Podrška osobama s invaliditetom mora biti aktivna
D.: Naša stranka, čija ste potpredsjednica, u prethodnom periodu pokrenula je dvije inicijative koje se tiču osoba s invaliditetom u Kantonu Sarajevo. Možete li reći o kakvim je inicijativama riječ i koji su rezultati?
S.Ć.: Na februarskoj sjednici Skupštine Kantona Sarajevo podržana je moja inicijativa kojom sam tražila da ministarstva KS, u saradnji sa zainteresiranim udruženjima, osiguraju osobama s invaliditetom pristup državnim službama i društvenim aktivnostima. Nakon toga sam na martovskoj sjednici pokrenula dvije inicijative. Prvom sam tražila izmjenu propisa o subvenciji troškova prijevoza slijepih i slabovidnih lica u javnom gradskom saobraćaju. Značajan broj naših slijepih i slabovidnih sugrađana nam se javio, objasnivši da ne mogu ostvariti pravo na subvenciju, jer nisu na spiskovima Udruženja slijepih i slabovidnih lica KS. Ni u kojem slučaju, ne smijemo uslovljavati ostvarivanje navedenog prava članstvom u udruženju, zbog čega sam i tražila da dovoljan uslov za dobivanje finansijske podrške za pokrivanje troškova prijevoza bude dokaz o invaliditetu. Odgovore za ove dvije inicijative očekujemo da ćemo dobiti od Vlade na narednoj sjednici SKS.
D.: U fokusu su, čini se, osobe s invaliditetom civilnog uzroka invaliditeta. Zašto ovu grupu stanovnika/ca BiH prepoznajete kao bitnu u svom djelovanju?
S.Ć.: Danas u Bosni i Hercegovini imamo sistem koji prepoznaje tri razdvojene kategorije osoba s invaliditetom: ratni vojni invalidi, civilne žrtve rata i lica čiji invaliditet nema veze sa ratnim dešavanjima. Pozicija Naše stranke je da se zaštita osoba s invaliditetom temelji na ideji da želimo ova lica uključiti i olakšati im život u zajednici, te da isto u suštini nema veze sa uzrokom njihovog invaliditeta. Međutim, zakonska rješenja razdvajaju ove kategorije, pristupaju im različito, te u trenutnoj poziciji najugroženije su takzovane neratne kategorije.
Da li je logično i pravedno da se stepen invaliditeta koji se priznaje kao relevantan za odluku o naknadi razlikuje u tri kategorije? Zašto se ovo nije još riješilo? Razlog je zapravo jednostavan, ali poražavajući. Isto bi vjerovatno prije značilo umanjenje prava nekim kategorijama, nego uvećanje prava ugroženim grupama. Zbog toga se niko ne bavi reformom ovakvog sistema, jer znaju da bi to značilo ili izdvajanje većih sredstava u svrhu pravednosti ili društveni nemiri zbog umanjenja prava ratnih kategorija. Naš stav je da se licima koja su učestvovali u odbrani zemlje trebaju osigurati adekvatne naknade, ali one trebaju biti izdvojene od onoga što primaju zbog invaliditeta koji su stekli ranjavanjem u ratu.
D.: Možete li reći zašto osoba s invaliditetom kao direktnih aktera političke scene u BiH nema više?
S.Ć.: Vladajuće ideologije, čiji su politički imperativi upisani u Ustav, diskriminatorne su u više smislova. Najistaknutiji princip diskriminacije jeste etnički, ali uporedno s njime postoji niz drugih. Na političkoj sceni, pa čak i u većem dijelu javnosti, podupire se predstava o tome da politički djelatnik treba da bude muškarac, da je pripadnik jednog od konstitutivnih naroda, da njegov ideološki svjetonazor obilježavaju patrijarhalne vrijednosti, prije svih – psihološki militarizam. U tu predstavu političara ne uklapaju se ni žene, ni etnički "nepodobni", ni seksualno nepodobni, pa tako ni osobe s invaliditetom. Mjesto ima samo za "jake" muškarce.
Uvjerena sam da je preduslov demokratizacije bh. društva ukidanje navedene diskriminacije, koja je Ustavom propisana (etnička) ili latentna (druge). Navest ću vam jedan primjer sa političke scene jednog visokorazvijenog društva kao što je Velika Britanija. Delegacija Naše stranke je nedavno prisustvovala Kongresu tamošnje Liberalne demokratske partije (LibDem), koja je treća po redu politička snaga u zemlji i učestvovala je u vlasti u prošlom mandatu. Predsjednica LibDema je Sal Brinton, koja se kreće u invalidskim kolicima. Dakle, i žena i osoba sa invaliditetom. Kod nas ta mogućnost da jednu od vodećih stranaka vodi žena i osoba s invaliditetom – spada u oblast naučne fantastike. Ali sigurno da tome uzrok nije nikakva retrogradnost Velike Britanije, već retrogradnost tranzicijskog bh. društva. Dug put je pred nama da dođemo u fazu, kada će socijal-liberalne vrijednosti, za koje se zalaže Naša stranka, postati dominantne, ali takva, bolja BiH je moguća. U takvoj, boljoj BiH će biti moguće i da među vodećim političarima budu i žene i muškarci, neovisno o etničkoj opredijeljenosti i tome da li s invaliditetom ili ne.
D.: Zakonska regulativa nije naklonjena osobama s invaliditetom neratnog uzroka invaliditeta, odnosno na snazi je diskriminacija u korist kategorije koju zakonodavac naziva ratni vojni invalidi, što nije rijetkost za postkonfliktna društva kao što je BiH. Kako da se osobe sa invaliditetom neratnog uzroka invaliditeta, u čisto političkom kontekstu, izbore za bolji položaj u zakonskom okviru?
