Virus
Postoji samo jedna situacija u kojoj će prosječan Bosanac ili Bosanka zaboraviti na sve moguće varijacije na temu obespravljenosti u vlastitoj državi, a to je na graničnom prelazu u neku europsku državu, a do nedavno je tu spadalo i apliciranje za vizu. Svako od nas mogao bi napuniti podebelu svesku događaja s granica i iz ambasada, koji su nam sasvim jasno dali do znanja da smo i kad napustimo svoju zemlju građani drugoga reda.
Na granicama su nam otimali biljne sedative, analgine, ljekovite čajeve, pomagala za izdajanje, sredstva za pranje, aparate za zube, otvarali novčanike, skidali do kože, no u suštini je potrebno samo da nas pogledaju drugačije nego sve ostale putnike, bilo u pozitivnom bilo u negativnom smislu, i da već budemo izdvojeni i obilježeni kao drugačiji od ostalih putnika.
Za vađenje vize su nam također virili u novčanike, bankovne račune, ugovore o radu (koji su morali postojati, a kada ne bi postojali, morali bismo ih izmišljati, jer nezaposlena osoba nije mogla dobiti vizu, osim ponekad, ako ima jako visoku cifru na tekućem računu), morali smo znati tačno kuda idemo i gdje ćemo biti smješteni i koliko, ko je ta osoba kod koje ćemo biti smješteni i koliko joj stan ima kvadrata, u kojoj je sobi krevet i jesu li noge okrenute prema zapadu po feng-shuiju, pitali bi nas kako smo osobu kod koje idemo upoznali, zatim bi pitali tu osobu kako je upoznala nas, pa bi uspoređivali priče.
Ljudska želja za nadziranjem tuđih života danas je legalizirana kroz izgovore o sigurnosti i opasnosti od terorizma, od zaraze, od kriminala. Uglavnom će vam, u jednom momentu u životu, objasniti da je zemlja iz koje dolazite razlog takvom tretmanu i da ste, zbog toga što dolazite iz zemlje koja je po procjenama ili statistikama rizična po bilo čemu od navedenih kategorija, izloženi strožijim pretresima na granicama i da vam je zbog toga teško izvaditi vizu za stranu zemlju.
Interesantno je kako se određene vrijednosti u koje se zaklinje zapadna civilizacija i koje velikodušno raznosi širom planete (kao da je s ičim drugim tako velikodušna, naprimjer, hranom ili lijekovima) rasprše na granici u susretu s nekim tamnoputim, s nekim raščupanim, s nekim s burkom, s nekim s Balkana, s nekim sumnjivim licem. Da bi takav sličan tretman imao, naprimjer, Britanac, mora svijetom harati opasni i smrtonosni virus, koji je ovaj put zaprijetio imućnom i zaštićenom svijetu.
Ako je išta prilika da se prosječan evropljanin upozna sa životom građana drugoga reda koji dolaze iz zemalja koje su sumnjive, sumnjivo izgledaju i ne treba im vjerovati, onda je to danas, a utješiti ga može činjenica da ipak nije on kriv, kao što su krivi razni Bosanci, Nigerijci, Pakistanci, za svoje nesređene i nesretne zemlje. Već virus.
U zemljama u kojima djecu uče da nemaju predrasude prema ljudima na osnovu njihovog izgleda, porijekla, mjesta iz kojeg dolaze, službenici i osiguranje na aerodromima, policija na granicama, uposlenici u magistratima i ambasadama živo su utjelovljenje svega suprotnog. Ljubitelji policijske države reći će vam da je to tako jer tako mora biti, i ja ću se, obećavam, to sjetiti reći prijatelju kojeg su skidali do gole kože iako kod sebe nije imao baš ništa sumnjivo, u trenutku kada mnogi poznati teroristi šetaju evropskim zemljama kao po svojoj bašti. Kao po našoj zemlji, uostalom, gdje su dobili vesele pasoše i naše domaće gostoprimstvo.
Virus je, dakle, nešto strano i smrtonosno, ono što nas povezuje u našoj poniženosti sa velikim bijelim svijetom, no ne zavaravajte se. I tu ste najsumnjiviji ako ste tamnoputi, ako ste humanitarni radnici, ako ste liječnici... Utjeha je, ipak, najbolja od svega: mnogi članci navode već u prvom paragrafu da straha od epidemije ebole nema, jer u sigurnim zemljama, s jakom i funkcionalnom kontrolom na granicama, kao i stručnim i opremljenim medicinskim osobljem, nema straha od ebole.
Ne bojte se, ebola će ostati bolest crne rase, kažu brojni svjetski novinari u prvom paragrafu, tješeći sebe i nas otužnim i pompeznim činjenicama, a isti virus ubija ljude u Africi već preko trideset godina.
Kako nemamo niti funkcionalan sistem sigurnosti i kontrole, a o zdravstvenim ustanovama bi se morala otvoriti posebna tema, u svakom smo slučaju prepušteni sami sebi i sreći, kao što smo istoj sreći prepušteni i dok tražimo vize i prelazimo granične prelaze.
Jer, granice su te na kojima zaista otkrivamo ko smo, u odnosu na neki drugi, neki tuđi prostor. Na granicama otkrivamo koji su to ljudi važniji od drugih, kako izgleda čovjek kojem treba vjerovati, a kako onaj kojem ne treba, koje su nacije predodređene za kriminal, kako je granična policija, baš kao i sudbina, nasumična i proizvoljna u svojoj okrutnosti.
Srećemo i ljubaznost, incidentalnu i izuzetnu, srećemo se sa suštinom sigurnosti u savremenom svijetu, koja je, paradoksalno i uprkos sve većoj težnji za povezanošću, zasnovana na nepropusnosti i izolaciji, na podozrivosti i strahu, na predrasudi. Otkrivamo da su sumnja i podozrivost ono što drži svijet na mirnome okupu, ne razumijevanje i tolerancija.
U momentu kad se maknemo s područja granice/ruba, polako otkrivamo da oni koji su uspjeli pronaći svoje mjesto unutar njih žive sretan i zaštićen život, bez ebole, bez terorizma, bez sumnjivih lica, bez opasnosti da svi njihovi principi mogu pasti u vodu prilikom susreta s nekim drugim ili drugačijim.
