Zakon o zaštiti civilnih žrtava rata u RS je prepreka zaštiti

Zbog niza odredbi Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata u RS hiljade građana nije ostvarilo svoja prava, a neki su odustali od povratka u svoje domove na teritoriji RS. Najviše problema proizvode zadati rokovi za podnošenje zahtjeva za sticanje statusa, potom medicinska dokumentacija koja je dokaz postojanja povreda ili drugog osnova za sticanje statusa i to što žrtva mora sama dokazati da je žrtva. 

 

"Mnogo je primjera iz kojih je moguće izvući zaključak da je ovaj zakon napravljen tako da onemogući ostvarivanje prava na jednakoj osnovi. Taj zakon je već ranije identificiran kao prepreka zaštiti prava jer neke odredbe onemogućavaju ili isključuju jedne, a daju prednost drugima da ostvare statusna prava civilnih žrtava rata u RS. Analizom evidencije korisnika prava po osnovu ovog zakona moguće je uočiti da je minimalan broj Hrvata i Bošnjaka koji su ostvarili status civilne žrtve rata, a naše procjene su da je nekoliko hiljada ljudi odbijeno ili, prateći iskustva drugih, nisu ni pokušali da ostvare status. Veliki je broj ljudi  koji su svoja prava ostvarili u FBiH kao raseljena lica i izbjeglice dok su čekali povratak u RS", kaže Emir Prcanović, direktor Vaših prava u BiH.

 

U ovom zakonu je sporno više elemenata, a među najvažnijima je rok za podnošenje prijave za sticane statusa civilne žrtve rata – "u roku od pet godina računajući od dana 7. januara 1994. godine, odnosno od dana kada je lice, pod okolnostima iz ovog zakona, zadobilo oštećenje organizma ili ubijeno, poginulo, umrlo ili nestalo... Lice koje je zakasnilo sa zahtjevom za priznavanje prava po osnovama iz ovog zakona, može podnijeti zahtjev do 31. decembra 2007. godine".

 

"Prije svega, sporan je rok do kojeg civilna žrtva rata mora podnijeti zahtjev za priznanje statusa. Zakon je donesen 1994. godine i prvi rok je bio veoma kratak, a kasnije je produžen, ali je i to privid davanja bolje mogućnosti. Tačno je da mora postojati neka pravna sigurnost i to znači da o svojim pravima morate brinuti i do određenog vremena podnijeti zahtjev za utvrđivanje prava, ali ovaj zakon se odnosi na veoma specifičan dio naše prošlosti i zakonodavac bi morao uvažiti da smo do 2009. imali proces povratka i da povratnicima nije padalo na pamet da traže neka prava dok ne riješe krov nad glavom i slično. Tek nakon toga je došla zaštita prava, a u tom je prošlo vrijeme predviđeno zakonom i ljudi su masovno bili odbijani."

 

Ovakav zakon ne smije biti distriminatorski jer obuhvata širok dijapazon potencijalnih i stvarnih i budućih žrtava rata jer u BiH još uvijek traje potraga za nestalima, a civilna žrtva rata može biti i osoba koja je nastradala od neeksplodiranog ubojnog sredstva i posije rata i oni imaju pravo da im se prizna status civilne žrtve rata i zbog toga je ograničenje roka za podnošenje zahtjeva neprihvatljivo, pojašnjava Prcanović.

 

"Ovakav stav zakonodavca je možda imao smisla tokom rata, '94. ili '95. godine, dok je rat trajao, ali nakon toga nema opravdanja jer, primjera radi, mi smo prije tri godine počeli ekshumacije u Tomašici i mnogo žena je tamo tražilo svoje muževe, braću, djecu, roditelje i oni su tek sada u mogućnosti da vode postupke utvrđivanja statusa civilne žrtve rata." 

 

Drugi problem u zakonu su pojedine formulacije gdje se civilna žrtva rata definira kao "lice kod kojeg je nastupilo oštećenje organizma zlostavljanjem, silovanjem, odnosno lišavanjem slobode (zatvor, koncentracioni logor, internacija, prinudni rad) ili u zbjegu od strane neprijatelja zadobilo ranu, povredu, ozljedu i kod koga je nastupilo oštećenje organizma najmanje 60 posto, kao i lice koje je pod navedenim okolnostima ubijeno, poginulo, umrlo ili nestalo..."