S.Ć.: Osobe s invaliditetom, kao i drugi zainteresirani građani (članovi porodica i sl.) se mogu involvirati u borbu za bolje zakonske propise uključivanjem i radom u nevladinom sektoru. Međutim, suštinsku inicijalnu ulogu u promjeni statusa osoba s invaliditetom i odnosa društva prema njima – mora odigrati vladin sektor. Javnost i političke stranke, a onda i institucije, moraju izgraditi vrijednosnu atmosferu, po kojoj će se ljudskost društva mjeriti ne prema ekonomskim i tehnološkim dostignućima, već po odnosu prema socijalno ugroženim skupinama. Javnost trenutno daje pasivnu podršku inicijativama vezano za osobe s invaliditetom; tako, kada mi u Našoj stranci pokrenemo neko pitanje u Parlamentu FBiH, Skupštini KS ili općinskim vijećima, rijetko će kad odbiti te inicijative. Ali pasivnu podršku treba zamijeniti aktivna podrška, tj. da javnost i politički subjekti pokreću inicijative za rješavanje problema osoba s invaliditetom. Prije toga nam je prijeko potrebna promjena paradigme i promjena diskursa žrtve i pomagača – te da napokon prepoznamo da su osobe s invaliditetima ravnopravni članovi i članice društva koji rade, doprinose, plaćaju poreze, glasaju i polažu pravo pristupa svim servisima i zapošljavanju, a ne da im mi na pozicijama moći ta prava velikodušno ustupamo.
D.: Fokus rada stavili ste na lokalne zajednice. Koje usluge i koji servisi nedostaju osobama s invaliditetom u tim zajednicama?
S.Ć.: Okvir intervjua ne dopušta mi da navedem šta sve nedostaje osobama s invaliditetom u lokalnim zajednicama. Ali kao jedan od značajnih strukturnih problema bih navela neadekvatnu saobraćajnu infrastrukturu. Vozila javnog prijevoza nisu prilagođena za osobe s invaliditetom, prilazi zgradama škola, fakulteta, bolnica, pošta, općina, i drugih institucija ili društvenih aktivnosti nisu prilagođeni. Teško je govoriti o inkluziji sve dok se ne ostvari temeljna pretpostavka, tj. dok se ne uklone saobraćajne prepreke.
Prije nekoliko dana jedan prijatelj mi je prepričao scenu koju je doživio u Titovoj ulici. Naime, na pješačkom prelazu kod Centralne banke, jedna je djevojčica od nekih 14-15 godina vozila kolica u kojoj je bio starac, vjerovatno djed te djevojčice, čija je desna noga amputirana do iznad koljena. Starac je bio u pidžami, čiji je donji dio bio svezan samim sobom, u čvor. Kada se upalilo zeleno svjetlo, djevojčica je pogurala invalidska kolica, ali kako je ivica trotoara visoko iznad kolnika, kolica su se nagnula i djevojčica nije imala snage da ih izbalansira, zadrži, te je starac ispao iz njih, na cestu, dok su pet metara dalje turirala bijesna vozila. Moj prijatelj je pritrčao, i pomogao preplašenoj djevojčici da vrati starca u kolica i preveze ga do drugog pločnika. Strašno je i čuti takvu priču, a kamoli je doživjeti. A ako je takva situacija sa neprilagođenošću saobraćaja osobama s invaliditetom u strogom centru glavnog grada države, možete onda zamisliti kakva je situacija drugdje.
Mi nastojimo putem kantonalne Skupštine i općinskih vijeća izdejstvovati da se stanje promijeni. Naši vijećnici u Novom Gradu su se, naprimjer, izborili za zvučnu signalizaciju (semafore). Borićemo se i dalje, ali potrebna nam je veća podrška od drugih političkih subjekata, na kojem apelujem i ovom prilikom.
D.: Jedna od inicijativa odnosila se i na pružanje prava osobama s invaliditetom neovisno o članstvu u organizacijama osoba sa invaliditetom. Kako vidite NVO sektor koji se bavi pravima osoba s invaliditetom?
S.Ć.: Nevladin sektor nije donio spornu odredbu, već institucije. Kao i svi mi u ovom društvu, i NVO-i mogu učiniti više, ali su u poređenju sa institucijama učinili više. Vidimo u njima partnera za dalju borbu za ostvarivanje prava osoba s invaliditetom.
D.: Koji su naredni koraci koje će Naša stranka preduzeti u svrhu poboljšanja položaja osoba s invaliditetom u BiH?
U Našoj stranci osnovali smo prije nekog vremena interesni savjet nadležan za ovo pitanje – Odbor za prava osoba s invaliditetom. Taj Odbor radi punom snagom i zaslužan je za mnoge dobre inicijative koje je Naša stranka podnijela u proteklom periodu.
U Federalnom parlamentu očekuje nas dva nacrta. Prvi – izmjene Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom; i drugi – nacrt Zakon o jedinstvenim načelima i okviru materijalne podrške lica s invaliditetom. S obzirom da je riječ o nacrtima, sigurno je da ćemo svim kapacitetima se uključiti u javnu raspravu, analizirati ih, eventualno ponuditi ispravke u vidu amandmana, i uputiti ih preko našeg federalnog zastupnika, a sve sa ciljem ravnopravnijeg statusa i većeg stepena zaštite i inkluzije osoba s invaliditetom.
