Dijete ima pravo na oba roditelja
Ideja za osnivanjemjavila se kao logičan slijed, nakon što je 2007. oformljena inicijativa Otac.ba, čije su aktivnosti bile prezentirane na istoimenoj web-stranici, kako bi se pomoglo očevima koji su od djece odvojeni nepravednim odlukama sudova i/ili socijalnih radnika. Nenaklonjenost sistema očevima, koji primarno zahtijevaju zaštitu prava djece, ali i ostvarivanje vlastitih prava kao roditelja, ilustrira činjenica da je i sama registracija Udruženja trajala godinu dana, uz neprimjerene komentare uposlenika nadležnih službi, poput: “I očevi traže neka prava?!” Članovi Udruženja poručuju: “Svjesni smo da dijete treba da ima majku, ali dijete treba imati i oca, i otac u istoj mjeri treba da sudjeluje u odgoju tog djeteta!”
“Teški su momenti kada prođete ulicom, pa vidite oca koji drži dijete za ruku, a vi ne ni da ga čujete telefonom. Sa tim se susrećete svakodnevno... Ja svog sina sanjam svako veče. Nisam ga vidio mjesec dana”, kaže Muharem Čišija. On je jedan od 30-ak aktivnih članova, te i sekretar Udruženja “Otac”, osnovanog prije dvije godine s ciljem ostvarivanja jednakih prava roditelja. “Dijete ima pravo na oba roditelja”, naglašava Čišija, dodajući: “Zašto ja ne mogu danas sa svojim djetetom prošetati Ferhadijom? Zašto sa svojim djetetom ne mogu otići u igraonu? Imam pravo na to, ali to mi je zabranjeno...” Pravna bitka Čišije traje već dvije godine, a otežavajućim okolnostima na putu ka ostvarivanju starateljstva nad djetetom smatra predrasude na koje očevi nailaze, počevši od dolaska u centar za socijalni rad. Otac se najčešće, tvrde sagovornici našeg portala, apriori prećutno etiketira kao nasilnik.
Muharem Čišija: “Uvijek se kaže da je majka potrebnija djetetu...”
“Ne znam koliko sam dokaza donio: da majka nije finansijski sposobna, da ima krivične prijave, da je ispisala dijete iz vrtića, da moje dijete živi sa nanom koja ima ugrađen bajpas. Ona ne dođe po pet dana, moje dijete bude sa nanom, a ja ne mogu da ga vidim. Kada pošaljem poruku da hoću da vidim dijete, kaže: ‘Ne možeš’. Kada se obratim Centru za socijalni rad, oni kažu: ‘Dogovorite se’, ali ne mogu da se dogovorim. Pokušavam da se dogovorim...” Čišija još čeka odgovor suda u vezi sa rješavanjem pitanja starateljstva. “Nakon svih dokaza koje sam iznio, opet sumnjam, jer uvijek se kaže da je majka potrebnija djetetu... Mi moramo da shvatimo da mu je potreban i otac.”
Otac djetetu postane stranac
Sin Amira Purivatre, predsjednika Udruženja, imao je 14 godina kada su se njegovi roditelji razveli. “Dvije godine nisam viđao sina i poslije sam ponovo počeo graditi odnos s njim, što je kao da ponovo upoznajete dijete. U dječijem životu je i mjesec dana dug period. Jednostavno tom djetetu postanete stranac”, kaže Purivatra.
On, također, ukazuje na hostilnost službi za socijalni rad: “Ako vas supruga optuži da ste alkoholičar, narkoman, razbojnik, iste sekunde dobijate na stotine uputnica za raznorazne ljekare i psihologe, i morate donijeti nalaze da ste normalna osoba, da niste alkoholičar, narkoman. Kada se pojavite u ‘socijalnoj službi’, svi vam sugerišu kako je bolje za dijete bude sa majkom... To je tako zakonski regulisano, da ako majka ne dozvoljava da vidite dijete, onda vam više niko ne može pomoći, bez obzira na to ako imate, kao što sam npr. ja imao, jedan dan sedmično da viđam sina i svaki drugi vikend... Ako je zakazan termin, supruga može da ne otvori vrata i da ne da dijete. Vi tada morate otići u policiju, sa pravosnažnim sudskim rješenjem da imate pravo da viđate dijete u tom terminu. Kada se oni pojave, supruga ne mora ni njima otvoriti vrata, pa oni naprave zabilješku da nije bila tu u zakazano vrijeme. Kada se to četiri-pet puta ponovi, može se tražiti sudsko izvršenje, ali su to posebne traume za dijete. Pojave se policijska patrola, socijalni radnik, dječiji psiholog, te jednostavno otimaju dijete od majke...”
