'Jako je važno da komuniciramo i da se ne okružujemo samo istomišljenicima'

Piše: 
Tamara Zablocki
Foto: 
Damir Prljača, Redakcija
Datum: 
24/04/2017
Podijeli ovaj članak: 
Vezane teme: 

Na Sajmu knjiga u sarajevskoj Skenderiji održana je još jedna "Živa biblioteka", koja na najdirektniji način pomaže u borbi protiv predrasuda i diskriminacije u društvu jer omogućava zainteresovanima svih uzrasta i najrazličitijih razmišljanja da "iznajme" "živu knjigu" i kroz razgovor oči u oči upoznaju nepoznat im svijet. Ovogodišnja "Živa biblioteka" posjetiteljkama i posjetiocima sajma ponudila je "žive knjige" uz koje su mogli saznati više o životu i problemima Roma, roditelja djece s poteškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom, predrasudama s kojima se susreću žene s iskustvom vantjelesne oplodnje, LGBTI populacija i žene koje nose hidžab, a od bivšeg ovisnika o heroinu naučiti da je dovoljno samo reći – ne.    

"Knjiga" lezbejka Nera Mešinović i ove je godine bila pravi "bestseler" na "Živoj biblioteci", te su čitaoci i čitateljke svih generacija željeli da čuju nešto o njenom identitetu i životu. "Mladi su puno senzitivniji što se tiče jezika i međusobno se ispravljaju ako slučajno upotrijebe neku pogrešnu riječ, a neki su odlučili i da mi se outuju. Uglavnom se outuju kao biseksualni ili kao panseksualni, a fascinantno je već to da s 15 godina uopšte znaju šta znači panseksualan. Stariji su uglavnom postavljali pitanja o seksualnosti i seksualnom ponašanju, naročito muškarci starosti između 25 i 35 godina, dolazile su nastavnice koje je interesovalo koji bi bio pravi način pristupanja LGBTI djeci, a došla je i roditeljka djeteta koje je potencijalno LGBTI. U zavisnosti od godišta, diskursi se mijenjaju. Svima sam ispričala kad je homoseksualnost ukinuta kao bolest, kao i kad je uveden Zakon o zabrani diskriminacije, naglašavala sam im i da je od 10 do 15 posto svjetske populacije neheteroseksualno, a često sam razjašnjavala i transrodnost i transeksualnost, jer smatram da je bitno najprije naučiti osnove", ispričala nam je Nera.

Čitamo se međusobno

Bivši ovisnik o heroinu otkrio nam je svoje razloge zašto već drugu godinu zaredom kao "knjiga" učestvuje na "Živoj biblioteci", premda ne želi da se njegov identitet otkriva u medijima. "Prošle godine sam na "Živu biblioteku" došao na poziv prijatelja, a kasnije se rodila nada da ću možda razgovarati s mladim ljudima koji tek ulaze u svijet odraslih i koji će se sigurno prije ili kasnije naći u situaciji da posegnu za drogom. U pitanju je samo jedna glupa odluka, jer u tom trenutku možete biti neraspoloženi ili naročito srećni, naći se na nekoj žurci... I možda se taj dječak ili djevojčica u trenutku kad im bude ponuđeno da uzmu drogu sjete mene i kažu, hej, on je rekao: "Just say no". To je sasvim dovoljno. Jer, neće ta djeca s drogama biti ni ljepša, ni bolja, ni pametnija od onoga što zaista jesu. Ja bih bio srećan čovjek da makar jedna osoba to tako učini, a ako i ne, makar ću znati da sam dao sve od sebe. Osim toga, jako mi je interesantno to što se međusobno čitamo sa svakom osobom koja dođe. Recimo, ja nisam religiozan i zanimjivo mi je čuti kako na sve to gledaju religiozni ljudi. Jako je važno da komuniciramo i da se ne okružujemo isključivo istomišljenicima."

