Inkluzijom protiv inkluzije

A inkluzija od prije dvije rečenice ni najmanje nije porasla i odrasla.

 

Inkluzija, u najširem smislu riječi, podrazumijeva uključivanje djece iz marginalizovanih grupa u redovne tokove društva, pa samim tim i obrazovanja. "Obrazovanje je inkluzivno", najčešće je korišćena fraza entitetskih, kantonalnih i svih inih ministara, odgovornih i nadležnih, još više neodgovornih i nenadležnih. Koristi se za predstavljanje procesa obrazovanja kao susretljivog prema djeci s poteškoćama u razvoju.

 

Ipak, obrazovanje u BIH, radeći na svojoj inkluzivnosti rukama pomenutih nadležnih i nendležnih, daje rezultat samo u jednom - inkluziju tjera na velika vrata iz BIH.

 

Inkluzivna nastava, u svom zamišljenom izdanju, podrazumijevala bi obučen i osposobljen nastavni kadar, didaktički i sav ostali nastavni materijal prilagođen potrebama djece sa poteškoćama u razvoju, asistente u nastavi, i najbitnije van samog nastavnog procesa, rasterećene roditelje, stručni medicinski tim i adaptirane školske prostorije.

 

Inkluzija u realnosti, pak, znači sljedeće:

 

Nastavni kadar jednom u deceniji prođe ubrzani večernji kurs pristupa djetetu sa poteškoćama u razvoju, jer za bolje nadležna ministarstva nemaju novca; na fakultetu su u dva pasusa lekcije jednog od 153 nastavna predmeta kod profesora koji predaje 67 na istoj katedri počitali šta, a ne ko je dijete sa poteškoćama u razvoju

 

Asistente u nastavi nominalno finansira u jednom entitetu entitetsko ministarstvo, ali svake godine na guranje i medijsku hajku pred početak školske godine, ili se asistentima duguju plate dok o radnom stažu mogu samo da sanjaju.

 

Asistente u drugom entitetu plaćaju sami roditelji, naročito u porodicama gdje jedan roditelj radi jer drugi brine o djetetu.

 

Didaktički materijal izrađuju udruženja osoba sa invaliditetom i roditelja djece sa poteškoćama u razvoju po sporadičnim narudžbama, jer ono što im pomaže i olakšava proces učenja, u ovoj državi u konačnici – jedino oni i znaju napraviti i objasniti princip funkcionisanja istog.

 

Svake godine se sistemski pristupa redefinisanju prilagođenih nastavnih programa uz sveobuhvato svođenje djeteta na dijagnozu u rješenju kojim se dijete kategorizuje, praćeno živopisnom terminologijom „tjelesno oštećene, mentalno zaostale, sa posebnim potrebama“ djece.

 

Asistenti u nastavi su periodična i mjestimična pojava u obrazovanju djece sa poteškoćama u razvoju, zavisna od projektnog budžeta malobrojnih udruženja koja brinu o potrebama djece.

 

Roditelji dežuraju u hodnicima škola, glumeći tehničke asistente i nadajući se da će polovična rješenja uz njihovu maksimalnu angažovanost dati rezultate o čijim se kvalitetima da raspravljati, ali se mukotrpnost procesa dolaska do istih ne može dovesti u pitanje.

 

Školske prostorije nisu prilagođene nijednom djetetu sa poteškoćama u razvoju i jedan su od najbitnijih stepenika u procesu potrage za obrazovanjem koje djeca ne mogu preći, a ako ih i savladaju, rizikuju da ne budu ono što su željeli postati sa završetkom obrazovanja.

 

Profesionalna orijentacija za djecu sa poteškoćama nakaradno je postavljena – dozvolimo djetetu da bira šta želi biti u idealnoj situaciji u kojoj nema poteškoće i stanimo mu na put da svoje potencijale i mogućnosti iskoristi na najbolji način, jer mu/joj nismo na vrijeme objasnili da postoje ograničenja koja ne moraju definisati njegovu/njenu samostalnost kasnije, a pri tom nismo obezbIjedili minimum uslova za izjednačavanje mogućnosti tog djeteta sa mogućnostima djeteta tipičnog razvoja.

 

Otvorimo različite centre u udruženjima koja podržavaju djecu sa poteškoćama u razvoju, fotografišemo se na otvaranju, fotografišemo dvoje djece koja imaju određene rezultate u nakaradnoj inkluziji, pa ih prepustimo projektnom finansiranju i finansijskom proračunu u kojem uvijek pobjeđuje guma službenog automobila pomoćnika ministrovog pomoćnika u službi korespondencije sa ministarstvom susjednog naselja istog nivoa.

 

Medicinski tim po principu fabričke trake odredi termin za tretman za dijete sa poteškoćama u razvoju, zbog obima posla zakazan za sljedeću prestupnu godinu, krajem trećeg trimestra.

 

Dijete gubi trku sa svim gore navedenim stavkama, postajući statistika u ministrastvima porosvjete, obrazovanja i kulture na svim nivoima i oslanjajući se na jedinu kariku u ovom sistemu koja mu pruža podršku u skladu sa mogućnostima – porodicu u četiri zida

 

Dijete gubi trku. Srednjoškolac/ka gubi trku. Student/ica gubi trku.

 

Inkluzija ju je odavno izgubila, jer je ulaskom te jedne riječi na velika vrata sistema, njena suština ostala van domašaja običnog čovjeka sa djetetom sa poteškoćama, kao djeteta, učenika, potencijalnog obrazovanog i za samostalan život osposobljenog i pripremljenog bića.

 

Pozdravljam neinkluzivni sistem obrazovanja i još manje inkluzivno društvo koje ga je stvorilo.

 

U potpisu, osoba iz predinkluzivnog perioda, sa svim potrebnim alatima za život.