BiH konačno mora ozbiljnije shvatati obaveze koje proizlaze iz usvajanja CEDAW konvencije

Na 18. sjednici Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH (PD PSBiH) koja je održana 07. oktobra na dnevnom redu našla se i „Informacija Bosne i Hercegovine za UN-ov Odbor za otklanjanje diskriminacije žena (UN CEDAW)”, sa Zaključnim zapažanjima UN CEDAW Komiteta za Konbinovani četvrti i peti periodični CEDAW izvještaj kojim se u pisanoj formi traži informacija o poduzetim mjerama koje se odnose na pitanja žena u postkonfliktnim situacijama i oblasti zapošljavanja. Agencija za ravnopravnost spolova BiH i Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH su na osnovu prikupljenih podataka od nadležnih institucija na državnom nivou, entitetskih gender centara i Brčko distrikta BiH, te na osnovu dospjelih informacija od strane međunarodnih organizacija relevantnih za ovu oblast ljudskih prava pripremili predmetnu Informaciju (Komisija za ostavrivanje ravnopravnosti spolova PD PSBiH Informaciju razmotrila na sjednici 3. septembra).

Iz spomenutog dokumenta vidljivo je da je Bosna i Hercegovina, i pored napretka ostvarenog u kreiranju pravnog okvira, te javnih politika i programa u oblasti promocije i zaštite ženskih prava, ipak propustila da se fokusira na konkretne probleme s kojima se žene suaočavaju, kao i na poboljšanje njihovih ravnopravnih ekonomskih, političkih i društvenih mogućnosti.
U poglavlju Informacije o ženama u postkonfliktnim situacijama zapažanja su između ostaloga, da je potrebno ubrzati sprovođenje državne Strategije za procesuiranje ratnih zločina i povećati broj sudskih procesa za ratne zločine izdvajanjem više finansijskih sredstava i kapaciteta za istrage kako bi se smanjio veliki broj nagomilanih slučajeva, da se izmjene svi relevantni krivični zakoni uključivanjem definicije seksualnog nasilja tokom rata u skladu s međunarodnim standardima, uključujući posebnu definiciju silovanja kao ratnog zločina i zločina protiv čovječnosti, da se ubrza usvajanje nacrta zakona i programa, koji su na čekanju, planiranih da osiguraju djelotvoran pristup pravdi za sve žene žrtve seksualnog nasilja tokom rata, uključujući odgovarajuća obeštećenja, kao što su nacrt Zakona o pravima žrtava torture i civilnim žrtvama rata, Program za žrtve seksualnog nasilja u sukobu i torture (2013-2016) i nacrt Strategije tranzicijske pravde, čiji je cilj unapređenje pristupa pravdi, te da se osigura djelotvorno sprovođenje novog Zakona o programu zaštite svjedoka i uspostave održive i operativne mjere zaštite svjedoka na nivou okružnih i kantonalnih sudova.

Koordinatorica programa Sarajevskog otvorenog centra (SOC), Dalila Mirović komentirajući ovo poglavlje, ističe da je UN Komitet u julu 2013. godine izdao zaključke za BiH i po ovom pitanju izrazio svoju duboku zabrinutost zbog velikih kašnjenja u usvajanju mjera za rješavanje potreba velikog broja žena žrtva konflikata, te zbog toga što žene nemaju adekvatan i ravnopravan pristup naknadama, podršci i rehabilitacijskim mjerama, kao ni finansijskoj i socijalnoj pomoći, koje su različito regulirane u entitetima. „U skladu s tim, preporučeno je da BiH ubrza donošenje prijedloga zakona kojim bi se osigurao efikasan pristup pravdi svim ženama žrtvama ratnog seksualnog nasilja. Vijeće ministara BiH je odgodilo razmatranje Informacije o aktivnostima na izradi pravnog okvira za reguliranje statusa žrtava torture u Bosni i Hercegovini koje je sačinilo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH te je do danas Nacrt Zakona o pravima žrtava torture u Bosni i Hercegovini, koji je izrađen 2012. godine, ali koji nije dobio saglasnost Vlade Republike Srpske, još uvijek u proceduri. Što se konkretnih preporuka za ovu oblasti tiče, u Godišnjem izvještaju o stanju ljudskih prava žena u Bosni i Hercegovini u 2014. godini, čija sam koautorica, navodimo da je, pored usvajanja ovog zakona, neophodno uskladiti i zakone o civilnim žrtvama rata u cijeloj zemlji tako što će se uvesti izmjene i dopune zakona u Republici Srpskoj u kojem bi se uvela posebna kategorija za osobe koje su pretrpile silovanje ili druge oblike seksualnog nasilja tokom rata, bez propisivanja bilo kakvih vremenskih ograničenja za njegovu primjenu te izjednačiti status prava preživjelih seksualnog nasilja u ratu na teritoriju cijele BiH“, kazala je Mirović.

