Više od sporta
Novi život, novi identitet
Izlazak Harisa Hajdarevića i njegovih suigrača iz ekipe Udruženja ''OAZA'' u sportsku dvoranu na Mojmilu, osmijehom i aplauzom sa tribina, među ostalima, bodri njegova majka Emila. Od dijagnosticiranja cerebralne paralize, preko fizikalne terapije u Igalu, kroz radne aktivnosti u Oazi i redovne sportske treninge, život u kolicima zamijenio je pozicijom golgetera – na fudbalskom igralištu. Uslijedila su putovanja, radost i zadovoljstvo.
''Dosta su obišli - od Zenice, Tuzle, Banja Luke, Trebinja. Njima je to druženje najbitnije, da su na okupu, a rezultat manje-više. Ipak, ne mogu opisati Harisovu sreću, kada da go. On već sada mašta o sljedećem takmičenju '', kaže Emila. Za nju su, kao i za njenog tridesetsedmogodišnjeg sina, ovakva takmičenja na kojima Haris sudjeluje - novi život. Prepreke su dijelom savladane, ali pomoći društva – treba puno. ''Nemaju ništa, nema ni banje, ni fizikalne, vi morate da tražite privatno. Ko danas može priuštiti privatno deset terapija, to je jedna penzija?!''
Emila Hajdarević ne propušta nastupe svog sina Harisa
Vanzemaljci nisu!
Nakon završetka Osnovne škole ''Centar Vladimir Nazor'', nastavak školovanja Mirzi Begoviću onemogućila je bolest. Epilepsija. No, već duži niz godina, aktivan je na treninzima i takmičenjima u fudbalu, košarci i bacanju kugle.
Predrasude okoline ilustriraju situacije u javnom prevozu. ''Ljudi ih gledaju kao da su vanzemaljci?!'', kaže Mirzina majka Mirsada. Rad na uključivanju u društvo, uglavnom je prepušten roditeljima, njihovim materijalnim mogućnostima i udruženjima poput Oaze. Čije su mogućnosti, također, limitirane finansijama. ''Organizuju im izlete, rođendanske zabave, svaka tri mjeseca. Recimo, djeca koja su rođena tokom prva tri mjeseca u godini, u aprilu imaju rođendansku zabavu. To je onako skromno, imaju muziku uživo, malo se počaste, ali njima je najbitnije da se druže. Ovoj populaciji malo ko pridaje važnosti, vjerujte'', ističe Mirsada. Jedan od pozitivnih primjera koji izdvaja jeste donacija bh. fudbalskog reprezentativca Asmira Begovića, koji je Mirzinom timu donirao 12 kompleta sportske opreme. Takav gest mogao bi, i trebao biti – tek jedan od stotine.
El Clásico na Mojmilu, susret je to fudbalskih ekipa ''OAZA'' i Zavoda ''Pazarić''.
''Ja volim ovo, ovako kad se dešava, kad se fino družimo. Najbolje nam je kada tu igramo. A glavno je da smo Pazarić dobili, to mi je najdraže. Jer, oni nas stalno dobijaju, evo, pet godina, nismo ih mogli dobiti. I evo sad puče, i zabismo im dva gola. 2:0, pobijedili smo!'', priča sa neskrivenim žarom, 33-godišnji fudbaler Mirza.
Od pobjede nad Pazarićem, do zlata u Belgiji, timskog ponosa. ''Mersad Redžić je osvojio zlato u atletici, a Zlatan Horo srebro u plivanju. To puno znači, što su oni osvojili nama i donijeli ovamo. To je veliki uspjeh za naše udruženje.''
''Evo, i ja ću pričati'', uključuje se u razgovor dvadesetpetogodišnji Alen Suljević. ''Iz Sarajeva sam, igram za ''OAZU'', više godina. Uzeli smo 2:0 Pazarić. I čekamo, sljedeću. Uzeli smo 6:0 Drin, i sad Pazarić, i još jednu čekamo. Igrali smo atletiku, uzeli smo treće mjesto, gore na stadionu. Imamo sutra košarku. Ja radim u rasadniku u Nedžarićima, u cvjećari. Završio sam za cvjećara. Trening je meni dobar, i treneri su fini, a igrači dobri.''
El Clasico na Mojmilu
Almir Bjelica ima 26 godina. Za ekipu ''OAZA'' postigao je drugi go. I zapečatio – pobjedu, protiv dugogodišnjih sportskih rivala. Toliko je sretan da to ne može izreći, niti reći bilo šta drugo. Dok ga drugovi, suigrači iz tima zadirkuju, on se ne ljuti. Kaže – čeka finale.
Diskriminacija – lice i naličje društva
Osim sporta – treninga fudbala, pasioniranog navijača idola Džeke i ekipe Manchestera, svakodnevnicu dvadesettrogodišnjeg Kenana Topalovića upotpunjuje angažman u radionicama Udruženja Oaza. I prodaja njihovih rukotvorina. ''Retardirani, kažu, što mi prodajemo čestitke...''. Još jedan šamar i hipokrizija bh. društva. U rukavicama. Porazniji odnos nego prema onima koji prose. Dokle diskriminacija ide?!
''Morate se prilagoditi njihovim sposobnostima, mogućnostima, praviti homogene grupe i na osnovu toga raditi. Svaki rad daje rezultat, a pokazatelj su i osvojene medalje''.
