarstvo rada i socijalne politike, lokalne samouprave i Centri za socijalni rad su 2003. prihvatili koncept 'socijalnog stanovanja u zaštićenim uslovima', koji je osmislila organizacija Housing Center. Program je prvenstveno bio namijenjen osobama koje nisu mogle da se integrišu u nove uslove života – starije osobe, osobe sa invaliditetom, i sl. Do danas, kroz ovaj program je zbrinuto 2.600 ljudi izgradnjom 994. stambene jedinice.
 
''Socijalni stanovi se ne dodeljuju korisnicima u vlasništvo, već predstavljaju deo sistema socijalne zaštite. Upravljanje ovim objektima je u nadležnosti lokalne samuoprave na čijoj se teritoriji nalaze, a briga o korisnicima je na Centrima za socijalni rad'', objašnjava potpredsednica Housing centra, Milena Timotijević.
 
Lokalne samouprave su za izgradnju ovih stanova obezbjedile zemljište, dozvole, infrastrukturu i time realno pružile sve ono što je za izgradnju možda i najskuplje, ali i najteže za prikupljanje. 80% stanova namjenjeno je izbjeglim i raseljenim licima, dok je 20% stanova namjenjeno programu ''kuća na pola puta'', za mlade ljude koji napuštaju ustanove socijalnog staranja. 
 
Stanovi se koriste bez rente, a formirana je i 'domaćinska porodica', koju čine ljudi dodatno obučeni da pomognu ne samo u održavanju ovih objekata, već prevashodno u lakšoj i boljoj integraciji korisnika i korisnica ovih programa.  ''Izbegla lica predstavljaju jednu izuzetno osetljivu kategoriju, jer su se susreli sa gubitkom svega što su imali, neki i sa strahotama rata i gubitkom članova porodice, potom su silom prilika prihvatili sistem stanovanja u izolovanim kolektivnim centrima i nije jednostavno posle toliko godina ponovo ih integrisati, zato smo smatrali da je potrebno uložiti i malo više od puke izgradnje stanova'', kaže Timotijević.
 
Taj mali napor zapravo dao je najveće rezultate i dodatnu ljudskost modelu zaštićenog stanovanja. Domaćinske porodice, zajedničke prostorije za druženje stanara u okviru zgrade i aktivnosti sa stanovništvom koje živi u susjedstvu zapravo su presudne da ovaj oblik socijalnog stanovanja može da posluži kao uspješan model i za neke buduće projekte ovog tipa.
 
Osim izbjeglih lica, u Srbiji je sve brojnija kategorija siromašnog stanovništva koje je u stanju socijalne potrebe. Problem rješavanja krova nad glavom je na neki način najveći, posebno u urbanim sredinama.
 
Stoga je 2009. usvojen i Zakon o socijalnom stanovanju, a 2011. godine formirala Republičku agenciju za stanovanje. Sistem obuhvata sve one koji su ugroženi i u nekom stanju socijalne potrebe, ali uz veliku prepreku koja se zove održivost. 
 
''Naravno, problem je uvek novac'', kaže Milena Timotijević. ''Uz svu podršku države, odnosno lokalnih samouprava, jedna zgrada sa 20 stanova, kakve mi gradimo, košta oko  300.000 eura, a to uopšte nije mali novac. Otežavajuća okolnost je i to što ovaj Zakon o socijalnom stanovanju koji je kod nas na snazi, ne omogućava na primer da u ovom procesu učestvuju i drugi akteri osim države. Ne isključuje eksplicitno tu mogućnost, ali je ni blizu jasno ne predvidja, kao na primer u Engleskoj, koja je najdalje odmakla u pogledu socijalnog stanovanja. Tamo isključivo nevladin sektor pruža uslugu socijalnog stanovanja.''
 
Ipak, možda se i u ovom segmentu nešto promjeni, jer je Savjet evropske banke za razvoj (CEB), odobrio kredit pod povoljnijim uslovima za izgradnju 1700 stanova za socijalno stanovanje, kojima bi upravljale lokalne Agencije za socijalno stanovanje. 
 
Ideja je da se dio ovih stanova proda po cjeni nižoj od tržišne, a da se dio ponudi u zakup, što bi finansiralo vraćanje kredita u prvoj fazi. Socijalni element tog projekta je jasan pravilnik o tome ko može da kupi ove stanove i zaključuje ugovore o socijalnom stanovanju. 
 
U Srbiji postoje opštine i gradovi - poput Beograda na primjer - koji su sami krenuli u finansiranje i izgradnju stanova za socijalno ugrožene kategorije. Tako imamo praktično dva naselja - Kamendin i Dr. Ivan Ribar, ali sa svim onim problemima koji još uvek nisu do kraja riješeni i koji utiču na to da korisnici socijalnih stanova zapravo nemaju sigurnost u to da li će i koliko ostati u dodeljenim stanovima.
 
Prema uslovima konkursa, stanove su dobili ljudi koji su već u sistemu socijalne zaštite kroz socijalnu pomoć ostvarenu po osnovu različitih kriterijuma. Zakupnine u tim stanovima praktično pojedu ono što država finansijski pruža tim korisnicima, a valja platiti i račune i obezbjediti hranu. Naravno, nepoštovanje obaveza prema stanodavcu, podrazumeva gubitak prava na korišćenje stanova.
 
Takodje, jedna od glavnih zamerki i korisnika ovih stanova, ali i njihovih komšija u čijim lokalnim zajednicama su napravljena ova naselja, odnosi se upravo na nedostatak podrške tim porodicama u procesu integracije kako u sredinu, tako u sve ostale tokove koji bi im obezbjedili mogućnost izlaska iz začaranog kruga siromaštva, posebno kada je u pitanju romska populacija.
 
U socijalnim stanovima u Beogradu, prema posljednjim statističkim podacima ima oko 29% Roma, dok je kroz program Socijalnog stanovanja u zaštićenim uslovima kroz Housing centar prošlo u proseku 6%, a u opštinama u kojima je bilo inače više romskog stanovništva, ovaj procenat je oko 17%.
 
I dalje postoje privremeni smještaji koji su formirani raseljavanjem neformalnih romskih naselja na Karaburmi, Gazeli, Belvilu, čiji se status ne riješava, a koja prijete da se pretvore u neke vrste getoiziranih i prenaseljenih kolonija.  
 
Ti ljudi svakako jesu prvi kandidati za socijalne stanove i može se desiti da zbog broja i teških uslova u kojima žive, a država nije u stanju da im obezbedi adekvatan smeštaj – problem opet dospe na nivo Evropske unije, što bi u neku ruku omogućili da se model Housing centra koji je bio primenjen na izbegla lica, primeni i u ovom slučaju kroz zajedničku akciju donatora i medjunarodnih institucija, a na osnovu projekata za koje bi aplicirao i nevladin sektor.
 
Ono što Srbiji predstoji jeste što hitnije preispitivanje mogućnosti za obnovu državnog fonda stanova, kojima bi se na domaćinski upravljalo kako bi se u pravom smislu omogućilo socijalno stanovanje u uslovima koji bi garantovali dostojanstvo i pružili mogućnost za integraciju i resocijalizaciju. 
 
Kojom brzinom će se to odvijati, zavisi ne samo do Vlade, već i od svesti da je srpsko društvo pogodjeno višedecenijskim siromašenjem koje je onemogućilo veliki broj gradjana da sebi obezbede ne samo krov nad glavom nego i neke druge elementarne stvari neophodne za pristojan život.
 
 
Ostavite komentar