Vantjelesna oplodnja nije kloniranje, niti u njoj ima ičeg vještačkog

Indiana Husić – Šabanović jedna je od "živih knjiga" čijim će "iznajmljivanjem" i "čitanjem" posjetioci i posjetiteljke ovogodišnjeg Sajma knjiga u sarajevskoj Skenderiji iz prve ruke moći saznati sve o iskustvu potpomognute oplodnje, jer je riječ o ženi koja je sedam godina, uz velika odricanja i ogromna ulaganja volje i novca, pokušavala zatrudnjeti i u tome naposljetku uspjela zahvaljujući dosezima savremene medicine. Njeni blizanci koje od milja zove Tufne danas su dječaci od tri i po godine. Iskustvo sedmogodišnjeg prolaska kroz proces potpomognute oplodnje ipak nije u potpunosti ostavila za sobom i danas je aktivistkinja koja nastoji doprinijeti većoj vidljivosti i boljem razumijevanju ove teme, kao i kvalitetnijem zakonskom rješenju koje će drugima olakšati višegodišnji i mukotrpan proces liječenja neplodnosti, ali i odagnati stigmu i društveni pritisak koje ono nosi sa sobom.

Evropa u 21. vijeku, BiH u kamenom dobu

U Evropi živi 25 miliona neplodnih osoba, govore posljednji podaci Fertility Europe, krovne organizacije evropskih udruženja neplodnih osoba. U Bosni i Hercegovini, svaki šesti par se bori s neplodnošću. Bez obzira na raširenost problema, nepoznanice o ovoj temi u bh. društvu još su brojne, a prvi i najveći problem s kojim se parovi suočavaju je loš zakonski okvir. "Borimo se sa stvarima s kojima su se zemlje Evrope izborile prije 30 godina. Kao predstavnica Bosne i Hercegovine krajem marta sam učestvovala na kongresu o neplodnosti koji je u Briselu organizovala Fertility Europe, te sam imala priliku čuti da su se organizacije u Evropi prije četrdeset godina bavile osnovnim stvarima poput toga da li zdravstveno osiguranje treba pokrivati potpomognutu oplodnju, koje je kod nas djelomično riješeno tek u nekoliko kantona, te u usamljenoj sarajevskoj Općini Centar. Mi se 2017. borimo za Zakon o biomedicinski potpomognutoj oplodnji, a iako nas krajem aprila čeka još jedno glasanje o njegovom nacrtu, prema prijedlogu Vlade Federacije, iz njega je izbačeno pitanje donacije ćelija, čime smo vraćeni u kameno doba."

Zakonsko uređenje je važno kako bi se pacijenticama i pacijentima obezbijedili siguran pristup i kontrola kvalitete postupka, kao i cjelokupnog procesa, te dokinuo prostor mogućih manipulacija i nesavjesnog djelovanja. "Trenutno ne postoji mogućnost sankcionisanja klinike koja bi postupala nesavjesno. Svi se pouzdamo u osnovnu ljekarsku etiku i pridržavanje Hipokratove zakletve. Osim toga, naše javno zdravstvo je zaglavljeno negdje u '80-im godinama prošlog vijeka i u potpunosti zaostaje za privatnim klinikama koje nude vrhunsku uslugu, te to također treba zakonski regulisati kako se ne bi od potpomognute oplodnje pravio monopol i kako privatne klinike ne bi dizale cijene onda kad se postupci budu refundirali, jer se u tom slučaju neće raditi o pokrivanju troškova pacijenata nego o sufinansiranju pri kojem će pacijenti i dalje morati podizati kredite i pozajmljivati novac. Zakonski bi trebalo urediti i transport ćelija iz inostranstva jer se on danas tretira kao prenos organa i procedura je vrlo komplikovana, a postoje parovi koji svoje jajne ćelije i spermatozoide imaju zamrznute u inostranstvu, ali bi liječenje željeli nastaviti u Bosni i Hercegovini. Pacijenticama i pacijentima je bitno da ih zakon ne ograničava kod zamrzavanja embriona, kao ni kod broja jajnih stanica koje se mogu oploditi. U međuvremenu, Evropska unija i Svjetska zdravstvena organizacija rade na proširenju definicije neplodnosti i na donošenju smjernica za liječenje neplodnosti kojima će biti obuhvaćene i žene bez partnera, kao i žene u istospolnim zajednicama, ali koliko će vremena trebati Bosni i Hercegovini da sustigne evropske i svjetske tokove po tom pitanju ne možemo znati."