To je recept za uspjeh, prema treneru reprezentacije SOBiH Samiru Haliloviću. Možda trener Halilović neće biti na naslovnicama novina, dobiti Šestoaprilsku nagradu ili svoju ulicu. No, zalaganje i entuzijazam, kojim, bez zadrške, ohrabruje korake i uspjehe na sportskom terenu, nesporno, upisuje ime BiH na evropsku, pa i svjetsku sportsku mapu.
Osim toga, pokazuje da malo treba – tek podrška zajednice, i da život ovih ljudi, osoba sa invaliditetom ili intelektualnim teškoćama – postane smislen. ''Kada pobjednici izađu na binu i prolomi se aplauz, suze naviru, sreći nema kraja'', kaže Halilović.
Trener Samir Halilović (prvi s lijeva) sa svojom ekipom
Sport omogućava izražavanje sposobnosti, mogućnosti, afiniteta. Omogućava socijalizaciju, druženje, razmjenu iskustava. O tome govori Selmir Hadžić, koordinator za Specijalnu olimpijadu u BiH, iz Zavoda ''Mjedenica''. ''Imamo nekoliko veoma dobrih pojedinaca, djece koja su pokazala izuzetno dobre rezultate, posebno u atletici. Nemamo neke ekstra uslove za rad, ali nadamo se – u toku je veliki projekat izgradnje igrališta za djecu Zavoda Mjedenica, što će puno značiti za unapređenje odgojno-obrazovnog procesa.''
Volonteri obavljaju rad za državu
Udruženje majki hendikepirane djece Tuzla najstarije je udruženje ovog tipa, osnovano u BiH. Finansijski problemi su sve. Odnos države nikakav.
''Ove osobe prijavljuju na biro, a znamo da niko, ni zdravi, nemaju posla. I zato nemaju prava ni na šta'', kaže Adil Arnautović. Navodi primjer mladića koji je završio srednju specijalnu školu u Tuzli. ''On je morao sudskim putem sada oduzeti radnu sposobnost, da bi mogao naslijediti očevu penziju i stan. Drugačije ne može, jer se ukoliko je na birou smatra radno sposobnim. A on to ne može.''
Isključenje iz prava za zaposlenje ili iz prava za naljeđe očeve penzije i stana, kako izbjeći diskriminaciju?! U svojstvu trenera, Arnautović sudjeluje sa ekipom Udruženja na takmičenju. ''Udruženja su njima produžena ruka. Ovo je državni posao, što mi radimo.''
Arnautović uočava još jedan paradoks bh. realnosti. Veliki broj nezaposlenih defektologa, iako za ovim zvanjem postoji itekako izražena potreba. ''Sina defektologa šaljem u Austriju, da tamo nađe posao. Ovdje ga nema. ''
Mi smo dio zajednice
Maše sa tribine, sa srebrnom medaljom na grudima i pokazuje pored sebe: ''Ovo je moja djevojka.'' A medalje dolaze zaslugama, kaže Zlatan Horo.
Drugo mjesto osvojio je u konkurenciji na 50 metara prsno, na Specijalnoj olimpijadi u Belgiji. Za to se pripremao punu godinu, odlazeći na dvosatne treninge na olimpijskom bazenu Otoka. O utiscima sa Olimpijade kaže: ''Bilo je super, dosta ekipa, oko 2.000 takmičara... Znam engleski, tako da sam komunicirao sa svima.'' Zar ne mogu do ovog nivoa i drugi?!
''Ima predrasuda da mi osobe sa teškoćama ne možemo funkcionisati u zajednici, a mi ovakvim sportovima pokazujemo da smo dio zajednice, da nas svi poštuju.''
Zlatan Horo
Zlato za BiH
''Trčao sam u običnim tenama i šorcu, a tene u kojima tamo ljudi trče koštaju najmanje 400 KM, ali to su profesionalne sprinterice... Kad sam imao trku na 100 m, ja sam imao osjećaj da pored sebe u konkurenciji imam Tysona Gaya i Usaina Bolta...'', prisjeća se atletičar Mersad Redžić prvih dojmova sa utrke u belgijskom Antwerpenu, na kojoj se okitio zlatom.
Ovu dionicu istrčao je za 14 sekundi i 34 stotinke. Njegov život je roman. Od majke u staračkom domu, oca za kojeg ne zna, preko ulice, Zavoda ''Mjedenica'', srednje škole u Hrasnom, pokušaja profesionalnim bavljenjem fudbalom – do zlata na utrci na 100 metara. Svakodnevnog savladavanja tri-četiri treninga i podstanarskog života.
Mersad Redžić trči svoj život, ali podršku treba. Posao, opremu, trenere, programe, stipendije. Strategiju – sportsku i životnu. Bio bi odličan trener!
Mersad Redžić, osvajač zlatne medalje u Antwerpenu
Medalju oko vrata nosi i Amir Pašić. Srebro u stonom tenisu osvojio je na Sportskim igrama ''OAZE'' i Specijalne olimpijade u BiH. Bavljenje ovim sportom omogućilo mu je da napusti ulicu, ostavi prosjačenje i prestane piti. ''Samo treba pratiti gdje lopta padne i boljeg sporta nema!''
U svim ovim pričama, sport ispisuje karakterne i životne crte koje popunjavaju i čine identitet ovih ljudi. Njihov socijalni, emocionalni i psihički život. Prekinuti ovu nit bilo bi katastrofalno, i za pojedince, i za društvo. Nastaviti ispisivati moramo, i možemo – samo ako se uključimo. Bilo bi ljudski.