Indiana Husić – Šabanović, "knjiga" koja je zainteresovanima pričala o iskustvu liječenja neplodnosti i prolaska kroz proces vantjelesne oplodnje zahvaljujući kojem je postala mama blizanaca, kaže da su u tri dana trajanja "Žive biblioteke" s njom željele pričati osobe koje i same imaju probleme s plodnošću, te da se nada kako im je njena priča pomogla. "Vidjela sam da im razgovor sa mnom puno znači i to mi predstavlja podstrek da nastavim dalje u svom aktivističkom radu. Zaintrigiranima vantjelesnom oplodnjom pokušavala sam da razjasnim mitove i približim šta vantjelesna oplodnja zapravo znači. Nadam se da sam u tome uspjela. Iznenađujućih pitanja nije bilo jer je malo pitanja koja mene još mogu iznenaditi u vezi s vantjelesnom oplodnjom. Izazov je bilo objasniti djeci nešto što je izvan njihove moći razumijevanja, pa sam to radila samo kroz prizmu velike želje da se dobije dijete, a na njihovim roditeljima i prosvjetnim radnicima je da prepoznaju trenutak i pričaju s njima o problematici začeća."

Društvo treba da sazrije

Daliboru Taniću, pripadniku vjerovatno najpoznatije diskriminisane i nevidljive skupine u bh. društvu od svih onih čije ste pripadnike i pripadnice mogli upoznati na "Živoj biblioteci", romske, najzanimljivije je bilo to što su ljudi bili zainteresovaniji da saznaju kako je to biti novinar, a ne kako je to biti Rom, jer se i inače predstavlja ne samo kroz svoju etničku pripadnost, nego i profesionalno. "Ljudi koji me poznaju znaju da sam ja Dalibor, da sam Rom, da sam novinar, aktivista. Razgovor s djecom bio je najzanimljiviji, jer su oni napravili paralelu između svoje drugarice iz škole koja je Romkinja i najbolja učenica u odjeljenju i romske djece koja dođu da ih maltretiraju dok na nekom igralištu igraju fudbal. I onda im prosto postavim pitanje: "Pa dobro, šta mislite, jesu li Romi ovakvi ili onakvi?", a oni sami donesu zaključak da ne treba generalisati. Najljepše je raditi sa klincima, jer su oni otvoreniji. Ljudima je na "Živoj biblioteci" u cjelini bilo zanimljivije da saznaju šta ima reći lezbejka, nego Rom, jer je kod Roma završen proces demistifikacije. Ali da bismo došli do spoznaje da Romi nisu ljudi koji žive pored nas, nego ljudi koji žive sa nama, te se oslobodili uvriježenih predrasuda, treba da prođe još mnogo vremena i da sazrijemo kao društvo, ali istovremeno i da se sistemski neprestano radi na tome. Sistemski znači uvoditi zakone i baviti se romskim jezikom i kulturom kroz visokoškolske, naučne institucije, a ne projektno i putem nevladinih organizacija nabrzaka pokušavati riješiti nešto što je zanemarivano decenijama. Sa druge strane i sami Romi moraju da okrenu priču i da se ne zadovoljavaju socijalnim statusom koji im je dodijeljen, jer se radi o diskriminišućem položaju. Ono što se mijenja i na šta sam ponosan je to što se polako stvara kritična masa romske elite: danas je puno više kvalitetno obrazovanih Roma od kojih čitavo društvo ima koristi", ispričao nam je Dalibor.