Podijeljeno starateljstvo kao najbolje rješenje
Najbolje rješenje, koje zakonska regulativa u BiH još uvijek ne prepoznaje, prema Purivatrinom mišljenju, je “podijeljeno starateljstvo”, što on obrazlaže ukazujući na postojeću praksu: “Kada majka dobije starateljstvo, ona može da radi, bez vašeg znanja i odobrenja, sa djetetom šta god hoće. Može, npr. da upiše dijete u školu po svom izboru, može da ga uzme za ruku i prosto sjedne na avion i ode živjeti s djetetom u Kanadi.”
Dok govori o uskraćivanju prava viđanja i vremenu koje provodi sa sinom, uz grčevit napor Purivatra suspreže suze: “U mom slučaju je posebna priča to što je dijete 24 sata među četiri zida sa majkom, uz stalnu priču: ‘Otac je loš, ne želi da te viđa’, i zaista je teško ponovo izgraditi odnos. Kad, npr. igra Bosna u Zenici, odvedem ga na utakmicu, odemo tamo na ručak, družimo se... ” No, odnos sa 18-godišnjim sinom Purivatra danas, korak po korak, strpljivo gradi. Iako on tvrdi da mjesečni iznos alimentacije od 400 KM redovito plaća, bivša supruga ga je tužila upravo po tom osnovu. “Znala je da plaćam i već sam tri godine na sudu i tri puta sam morao plaćati sudskog vještaka da da sve moje uplatnice, pošto se meni po automatizmu taj iznos odbija od plate trajnim nalogom.”
Amir Purivatra: “Kada majka dobije starateljstvo, ona može da radi sa djetetom šta god hoće”
Shodno iskustvu članova Udruženja “Otac”, ali i ostalih očeva koji im se obraćaju glede savjeta ili podrške, čiji broj nije zanemarljiv, Purivatra zaključuje da očevi u BiH mogu ostvariti pravo na starateljstvo samo ukoliko je majka registrirana narkomanka ili počiniteljka teškog krivičnog djela, te u slučaju da ona ne želi dijete. “Jedan od članova našeg udruženja dobio je starateljstvo, ali je njegova supruga bila registrovana narkomanka... Imamo, također, jednog člana iz Sarajeva koji već deset godina vodi pravnu bitku za dijete. Zaboravio je kako njegova djeca izgledaju...” Prema podacima kojima raspolažu u Udruženju “Otac”, Purivatra ističe da je samo u Sarajevu od 1997. godine naovamo nad 25.000 djece pravosnažnim odlukama sudova starateljstvo dodijeljeno majkama.
Jedan roditelj istrajan u namjeri da isključi drugog
Odjelu za praćenje prava djece pri Instituciji ombudsmena za ljudska prava BiH, prema riječima šefice Odjela, Aleksandre Marin-Diklić, u kontekstu konfliktnih razvoda, uglavnom se obraćaju roditelji sa žalbama na rad odgovornih organa u procesu razvoda braka – bilo da su to centri za socijalni rad ili sudovi. Registrirano je ukupno 105 žalbi, od kojih se većina odnosi na prava djece, primjerice, kada se roditelji ne mogu dogovoriti u vezi sa starateljstvom, odnosno o viđanju ili u slučajevima kada jedan roditelj izbjegava plaćanje alimentacije. Žalbe se u bazu podataka primarno ne evidentiraju po kriteriju “majke” odnosno “očevi”, te shodno tome ne interpretiraju na taj način.
“Mi imamo određeni broj predmeta, u kojima su očevi oni koji su uskraćeni”, kaže Aleksandra Marin-Diklić, te pojašnjava: “S obzirom na to da radim na pojedinačnim predmetima i žalbama, mogu reći da imamo situacije, ako se radi o ekstremnom kršenju prava djeteta, u kojima su upravo očevi oni koji se nama obraćaju. Dakle, majke im onemogućavaju kontakt sa djetetom, pa se onda ponovo pokreću parnični postupci za izmjenu odluke oko starateljstva, itd. Mi ne djelujemo, dakle, u smislu da kritikujemo rad centra, već uvijek pokušavamo da uputimo stranke na isti taj centar, kako bi se, na miran način, pokušala riješiti nastala sporna situacija, jer je to, sigurno, u najboljem interesu djeteta. ”
Aleksandra Marin-Diklić: “Mi imamo određeni broj predmeta, u kojima su očevi oni koji su uskraćeni”
(Foto: Lični arhiv A.M.D.)
