Crvena revolucija za ljude plave krvi
Cigareta joj se dimila u pepeljari kod kase. Povukla je dim i saveznički mi namignula. "Znam sve, draga moja", kaže ona meni na moju kratku jadikovku o nedostatku poslova, nedostatku uha za slušanje, nedostatku vremena, višku vremena, višku emocija. "Dobro je imati muško u kući, makar samo da kašlje!", nastavlja dalje, kucajući u kasu jednom rukom brojeve, drugom držeči cigaretu. Stojim i gledam imobilizirane i izdvojene uloške u papirnatoj, pa plastičnoj vrećici, ubačene u drugu plastičnu vrećicu u kojoj je šaka namirnica, i dok brojim feninge da vidim imam li sitno, odgovaram joj: "Nemoj, majke ti, baš da kašlje."
Zamotaj sve. Sve dobro zapakiraj. Stavi u donju ladicu. Stavi veša preko. Imaš tampone rasute po ladicama. Stavi tampone u kartonsku kutiju. Ne znam šta je to, to je nešto za čišćenje lica. Za brijanje pazuha. Za izdajanje mlijeka. Za podvezivanje pupka. Žena postoji, u svakodnevnom životu, od pupka pa prema gore. U privatnom životu, od pupka prema dole.
Sakrij sve. Pomiri se sa malim stvarima. Pomiri se sa zidovima. Ukrasi ih slikama, ukrasi ih ručnim radovima, stavi na njih police s knjigama koje si davno pročitala. Male stvari, tu se krije sreća. Napravi kompromise, snizi glas, ti si nečija, ova kuća je tvoje carstvo, sigurna si, sretna si, spavaj. Treba ti samo pola sedativa, ako i toliko. Šta ako ne spavaš? Zaspat ćeš u jednom momentu, jer svi zaspe u jednom momentu. Spavat ćeš dugo, jer si besposlena. Čekat ćeš među voljenim zidovima, jer zidove poznaješ, poznaješ sobe, to je tvoj svijet. Tvoj život je serija soba u kojima sjediš i čekaš. Ti si dočekulja. Nasmijana dočekulja, dočekulja koja pali svjetlo u ustima i zubi blistaju u osmijeh. Tri su sata noću i ti, besposlena, ne spavaš. Dva brufena i malo vode, neko ti muze jajnike, gravitacija, još jedna kaznena sila – tvoj život je kazna, kriva si. Za sve si sama kriva, zato šuti, jer boli s razlogom. Niko nije došao na ovaj svijet da uživa. Osim žena u reklamama za uloške, čini se. One su svemoćne i sveprihvaćene. Plava im se krv savršeno uliva u always. U vječnost. Uvijek smo tu za tebe, tvoji ulošci i tamponi puni plave krvi žena koje su prihvaćene, pa čak i plešu, skaču, sve u visokim štiklama, igraju tenis, prakticiraju paraglajding, nose bijele hlače, muškarci se okreću na ulici za njihovom pozadinom, gledaju je požudno i odobravajuće, jer uložak je tako tanak, da se ne vidi, a da ne govorim o potpuno nevidljivim tamponima, punim guste, plave krvi. Ti nikad nećeš biti ta žena, ali plaćena si da šutiš. Nekad novcem, nekad prosto srećom. Jesi li sretna? Jesam. Imam... sve. Čuješ svog muškarca kako u spavaćoj sobi kašlje. Ili je to možda njegov duh, nema veze, bitno je da imaš sjećanje da si ga imala. Nešto uvijek kašlje u spavaćoj sobi.
Ne spavaš, u jednom momentu ćeš zaspati, klima ti se zub. Sigurna si, od nedostatka vitamina. Na televiziji reklama za pastu za zube protiv krvarenja desni. Nepoznati Neko Neodređenog Spola pljuje zub i krv u umivaonik, zub zvuči kao „kling!“, crveno na bijelom – imaš paradentozu. I to nije sramota, zapamti, od pupka prema gore. Paradontoza je od pupka prema gore i imaju je ljudi, menstruacija je od pupka prema dole i imaju je žene, i samo one. I plava je kod žena koje će uspjeti u životu.
Ne spavaš, roviš po ladici. Opet te uhvatilo ludilo, trebaju ti tablete za stabilizaciju raspoloženja. Preemocionalna si, preburno reagiraš, mijenjaju ti se raspoloženja, trošiš previše, želiš previše seksa, strah te da ćeš ostati sama, želiš si nauditi i treba te medikalizirati. Roviš po ladici i vadiš paket uložaka, skoro potpuno ogoljen, u bolnom momentu rastrgan po strani, crni i crveni donji veš kraj njih. Droljo. Imaš crveni veš, i crni, imaš crvenu krv i crnu budućnost, ko će ti se pridružiti? Ko će stati kraj tebe, ako svi ikad saznaju? I kad se sve te muke isplate, i kad rodiš, možda će ti na nekoj granici, iza neke žice, oteti dijete iz ruku i staviti tebe u jednu, a njega u drugu sobu. Možda ćete plivati preko rijeka i okeana, plavih, uprljanih vašom crvenom krvlju.
Pričaj, zato, o vremenu. O tome kako pada kiša, ili kako je danas lijepo vrijeme. Ne udara više u kosti i glavu. U glavu u kojoj ti je crveni meteoalarm – crveni. Čujemo ga, sve mi, jasno i glasno, svaki dan, čekajući da budemo spašene, čekajući da nam plava krv ispuni naduta, pamučna tijela. Niko nas neće spasiti. Iziđite iz zidova, oni nisu vaši. Zidovi nisu ničiji. Iziđite na ničiju zemlju, pod ničijim, plavim nebom, vrisnite. Jako viknite. Da vas čuju, recite: CRVENO.