Moje dijete ima pravo na igru

Za majku djeteta s poteškoćama u razvoju Anelu Kozicu najveći problem s kojim se svakodnevno susreće fizičke su barijere. "Moja djevojčica je u invalidskim kolicima, a u zgradi u kojoj živimo nema lifta i mi moramo preći 15 ili 20 stepenica da bismo izašle ili se vratile u stan. Školovanje je također problem. Bilo bi dobro da Centar Vladimir Nazor ima produženi boravak, jer bih tako i ja mogla imati vrijeme da radim. Moja je sreća što sam sposobna i što se znam snaći, dajem djeci instrukcije iz fizike i tako zarađujem za život", naglasila je Anela. I zdrava djeca, a kamoli djeca s poteškoćama, iziskuju velike izdatke, te ova samohrana majka sama pokriva troškove lijekova i logopeda, ali diskriminaciju svog djeteta u bh. društvu najviše osjeća kod oduzetog prava na igru. "Moje dijete ima pravo na igru kao i svako drugo dijete, ali ona svoje dječije godine provodi bez igre jer u Sarajevu ne postoji niti jedan park sagrađen za djecu s invaliditetom. Stajala sam nasred Centra "Safet Zajko" i plakala, gledajući toliko sadržaja i toliko djece koja se igraju, a ja svoje dijete nisam imala gdje spustiti. To me najviše boli i mislim da je sramotno."   

Nejra Latić Hulusić, rediteljka i majka koja nosi hidžab, smatra kako ljudima treba objasniti da postoje različiti razlozi zbog kojih se žene odlučuju da nose hidžab. "Ja hidžab smatram hidžabom sve dok je to lični izbor, a sve što je nametnuto indoktrinacijom ne smatram ličnim izborom i uvjerenjem. Razlikujem te dvije vrste i mislim da je važno da i drugi ljudi to razlikuju. U svijetu postoji ogroman broj žena koje su pokrivene političkim dekretima, usljed zaostavštine patrijarhalnih sistema, te se takve žene često pokrivaju protiv svoje volje već i zbog toga što su u društvu diskriminirane ako nisu pokrivene. Međutim, postoje i one žene koje pronalaze svoj mir i osjećaju se bolje u svojoj koži ako se pokriju. U Sarajevu se lično nisam često susretala s diskriminacijom jer nosim hidžab, ali ono na šta jesam nailazila i što me se jako tiče je rasprava, čitav val rasprava, unutar same muslimanske zajednice o tome čiji je hidžab ispravan, čiji nije, koliko se treba pokriti, na koji način, da li je neko dovoljno vjernik ili nije. Mislim da je to ozbiljan problem", ispričala nam je ova "knjiga", naglašavajući i da ljudi koji su spremni za anonimne uvrede na društvenim mrežama zbog načina na koji nosi hidžab nisu oni koji će skupiti hrabrost, doći na "Živu biblioteku", sjesti s njom i otvoreno porazgovarati.

Diskriminacija počinje čim pređeš prag

Jasmina Džemiđića koji se kreće uz pomoć kolica ali je najpoznatiji kao sit down komičar, posjetioci i posjetiteljke Žive biblioteke pitali su kako to da je uz sve poteškoće i probleme koje ima kao osoba s invaliditetom odlučio postati komičar. "Jako malo je bilo pitanja u vezi s mojim invaliditetom, pretpostavljam da je ljudima bilo neugodno da pitaju, iako meni nijedno pitanje ne bi bilo neugodno." I Jasminu, baš kao i Aneli Kozica, fizičke barijere predstavljaju najčešći problem u svakodnevici, ali, kako kaže, one mu ne padaju najteže. "Teže mi padaju barijere u ljudskim glavama, a obično je riječ o ljudima koji se nešto pitaju. Preko stepenica me neko može prenijeti, iako to nije rješenje, ali je puno teže nekog ubijediti u nešto što se meni podrazumijeva, a on neće da shvati. Na žalost, nama takvi ljudi kroje sudbinu. Vjerovatno neću ni doživjeti da se neke stvari poprave, a govorim o osnovnim stvarima, poput toga da me ovo društvo počne posmatrati kao potencijalnog studenta, radnika, da ne povezuje fizički invaliditet s mentalnim poteškoćama, da kad dođem po nova kolica na koja imam pravo ne naiđem na reakciju kao da im nešto otimam iz džepa. Da nije "običnih" ljudi koji mi svakodnevno pomažu da prevazilazim prepreke, ne znam kako bih izašao iz kuće. Jer, diskriminacija za osobe s invaliditetom počinje čim pređeš kućni prag."
 

Ostavite komentar