Kad je riječ o oblasti zapošljavanja, preporuke su da je potrebno  usvojiti privremene posebne mjere u skladu sa članom 4. stav 1. Konvencije i Opšte preporuke  Komiteta br. 25. s ciljem postizanja de fakto jednakih mogućnosti za žene i muškarce na tržištu rada, uključujući ugrožene grupe žena, i uspostaviti posebne programe obuka i savjetovanja za različite grupe nezaposlenih žena, uključujući promovisanje preduzetništva žena. Dalje se navodi da je potrebno preduzeti djelotvorne mjere za integraciju ugroženih grupa žena i žena koje rade u „sivoj ekonomiji“ na formalno tržište rada, te pažljivo prati radne uslove žena u neformalnom sektoru i onih koje se zaposlene sa ugovorima na određeno vrijeme, jačanjem inspekcija rada, i osigura njihov pristup socijalnim uslugama i socijalnom osiguranju, te razmotriti ratifikaciju Konvencije br. 189 (2011) Međunarodne organizacije rada koja se odnosi na pristojan rad za radnike u domaćinstvu, usvojiti djelotvorne mjere uključujući privremene posebne mjere, radi ukidanja segregacije u zanimanjima, i horizontalne i vertikalne, zasnovane na stereotipima u vezi sa spolom, razviti povjerljiv i bezbjedan sistem za podnošenje žalbi u vezi sa diskriminacijom na osnovu spola i seksualnim uznemiravanjem na radnom mjestu i osigurati da žrtve imaju djelotvoran pristup ovim sredstavima za traženje pravde, proširiti dostupnost i pristupačnost ustanova za brigu o djeci kako bi ženama pomoglo da koriste svoje pravo na rad i povećao pristup žena tržištu rada (Ovim nisu samo obuhvaćene majke djece, nego su često i radno sposobne bake isključene iz tržišta rada, jer u mnogim slučajevima brinu za svoje unuke kako bi mame mogle ići na posao.) i osigurati da primjena okvirnog zakona koji reguliše socijalni sektor dovede do usklađivanja zaštite trudnica i majki u Zemlji članici radi garantovanja plaćenog porodiljskog odsustva za sve žene.

Naša sagovornica iz SOC-a komentira da je jedan od najvećih problema u ovoj oblasti rješavanje pitanja porodiljskih nakanada i porodiljskog/roditeljskog odsustva u Federaciji BiH, koji niti jednim programom ili strategijom nije obuhvaćeno u ovom dokumetu. „Govoreći o pravima porodilja na teritoriju FBiH, bitno je naglasiti da postoji diskriminacija porodilja u privatnom i javnom sektoru, jer je isplata razlike plate u privatnom sektoru ostavljena na volju poslodavcu_teljki, dok je u javnom sektoru ova obaveza definisana posebnim kolektivnim ugovorima te se isplaćuje iz budžeta i javnih fondova, a diskriminacija se dešava i u odnosu na obavezno vrijeme rada prije porodiljskog odsustva kao uslova za ostvarivanje tog prava, visinu naknade u odnosu na platu, te definisanje minimalnih i maksimalnih iznosa. Porodiljske naknade u Republici Srpskoj regulisane su Zakonom o radu, Opštim kolektivnim ugovorom, Zakonom o socijalnoj zaštiti i Pravilnikom o ostvarivanju prava iz dječije zaštite, a Zakonom o dječijoj zaštiti osnovan je poseban fond koji na pismeni zahtjev poslodavca/poslodavateljke priznaje istom isplatu naknade za majku koja je na porodiljskom odsustvu. Mišljenja sam da bi jedan od modela rješavanja pitanja porodiljskih nakanada u Federaciji BiH moga biti osnivanje sličnog fonda koji postoji u Republici Srpskoj“, ističe Dalila Mirović.

Prema riječima predsjednika Komisije za ostavrivanje ravnopravnosti spolova PD PS BiH, Mirasada Isakovića vrlo je važno detektovati probleme kada je u pitanju segment ravnopravnosti spolova u BiH, a zatim intenzivno raditi na rješavanju istih. „Ranije sam sa pozicije predsjednika Komisije za ostavrivanje ravnopravnosti spolova PD PSBiH ukazao da trenutnim stanjem rodne ravnopravnosti ne možemo biti zadovoljni, posebno u zakonodavnim i  izvršnim tijelima vlasti budući da stanje ne odražava ono što Zakon o ravnopravnosti spolova u BiH propisuje, a to je minimum od 40 posto zastupljenosti oba spola. U tom kontekstu mišljenja sam da u parlamentarnu proceduru treba uputiti izmjene Izbornog zakona BiH kao i Zakona o vijeću ministara. Tim izmjenama trebalo bi utvrditi mehanizme koji bi garantirali zakonom propisanu minimalnu zastupljenost oba spola u ovim tijelima. U tom smislu Komisija za ostvarivanje ravnopravnosti spolova ima konkretne prijedloge koji bi podrazumijevali i konkretne izmjene Zakona o ravnopravnosti spolova, Izbornog zakona, kao i Zakona o Vijeću ministara BiH sa zaključkom da ukoliko se ne ispoštuju takvi prijedlozi, Parlamentarna skupština ne podrži predloženi sastav Vijeća ministara“, kazao je Isaković.
„Bosna i Hercegovina konačno mora ozbiljnije shvatati, ne samo svoje obaveze koje proizilaze usvajanjem CEDAW konvencije, nego i ostalih konvencija i rezolucija koje je potpisala i ratificirala, kao što je to npr. CAHVIO/Istanbulska konvencija, te ubrzati donošenje startegija za implementaciju ovih dokumenata, a potom i blagovremeno i učinkovito implementirati iste; jedino na taj način može doći do stvarnog poboljšanja u oblasti zaštite prava žena i rodne ravnopravnosti u našoj zemlji, i u svim oblastima“, poručila je na kraju Dalila Mirović koordinatorica programa Sarajevskog otvorenog centra.

Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH, na spomenutoj sjednici primio je k znanju Informaciju Bosne i Hercegovine za UN-ov Odbor za otklanjanje diskriminacije žena (UN CEDAW). Pitanje koje se nameće nakon analiza u tekstu je da li je primanje k znanju dovoljno?