Platforma za pomoć žrtvama hipoteke: Odbrana prava na krov nad glavom

U februaru 2009., nakon što se pokazalo da španjolska vlada nije u stanju provesti Član 47 španjolskog ustava - u kojem se kaže da “svi Španjolci imaju pravo na pristojan i adekvatan smještaj” - u Barceloni je održana građanska skupština s ciljem osnivanja Platforme za pomoć žrtvama hipoteke (Plataforma de Afectados por la Hipoteca), društvenog pokreta koji neće čekati ni djelovanje vlade, niti korekcije tržište da to pravo ostvari.

 

Neposredni ciljevi Platforme su jednostavni - sprečavanje sistematskih deložacija desetina hiljada dužnika iz cijele Španjolske - ali onaj veći san je još odvažniji: stvaranje socio-ekonomskih uvjeta u kojima će ljudsko pravo na krov nad glavom biti osigurano.

 

Nepresušna energija narodne platforme, njen dijapazon organizacijskih taktika, te sposobnost ujedinjavanja nezadovoljnih i neravnopravnih su je učinili toliko popularnom među masama španjolskih indignadosa i ulili strah u kosti manjinskoj klasi bankara, građevinara i investitora čije interese štiti kastinska elita vladajuće stranke PP i opozicione PSOE - odnosno PPSOE, kako ih naziva jedan organizator iz redova Platforme.

 

Ovaj narodni pokret bi nama, međunarodnoj ljevici, trebao služiti kao inspiracija i pouka u borbi protiv politika štednje. Iz tog razloga je ovaj članak i napisan: da nam naslika portret Platforme i dadne nam uvid u način na koji ona operira - kako misli, kako gleda, kako govori - na primjeru njene najstarije podružnice, u Barceloni.

 

 

Većina ljudi prvi put dođe u dodir s Platformom putem sedmičnih sastanaka dobrodošlice koji se održavaju u čvrsto povezanoj zajednici kvarta Hostafrancs. Kad dođete dočekat će vas s prijateljskim osmijehom, a ako ste prvi put došli na sastanak, dat će vam papirnu ružu s katalonskom zastavom na peteljki. I dok se privikavate na znojavu sparinu koju stvara 80 i nešto ljudi naguranih u sjedište Platforme, koji mašu lepezama da se rashlade, možda ćete primijetiti da dobar dio sudionika i ogromnu većinu organizatora čine žene.

 

U pismu koje je isprintala i zalijepila na vrata sale za sastanke, jedna učesnica zahvaljuje se svojim novim prijateljima što su joj ukazali toplotu i ljubav kakvu samo majka zna, pomogli joj da pomogne prvo sama sebi pa drugima, vratili u njen život nadu i dignitet. Dignitet, poštovanje uzajamna pomoć - to su elementi koji definiraju sastanak dobrodošlice, a Platforma ih vidi kao neodvojiv dio borbe za pravo na krov nad glavom.

 

Na sastancima suze nisu ništa neobično, naročito kad veterani budu zamoljeni da ustanu i kažu novim sudionicima koju riječ o nekoj nedavno izvojevanoj pobjedi: njihove priče su uvijek potresne, odgovori uvijek dirljivi, i tu se vidi da je Platforma zapravo jedna velika porodica, mjesto gdje patnje i postignuća jednog osjećaju svi.

 

Za one kojima je emocionalna podrška najpotrebnija tu su manja, zatvorena okupljanja, na koja ljudi mogu doći da ispričaju svoju priču u atmosferi otvorenosti, međusobnog poštovanja i slušanja sugovornika, da vide kako i drugi prolaze kroz iste stvari i osjećaju isto što i oni, da vide da krivica nije na njima te da i dalje mogu hodati uzdignute glave.

 

Ako su sastanci dobrodošlice srce Platforme, onda glava moraju biti akcije, i koordinacijska skupština koja se sastaje jednom sedmično kako bi pokret radio besprijekorno. Ali prije nego skupština uopće počne raspravljati o brojnim akcijama koje pokret priprema, ona mora prisutnima dodijeliti svakodnevne obaveze. Od svih prisutnih traži se da daju doprinos nekom malom ali neophodnom dijelu Platforme - dvoje čisti, drugo dvoje ažurira kalendar, neko treći vodi zapisnik, neko četvrti pazi na vrijeme dok neko peti moderira - i svi se rotiraju svake sedmice.

 

Onima koji su navikli na birokratiziranije oblike društvenih i političkih grupa, ovaj proces - kako rutinski zadaci tako i dužnosti koji nose veću odgovornost - možda će se učiniti dosadnim i nevažnim. No, sam proces je, dakako, ovdje važan: proces participacije, međusobnog pružanja podrške, i samoorganiziranja koji definira Platformu kao organizaciju u kojoj svako ima neku ulogu, u kojoj je svako vođa, a niko ne bude ostavljen na cjedilu.

 

 

Jednom kad uhvati zalet, skupština može obaviti dosta toga. Na jednom sastanku, za samo nekoliko sati, grupa je završila diskusiju o tri velike kampanje. Prva je Građanska zakonodavna inicijativa, velika združena kampanja koju vode Platforma, Alijansa za borbu protiv energetskog siromaštva i Opservatorij za ekonomska, socijalna i kulturalna prava, koja je u Kataloniji skupila oko 140.000 potpisa za hitne mjere u cilju borbe protiv socijalne krize koju su stvorile hipotekarne deložacije i isključenja komunalnih usluga.