 

"Postavlja se pitanje ko su neprijateljske snage za zakonodavca u RS? To praktično znači da osobe koje su bježale iz Zecova, Hambarina i drugih mjesta gdje je za njih neprijateljska snaga bila vojska RS i bili ranjeni u tim zbjegovima nisu mogli ostvariti status iz ovog zakona. Ne mogu ni danas. S druge strane, istorodni entitetski zakoni su doveli do toga da se ublažava težina problema jer je i Ustavni sud BiH donosio odluke koje kažu da neko ko je ostvario pravo u FBiH ne može to isto pravo ostvariti u RS, a ljudi su ostvarivali to pravo u FBiH kao izbjeglice ili raseljena lica, čekajući povratak u svoj dom na području RS. Ali ako zagrebete ispod površine jedne takve norme, moguće je tumačiti je kao nacionalni i politički kontekst u kojem zakonodavac nastoji da izbjegne da sukob dobije pravi karakter i kako postoji ogromna razlika u tumačenju tog perioda – mnogi ovu formulaciju vide kao alatku koja u budućnosti može da dovede do pogrešnog tumačenja samog konteksta sukoba u BiH. Mogu slobodno reći da se, između ostalog, radi i o nekoliko hiljada logoraša-civila koji su bili nezakonito lišavani slobode i nanesena su im ozbiljna oštećenja organizma  prošli kroz logore i oni bi morali provesti kompletno medicinsko vještačenje jer od stečenog invaliditeta i ukupnog oštećenja organizma zavisi visina naknade, ali sve to je bilo upitno ili dovedeno na minornu mogućnost zbog tog isključivog stava oko dokumentacije iako su neki od njih dobili status u FBiH", kaže Prcanović. 

 

Zakonom je postupak dokazivanja prebačen na žrtvu i često traje jako dugo, a traži se i "medicinska dokumentacija o liječenju koja datira najkasnije godinu dana od dana nastanka oštećenja, odnosno od dana prestanka okolnosti pod kojima je oštećenje nastalo, a koju je stranka dužna da priloži uz zahtjev".

 

"Žrtve seksualnog nasilja ili silovanja u procesu dobivanja statusa moraju proći cijelu proceduru vještačenja, a u tom procesu su izuzeti svjedoci koji su inače, po Zakonu o upravnom postupku, osnovno dokazno sredstvo, ali se traži izvorna medicinska dokumentacija iz vremena u kojem su povrede nastale i ne starija od godinu dana od nastanka povreda. Ko može imati medicinsku nalaze nakon ratnog silovanja i seksualnog zlostavljanja ili zločina koji su počinjeni prema određenoj grupi? Mi smo imali slučaj jedne žene iz Višegrada koja nikada nije ostvarila status u RS i ostala je da živi u Sarajevu gdje je ostvarila status civilne žrtve rata jer je Kanton Sarajevo tu mogućnost ostavio izbjeglim i raseljenim licima  dok se ne vrate u svoje domove. Niz je primjera u Srebrenici, Prijedoru, Goraždu... Problem je i da dokažemo status civilne žrtve rata za djecu koja su stradala u ratu ili poginula pa su njihovi roditelji po tom osnovu tražili prava."

 

Prcanović navodi slučaj djevojčice iz Srebrenice koja je poginula sa 11 ili 12 godina, gdje je porodici tražen dokaz da djevojčica nije bila pripadnica Armije BiH, Zelenih beretki i drugih formacija.

