Dok vas neko ne zavoli
You’re nobody till somebody loves you.
Nije, međutim, samo taj evergreen taj koji nam to poručuje. Razne reklame i medijski sadržaji to čine.
U reklamama za madrace, za jastuke, za kolače, za osiguranje - pogotovo za vrijeme praznika - uglavnom vidimo parove i porodice. U emisijama i talk-show emisijama zabavnog karaktera uglavnom se priča o odnosima i zajednicama. Vrlo često se, kad se priča o parovma, spominju i djeca, odnosno čak podrazumijevaju.
Romantične su komedije, kao vrlo popularan žanr, afirmirale i ideju “srodne duše”, kao osobe suđene baš nama, bez koje nismo kompletno biće, nego tek njegova polovina. Bolja ili gora.
Šta može biti uzrok takvom insistiranju na dvojstvu, na potpunom ignoriranju da je veliki broj ljudi, zapravo, sam? Što se marketinga tiče, stvari su jasne - on je tu da proizvodi fikciju. Porodice u reklamama su apsolutno sretne, jer nema apsolutno sretnih porodica. Marketing je vječna proizvodnja iluzije da ćemo biti sretni ako budemo imali upravo to što nam oni nude.
A nude nam ugodne proizvode u kojima uživa svaka patrijarhalna porodica ili par.
Društvo koje bi, tako, trebalo airmirati individualnost, promovira, paradoksalno, ovisnot o zajedništvu ili drugom ljudskom biću. “Budi svoj” postaje tako “budi pola sebe”.
Što se romantičnih komedija i sličnih žanrova tiče, stvari tu funkcioniraju na simboličkom nivou života kao potrage. Još od vremena bajki, u potrazi za svojom ljubavi, junaci prevazilaze razne prepreke kako bi napokon bili s ljubavi svog života, često odabranoj nasumično i vrlo površno.
Ideja srodne duše stoga je neka vrsta nade da ne moramo biti sami, samo ako se potrudimo, i da nas na putu neminovno čeka neko ko će s nama provesti život - samo trebamo znati tražiti.
Možda sve priče jesu ljubavne, barem one najbolje, ali ono što nam popularna kultura reklamira nije ljubav, već zavisnost od tuđe sreće. Promovira nam potragu za stvarima za koje odjednom moramo misliti da nam fale. Da sno nekompletni kao samostalni. Da je samostalnost nemoguća.
Polako, stvari počinju da se mijenjaju, ali stidljivo i uvijeno. Disney-eve princeze odlučuju živjeti same, ponekad vidimo neku sretnu djevojku u reklami koja ne trči nikome u zagrljaj.
Ideja o dvojstvu, stara koliko i svijet, nije ništa manja nakon seksualne revolucije i modernog promoviranja individualiteta. Dapače, biti samac veći je tabu nego ikad. Osim što je uvijen u šarene reklame, džinglove i filmove sa zgodnim i usamljenim likovima.
Upravo je ona odraz duboke usamljenosti, u kojoj nam se poručuje da, umjesto da pronađemo sebe, pronađemo druge ljude. Jer je život kao potraga, spas od samoće.