Neplodnost je tabu tema

Osim što je zakonski neuređena, neplodnost je u bh. društvu još uvijek izrazito stigmatizovana, naglašava Husić – Šabanović. "O ženskoj neplodnosti se tu i tamo progovara, ali nećete tako često naići na muškarce koji otvoreno pričaju o svojoj neplodnosti. To je još uvijek tabu." Ulogu u stigmatizaciji imaju i vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini, koje uz pomoć svojih produženih ruku u vidu političkih stranaka već godinama onemogućavaju donošenje adekvatnog Zakona o biomedicinski potpomognutoj oplodnji, nastojeći vlastiti svjetonazor preslikati na javno zdravstvo koje bi trebalo da služi svima, bez obzira na vjersku pripadnost ili nepripadnost. "O tome imam reći samo jednu stvar, koju sam naučila na početku svog studija na Pravnom fakultetu: Bosna i Hercegovina je sekularna država, a ne vjerska. Religija i vjerske zajednice ne bi smjele uticati na kreiranje zakona i na sprovođenje istih. Vas niko neće natjerati da krenete u postupak vantjelesne oplodnje, baš kao što vas niko ne može natjerati da donirate bubreg. Zakon je tu da pruži mogućnost onima koji to žele i ne bi smjelo biti prepušteno vjerskim zajednicama da određuju sudbinu stotina hiljada parova u Bosni i Hercegovini, da određuju ko treba, a ko ne treba imati djecu."

Loš zakonski okvir i stigma koja prati liječenje neplodnosti u Bosni i Hercegovini prelijevaju se na svakodnevni život, toliko da je pritisak osjetan čak i na radnom mjestu. "Žene se svakodnevno suočavaju s različitim poteškoćama. Suočavate se s hormonalnim skokovima i razočarenjima s kojima izlazite iz ordinacije kad vam saopšte da postupak nije uspio, te je zadnje što želite u tom trenutku objašnjavati okolini detalje iz vlastite intime i sve ono kroz šta prolazite. Istovremeno ste dodatno frustrirani činjenicom da ste morali izaći s posla i zadržati se par sati, te će vam vaši nadređeni i kolege postavljati pitanja, a vi ćete morati tražiti izgovore. Žene to na različite načine rješavaju, ali je u suštini sve jako stresno i većina ih na radnom mjestu ne govori da ide na potpomognutu oplodnju. Sakrivanje je teško i stresno jer je riječ o ozbiljnim medicinskim postupcima, injekcije morate dobivati u tačno određeno doba dana pa su žene često prinuđene da ih daju same sebi, a kad ste izloženi opštoj anesteziji morate odsustvovati s posla cijeli dan", ispričala nam je Indiana.

Inat me tjerao dalje

Sakrivanje ne čudi, jer je nerazumijevanje vantjelesne oplodnje rašireno u cjelokupnoj zajednici. U deset godina koliko je uključena u ovaj društveni problem, Indiana se susretala s komentarima koji su odavali duboko nerazumijevanje i neobaviještenost. "U kampanji u sklopu koje smo pred Katedralom skupljali potpise za peticiju u svrhu donošenja Zakona o biomedicinski potpomognutoj oplodnji, objašnjavajući prolaznicima zašto je bitno da se takav zakon donese, jedan gospodin nam je odgovorio: "Ne, hvala, ne želim da potpišem tu peticiju, ja sam protiv abortusa." U tom trenutku mi je bilo smiješno, ponekad mi je i danas smiješno, ali sam nekad i jako tužna. Vantjelesna oplodnja nema nikakve veze s abortusom. Ljudi često povezuju i pojmove vantjelesne oplodnje i kloniranja, a ne razumiju ni u kojim se slučajevima donira ćelija, a u kojim to nije potrebno. Neprestano apelujem i na novinare i novinarke, kao i na ljude s kojima se svakodnevno susrećem, da ne koriste termine vještačka ili umjetna oplodnja, jer je pravilna terminologija vrlo važna. U vantjelesnoj oplodnji ne postoji ništa vještačko, oplodnja se dešava na identičan način na koji se dešava u tijelu žene. Vaše dijete neće biti ništa pametnije, ništa čudnije od djeteta začetog u tijelu. Moja djeca nisu došla u tegli, niti su zašarafljena. Jedina razlika je što su vjerovatno duže željena od većine druge djece."

Prevladavajući stav u patrijarhalnom društvu kakvo je bosanskohercegovačko da sve žene moraju roditi djecu, a ako ih ne rode u roku koji im je okolina zadala onda ih treba verbalno zlostavljati neumjesnim pitanjima i komentarima, također je nešto što na svojoj koži najbolje osjete žene koje godinama prolaze kroz proces potpomognute oplodnje. "Potpuno nepoznati ljudi daju sebi za pravo da vam, da tako kažem, vire u gaće, otežavajući vam ionako tešku situaciju u kojoj mnoge žene, zbog nepostojanja zakonskog rješenja, godina koje su napunile i činjenice da su potrošile sav novac koji su imale, čak i više novca od onog što su imale, odustaju od daljnje borbe. Razočarenje doživljavate svakog mjeseca, pri svakoj menstruaciji koja dođe i ostavljaju toliko traga da mi je jedna psihologinja s kojom sam pričala rekla kako su žene koje prolaze kroz proces potpomognute oplodnje izložene jednoj vrsti posttraumatskog stresa i traume s kojom se suočavaju svaki mjesec, dok vas odlazak na novi postupak učini euforičnom. U svemu tome, jako je bitna podrška okoline, najbližih, porodice, prijateljica koje prolaze kroz isto. Ono što vas tjera da idete dalje, barem je kod mene bilo tako, je čisti inat. Rekla sam sebi: pokušavaću do klimaksa, makar nikad ne uspjelo, dok god budem imala novca pokušavaću."