 

Građanska zakonodavna inicijativa oslanja se na mehanizam koji omogućuje da katalonski parlament glasa o prijedlozima građana, za što je potrebno 50.000 potpisa, a što znači da inicijativa ima gotovo tri puta više potpisnika nego što treba. Inicijativa, o kojoj se glasa na današnji dan, 23. jula, predlaže pet mjera koje bi mogle zaustaviti rijeku od 50 porodica dnevno koje ostaju bez domova i nađu se na ulici, ili u nesigurnom smještaju. Inicijativa zahtijeva otpis svih dugova deložiranih osoba, što bi im pružilo priliku da ponovo izgrade svoje živote.

 

Također, zahtijeva da prazni stanovi koje drže banke budu iskorišteni za hitni smještaj deložiranih, a za osobe kojima prijeti deložacija zahtijeva pravo na ‘socijalnu rentu’, što znači da bi vlasnici kuća i stanova opterećeni dugovima plaćali koliko mogu, a isključenja vode, plina i struje bi prestala odmah, pri čemu bi država zajamčila pristup tim uslugama ukoliko firme ne ispoštuju prava korisnika. Ako parlament usvoji Inicijativu, Platforma i njeni socijalni partneri bi time izvojevali ogromnu pobjedu za hiljade i hiljade porodica  iz cijele Katalonije.

 

Bila bi to važna pobjeda jer u Platformi znaju da se u sklopu svoje borbe moraju suočiti s cijelim nizom faktora koji čine španjolsku krizu tržišta nekretnina, kao što su sve veći računi za plin i struju koje šalju privatne firme (‘monstruozne’ organizacije, kako ih opisuje jedna organizatorica Platforme) i rezovi u zdravstvu i oprazovanju koji su došli uz prethodne rezove ličnih dohodaka i socijalnih beneficija. Uz to, naglo širenje ‘fleksibilnih’ ugovora o radu znači da je mnogima nemoguće dići kredit, što im blagovremeno plaćanje mjesečne kirije ili rate hipoteke čini nemogućim.

 

K tome, ova kriza postoji u globalnom kontekstu, u kojem međunarodne investicijske i financijske kompanije kao što su Blackstone i Goldman Sachs kupuju desetine hiljada praznih stanova od banaka uz ogromne popuste. Jedan od najvećih ugovora koji je dobila firma Blackstone odnosi se na nekih 40.000 stanova samo u Kataloniji, čija je realna vrijednost oko 6,4 milijardi eura, a koji su kupljeni za svotu od 3,6 milijardi euara: ako banke mogu Blackstoneu dati popust, pitaju iz Platforme, zašto ne mogu narodu?

 

Zbog toga je Platforma počela organizirati saveze sa sličnim pokretima u Ujedinjenom Kraljevstvu, Sjedinjenim Američkim Državama, a uskoro možda i u Brazilu, gdje se Pokret radnika bez krova nad glavom bori protiv istih investicijsko-bankarskih neprijatelja kao i njegovi pandani u Španjolskoj. Gdje god se borba vodila, u kvartovima Barcelone, u londonskom naselju New Era Estate, u američkim okruzima, na bilo kojem mjestu “gdje se borba vodi da gladan narod jede”, nasljednici Toma Joada će doći.

 

 

No, negdje daleko od pregovora s bankama, od političkog labirinta katalonskog parlamenta, od dugotrajnog i teškog rada na izgradnji nacionalnih i internacionalnih saveza, osnovna djelatnost Platforme ostaje sprečavanje deložacija i beskućništva.

 

Kad propadnu sva nastojanja dužnika, kad sve ponude i pregovori budu odbijeni, kad se izgovore laži i rašire mitovi da bi se ljude zastrašilo i natjeralo da plaćaju rate koje ih guše (na primjer, da će dugove otplaćivati djeca; da imigranti mogu biti vraćeni u zemlju porijekla ako nisu u stanju plaćati hipoteku), Platformina Obra Social (Služba za socijalni rad) se pobrine da deložirana porodica ne završi na ulici - spavajući, poput hiljada drugih u Barceloni, možda i u foajeima istih onih banaka koje su ih deložirale.

 

Obra Social je tijelo koje, u slučajevima kad banka ne želi pronaći alternativni smještaj stanaru kojeg deložira, i kad ovaj nema kod koga otići, pomaže deložiranim porodicama da zauzmu jedan od hiljada i hiljada praznih stanova u vlasništvu banaka. No, reći da banke zaista ‘posjeduju’ te prazne stanove je, kako kaže jedna organizatorica Platforme, potpuna zabluda, jer španjolski narod je svojim novcem izvukao banke za vrijeme krize, stoga je narod vlasnik tih nekretnina.

Platforma ima jednostavan slogan: vlada izvlači banke, mi izvlačimo ljude.

 

Šibolet privatnog vlasništva postaje naročito groteskan i ogoljen u Španjolskoj, koja je među vodećim zemljama u Europi po broju praznih stanova, a prva po broju deložacija. Možemo li još uvijek zamisliti svijet u kojem se ovo ne dešava, u kojem ljudska prava imaju veću težinu nego ugovorne obaveze? Članice i članovi Platforme za pomoć žrtvama hipoteka sasvim sigurno mogu.