Činjenica je da se sa djecom manipulira u toku razvoda i to je čest problem, napominje Marin-Diklić, ukazujući na njegovu kompleksnost: “Mi sa sigurnošću, također, možemo reći da, nažalost, postojeća zakonska i stručna rješenja, kada govorimo o konfliktnim razvodima, ne osiguravaju dovoljnu zaštitu djeteta.” To naročito dolazi od izražaja kada je jedan roditelj istrajan u namjeri da isključi drugog iz života djeteta, u čemu taj roditelj često i uspijeva.” Iz Odjela za praćenje prava djece, također, najavljuju da će se u toku naredne godine intenzivnije raditi na zaštiti prava djece u visokokonfliktnim razvodima, uz pomoć međunarodne organizacije Save the Children, kao partnera. A problemi se javljalju ne samo pri izvršenju rješenja centara za socijalni rad, već i pri izvršenju sudskih rješenja o kontaktima.
Isključivanje oca iz bitnih odluka
U skladu sa Porodičnim zakonom, prema riječima advokatice Amile Mujčinović, roditelji zajednički vrše roditeljsko staranje i tog se prava ne mogu odreći, već im samo sud može ograničiti ili oduzeti to pravo. Mujčinović dalje objašnjava da u bh. pravnom sistemu – u skladu sa zakonom kod razvoda roditelja – sud određuje jednog roditelja s kojim će dijete živjeti, koji će vršiti roditeljsko staranje, što, napominje, ne isključuje drugog roditelja u vršenju roditeljskih prava staranja o djetetu.
No, do problema u provođenju odluka suda dolazi upravo zato što se najčešće samo odredi s kim će dijete živjeti, te način ostvarivanja kontakta sa drugim roditeljem, bez definiranja drugih prava roditeljskog staranja. “Jer, bilo koji od roditelja koji počne da zloupotrebljava pravo roditeljskog staranja pridržava se samo presude i onemogućava drugog roditelja, recimo, da učestvuje u odabiru škole za dijete, da daje saglasnost na izlete ili eksurzije i sl., mada mu to pravo zakonski pripada.”
Amila Mujčinović je zvanična advokatica Udruženja, ali tokom dosadašnje prakse je također imala slučajeve u kojima je zastupala majke. Budući da u Udruženju zastupa većinu očeva kao roditelje, Mujčinović kaže da se najčešće zlopotrebe roditeljskog staranja nad povjerenim djetetom od strane majki dešavaju u onemogućavanju kontakta djeteta i oca, isključivanja oca iz bitnih odluka o odgoju djeteta i sl. Poželjno je, stoga, precizirati tužbom sva prava, pa čak i viđanje za rođendane, vjerske i državne praznike i sl. ''Bračni partneri obično – pogrešno – kod sporazumnog razvoda prihvate mišljenje centra za socijalni rad ili posrednika, koji najčešće predlože viđanja dva puta sedmično i svaki drugi vikend od petka do nedjelje, te eventualno urede viđanja tokom dječijeg raspusta”, kaže Mujčinović, potcrtavajući da na fonu takvih odluka kasnije nastaju problemi. Najlošija rješenja iz nekih sudskih odluka, tvrdi advokatica Udruženja, jesu ona po pitanju viđanja “po dogovoru roditelja”, jer se vremenom odnosi roditelja poremete, te se oni, nažalost, ne mogu dogovoriti o terminima viđanja oca i djeteta.
Porodični zakon koji je rađen u skladu sa Konvencijom o pravima djeteta ima odlična načela i norme, mišljenje je advokatice Mujčinović, koja, ipak, napominje da bi za rješavanje problema koji se javljaju u praksi bilo odveć poželjno razmisliti o rješenju “zajedničko vršenje roditeljskog prava”, kako je to zakonski regulirano, primjerice, u Srbiji. Naime, takvim rješenjima oba roditelja su u ravnopravnom položaju, te nijednu odluku za dijete ne može donijeti jedan roditelj bez drugog, bez obzira s kojim od njih dijete živi.
