Zapisi iz crvene bilježnice: 1. stranica

''Niko ti neće pomoći, tata. Niko ne radi. Čeka se Nova godina.“

 

Ž.K. je pričala samo za sebe, u autu, čitajući poruke na mobitelu i svako malo zabrinuto gledajući koliko je sati. 

 

„'Bem ti Novu godinu“, otac vadi trokutasti objekat iz gepeka, otvara auto. 

 

Ž.K. mu vidi samo noge. Magla stoji između lampe i ceste, neprozirna je i svjetlost u njoj izgleda kao izraslina. 

 

Uspuhan, otac se ubrzo vraća u auto. 

 

„Jesi zvala BIHAMK?“

 

„Nemam mrežu.“

 

Otac pali cigaretu. Prije nego vrati cigarete u pretinac, pruža kutiju prema Ž. 

 

„Novogodišnja“, nije mogla procijeniti je li mu glas ironičan ili samo pokušava biti duhovit. Uzela je cigaretu, prstima pomalo drhtavim, što je nastojala sakriti hučući kao da joj je hladno. 

 

„Ne znam šta da radim.“

 

„U vezi sa knjigom? Reci istinu.“

 

„Ali svi su pristali da im se priče objave. Onda je P. odustao, onda  su svi odustali...“

 

„I tebi je sad žao jer ljudi žele zadržati za sebe svoje životne priče, jer su to njihove priče, umjesto da ih ti iskoristiš kako bi bila borac za ljudska prava na nekom portalu, i izdala knjigu u dvadesetoj godini života?“

 

„Ne, nije tako...“

 

„Tvoja majka je na isti način uzimala ljude s police i tamo ih vraćala po potrebi.“

 

„Najgore je što misliš da si jako pametan i da me jako vrijeđa kad tako pričaš. Zapravo ti je žao jer si jadan, sam, nesretan, praznik  je, grad je prazan, i ti si bespomoćan u autu, koje je stalo, i ti ne znaš zašto.“

 

„Također, i verbalne vještine si naslijedila...“

 

„ Posvadio si se sa svima u fimi jer niko zbog vjerskih praznika ne radi cijeli decembar, a ti si ateist i tako vrijedan radnik. Uostalom, samohrani si otac, imaš finansijske probleme, a tvoja već odrasla  kćeri bi se napokon mogla i zaposliti, ili udati, ili otići od kuće nekako, što bi ti bilo i drago, da te nije toliko strah da budeš sam...“

 

„Ž., ostavit ću te u autu i idem pješke kući!“

 

„Na ovoj magli, sretno. Htjela sam im, znaš, napisati i tvoju i moju priču. Ali sad neću, vidim kako uživaš dok patim, a znaš koliko mi je to značilo.“

 

„Jeste, ja uživam dok ti patiš, ja sam ostao s tobom da te odgajam, jer uživam gledat dok se patiš...“

 

„Ne, ostao si sa mnom jer te bilo strah otići i prekinuti, pa je to učinila mama. Baš kao što te sad strah izići iz auta i krenuti kući, a mene ostaviti ovakvu bezobraznu da sjedim ovdje, kako i zaslužujem.“

 

„Ja odoh! Baš me briga, ti ovdje radi šta možeš, neću ja sjedit' i slušat'...“, koprcajući se nekoliko sekundi u sjedištu, O. izlazi iz auta. Ž. je posmatrala ključ kako se ljulja u malenoj bravici, pa zatim očeve noge kako nestaju u magli. Zaključala je vrata. 

 

Izvadivši još jednu cigaretu iz kutije, gledala je u korice crvene bilježnice, plastične i ispucale, i pitala se koliko moraš biti patetičan da misliš kako možeš kupiti bilježnicu, pitati ljude da u nju upisuju ono što ih najviše boli, i onda to pretvoriti u vlastiti uspjeh. Zašto nije pisala o sebi? A koliko je ona života preživjela da bi znala šta je to diskriminacija? 

 

Magična riječ modernoga prava.