 

"Ona je poginula u kod Bratunca '92. kada su srpske vojne snage napale njihovo selo i poslije rata njeni roditelji su se vratili i podnijeli zahtjev za status porodice civilne žrtve rata. Postupak je trajao nekoliko godina i mi smo na kraju to uspjeli dokazati, ali mislimo da je takva procedura apsurd. U nekim institucijama još uvijek postoji odsustvo zdravog razuma i potrebe da nekome pomognete, a opet ove odredbe se mogu tumačiti kao nastojanje zakonodavca da onemogući dokazivanje. Moguće je to posmatrati na način da je neko želio da spriječi zloupotrebe i da onima koji su namjeravali da zloupotrijebe zakon pošalje poruku da je to nemoguće, ali s druge strane - ovo je jako retrogradan zakon koji je trebao onemogućiti povratak, a, i ako se neko vrati, da nema šanse ili mogućnosti da ostvari prava koja mu pripadaju", naglašava Prcanović. 

 

Situaciju za civilne žrtve rata dodatno usložnjava to što zakoni u entitetima nisu međusobno usklađeni ili usaglašeni. 

 

"Ukoliko civilna žrtva rata obezbijedi prava u jednom od entiteta, a FBiH je pokušala da civilnim žrtvama rata obezbijedi neku vrstu naknada iako je to više socijalno davanje nego bilo kakva reparacija, te civilne žrtve rata nisu imale mogućnost da ta svoja primanja prenesu iz jednog u drugi entitet. Mi smatramo da bi minimalna obaveza RS bila da prizna civilne žrtve rata koje su proizveli njeni organi ili snage ili institucije jer reparacija treba da krene od onog ko je počinio štetu. Ne bude li tako, a posmatrano u kontekstu reparacije i tranzicijske i socijalne pravde u društvu, mi se pokazujemo kao društvo koje je isključivo i ne želi da vodi brigu o onima koji su trenutno na marginama života ili žive kao izolovane grupe i imaju  status manjine unutar većih grupa i to ugroženih manjina", naglašava Prcanović.

 

Ombudsmeni za ljudska prava u BiH su imali prijave povodom primjene ovog zakona, ali su se primjedbe odnosile uglavnom na rok za prijavu i potrebnu dokumentaciju.

 

"Ljudi su odbijani jer nisu imali validnu dokumentaciju ne stariju od godinu dana nakon što se incident desio, a bilo je riječ mahom o logorašima, pa su ljudi ušli u začarani krug. Sporna je bila i komisija koja je procjenjivala invalidnost jer je to radila vojna komisija, a riječ je o civilnim žrtvama rata što nije isto. Bilo je tu i sporosti, nepostupanja po zahtjevima i sve to je još uvijek u nekom nejasnom vremenskom prostoru", kaže ombudsmenka Jasminka Džumhur. 

 

Naglašava da se ova institucija nije bavila sadržajem zakona, ali da u samom tekstu postoje sporne formulacije. 

 

"Formulacija 'neprijatelj' i slično jeste sporna i mnogi aplikanti su odbijani jer nisu uspjeli dokazati da su povrede stekli od neprijateljske vojske. To je zakon koji je donesen tokom rata i u njegovom donošenju nisu učestvovala sva tri naroda, a zakonodavac nije vodio računa o međunarodnim standardima."

 

Uprava u BiH inače predstavlja veliki problem, a na to će biti skrenuta pažnja i u godišnjem ombudsmenskom izvještaju za 2016. godinu. Resorna ministarstva i vlade sistematizuju radna mjesta, ali se ne poštuje kvalifikaciona struktura koja treba da pokrije određene poslove, ne poštuje se mandat nadležnog tijela i na određenim pozicijama postavljene su osobe koje nisu kvalifikovane i osposobljene da odgovore radnima zadacima. To dovodi do "trome administracije" i "birokratiziranog procesa" u kojem se ne poštuju rokovi ili gube predmeti, naglašava Džumhur.

 

"Zakoni, iako na neki način jesu realizacija političkog cilja, u sebi ne smiju imati elemente diskriminacije ili kršenja ljudskih prava i zato mi i ukazujemo na potrebu da zakoni na bilo kojem nivou vlasti moraju ići ombudsmenima na čitanje i na ocjenu usklađenosti sa međunarodnim aktima koje je BiH preuzela, pogotovo ako se ide u hitne ili skraćene procedure i bez javnih rasprava. Naime, bez toga imamo zatvorene procese koji proizvode loše zakone koji krše ljudska prava", zaključuje Džumhur.