 

„Svi smo mi diskriminirani, svaki put kad mislimo svojom glavom“, rekao joj je P. prije nego će se rastati, saopćivši joj prije toga da odustaje od objavljivanja svoje priče. Pitala se koliko joj je zapravo žao što će njihove priče ostati nepročitane, koliko što će njena ostati prešućena, a koliko joj je pak stalo do toga da objavi knjigu u 19. godini života. Nema joj još 20. Otac joj uvijek doda jednu godinu. Otac, čije noge sad opet vidi kako se vraćaju prema autu. Kuca na prozor. „Otvori mi vrata.“  Ž. je otvorila prozor. 

 

„Otvori mi vrata da uđem, šta izvodiš?!“

 

„Jesi se svađao na poslu?“

 

„Ž., pusti me da uđem u auto.“

 

„Jesi li se svađao na poslu i zato ti nisu dali regres?“

 

„Pusti me u auto, pa ću ti reći.“

 

„Svađao si se s njima, je l' da? Rekao si im da su lijeni, da su dobri jedni prema drugima samo za Božić i Novu godinu, kao i za Bajram, i da je bog mrtav, je li tako?“

 

„Jeste!! Pusti me u auto!“

 

Ušao je, sjeo, i s njim je ušao smrad i hladnoća. Ž. se uglavnom sjeća oca po smradu ovog grada, kad bi ga kao djevojčica zagrlila kad se vrati iz noćne smjene. Miris smoga, to je bio miris njenog oca. 

 

„Šta si im rekao.“

 

„Ništa što im nisam rekao ranije. I nemoj živčaniti, preživjet ćemo i bez regresa i bez tvog honorara od knjige.“

 

„Ja uopće ne mislim da je bog mrtav, tata.“

 

Nije postajalo hladnije. Hladnoća je postala teška, i oklopna, nepomična, kao magla. 

 

„Napiši im poruku. Reci im da su iskoristili i oni tebe. Da su pristali na stvari od kojih su odustali. Ljude moraš držati za riječ. Inače će te zaboraviti.“

 

„Reći ću im...“

 

„Nisam ostao s tobom jer me bilo strah otići. Ostao sam s tobom jer sam htio. I jer nije bilo nikog drugog da ostane sa mnom osim tebe.“

 

„To kažeš jer si se sad smrznuo i prepao u magli.“

 

„Svi misle da je tvoja mama umrla. Valjda jedino tako mogu zamisliti samohranog oca.“

 

„Nije valjda da ti misliš da nije umrla?“

 

„Ne mislim.“

 

„Zašto ju onda oslovljavaš s 'rahmetli' svaki put kad pričamo o njoj?“

 

„Kreativan sam, na tebe.“

 

„Šta ćemo ako ovdje proslavimo Novu godinu?“

 

„Niko nam neće vjerovati, kao što ne vjeruju da ti mati nije mrtva, a nema je s tobom, pa je ja zovem rahmetli.“

 

„Zašto si tako strog prema ljudima koji vjeruju u boga?“

 

„Zato što im je lakše. I treba biti strog prema njima zbog toga što ne razmišljaju o tako mnogo stvari.“

 

Kroz maglenu pustoš zasvijetliše dva fara, naglo kao balončići u netom ključaloj vodi, kombi se zaustavlja kod auta i staje. Ž. i njen otac se zgledaju. 

 

Iz kombija izlazi visoki muškarac, ili se barem tako čini, prilazi prozoru, otac spušta prozor. Muškarac ima dugačku, tanku bradu. 

 

„Imate problema?“

 

„Auto mi je jednostavno stalo, ja sam sve pokušao, vjerujte da jesam.“

 

„Meni nije problem da vas povučem.“

 

„Pa ako možete, molim vas, pa makar do prijatelja pa ću dalje s  njim, ovo je daleko od naše kuće.“

 

„Odvest ću ja vas kući, inšalah.“

 

Visoki muškarac se udaljava. Ž. posmatra njegove vojničke čizme, i preko njih obučene prekratke maskirne pantalone. 

 

„E, Ž. ovaj tip...“

 

„Šuti, tata.“

 

Oboje su šutke gledali muškarca kako ih kači sajlom za branik svog kombija, maše rukom prije ulaska, i vuče ih kroz maglu koja postaje rjeđa, rjeđa, rijetka kao posip na kolaču. 

Ž. je nakon nekoliko kilometara dobila poruku. 

 

'Život postoji da bi se o njemu pripovijedalo. Inače smo zauvijek zaboravljeni. Objavi priče. P.“