Socijalno (ne) stanovanje u BiH
Bosna i Hercegovina država je koju karakteriše značajno kretanje populacije kako u zemlji tako i van nje. Nakon ratnih sukoba 1992/95, gotovo polovina prijeratne populacije bila je prisiljena da napusti svoje domove, što predstavlja najveću emigraciju stanovništva BiH u njenoj istoriji.
Prema aktuelnim podacima kojima raspolaže Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, dobivenim na osnovu prošlogodišnje studije koju je radio Hilfswerk Austria International, gotovo 30 hiljada porodica u BiH imalo je potrebu za socijalnim stambenim zbrinjavanjem, dok podaci s kojima raspolaže Unija za održivi povratak i integracije BiH, ukazuju na to da se radi o cifri koja prelazi 40 hiljada prijavljenih porodica koje već više od 20 godina čekaju na rekonstrukciju svojih stambenih objekata.
Ovaj broj drastično je povećan u tekućoj 2014. godini uslijed poplava i klizišta koji su tokom mjeseca maja uništili značajan broj stambenih jedinica. Prema podacima Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, objavljenih u septembru 2014. godine, zbog majskih poplava i klizišta ukupno je raseljeno 89.981 osoba, potpuno su srušene 1.943 stambene jedinice, dok je 41.306 stambenih jedinica oštećeno, što je ukupno 43.249 stambenih jedinica.
''Vijeće ministara BiH pozvalo je donatore da svoja raspoloživa sredstva usmjere u obnovu stambenih jedinica u najkraćem mogućem roku. Donesena je Odluka o rasporedu finansijskih sredstava osiguranih iz Budžeta institucija BiH i međunarodnih obaveza BiH za 2014. godinu i sredstava prikupljenih na namjenskim računima u okviru Jedinstvenog računa trezora za pomoć stanovništvu na područjima pogođenim poplavama. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice će svaka tri mjeseca, dostavljati Vijeću ministara informacije o rješavanju pitanja stanovanja sa prijedlogom mjera za unaprijeđenje stanja u ovoj oblasti“, navodi se u saopštenju Vijeća ministara BiH.
Kada govorimo o stambenom zbrinjavanju izbjeglih i raseljenih osoba, postoje mnoge inicijative koje se bave rješavanjem stambenih problema nastalih kao posljedica rata. Jedna od aktuelnih je Regionalni stambeni program (RSP) u kojem učestvuju Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska i Srbija, a njen cilj je pružanje stalnih stambenih rješenja za oko 27.000 najugroženijih raseljenih porodica, odnosno 74.000 osoba u regiji. Fond regionalnog stambenog programa uz podršku Evropske komisije, Vlade Sjedinjenih američkih država, UNHCR-a i OSCE-a, kojim upravlja Razvojna banka Vijeća Evrope, započeo je 2013., a biće završen 2017. godine.
Međutim, iako čine najveći dio stambeno ugroženih stanovnika, izbjegle i ratom raseljene osobe te porodice koje su zadesile majske poplave, nisu i jedine kategorije stanovništva u stanju stambeno - socijalne potrebe. U prvom redu to su Romi, mladi punoljetnici koji izlaze iz bh. dječjih domova, starije osobe, kategorija siromašnog stanovništva i drugi.
Romska populacija u BiH, koju prema nezvaničnim podacima s kojim Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH raspolaže, čini od 35 do 45 hiljada Roma, jedna je od ugroženijih kategorija kada govorimo o stambenom zbrinjavanju. Oni svoja prava između ostalog i na ovom polju mogu tražiti kroz projekat Dekade inkluzije Roma, koju implementira ovo ministarstvo.
''Početkom 2011. godine okončan je proces evidentiranja romskih potreba te je utvrđeno da se po raznim osnovama za ostvarivanje prava na podršku prijavilo oko 20.000 osoba. Od tog broja oko 4.900 porodica zatražilo je pomoć u segmentu stanovanja, od kojih je 1.500 imalo potrebu za izgradnjom potpuno novih stambenih jedinca, a ostali dio se odnosi na poboljšanje stambenih uvjeta - rekonstrukcije, popravke ili stvaranje boljih higijenskih komunalnih uvjeta u naseljima u kojima žive Romi. Do danas je kroz ovaj projekat kofinansiranja, u kojem učestvuju državno ministarstvo, lokalne zajednice, međunarodne organizacije i evropska komisija, izgrađeno 600 stambenih jedinica, a preko 400 romskih porodica su bili korisnici projekata infrastrukture u 60 općina“, kaže Saliha Đuderija pomoćnica ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH.
Neposjedovanje ličnih dokumenata jedan je od kompleksnijih problema, jer se radi o socijalnoj zapuštenosti posebno kada su u pitanju romska djeca i žene, ali i kompletne porodice. Riječ je također o problemu koji je isprepleten i kroz priču o stambenom zbrinjavanju. Saznali smo da upravo zbog toga Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice želi formirati stručnu grupu koja će se baviti problematikom osoba bez ličnih dokumenata.
''Ne možemo budžetska sredstva ulagati na NN osobe i imamo s tim poteškoća, a posebno u fazi u kojoj ćemo nastojati rješavati pitane beskućnika koji nemaju dokumenata. To su uglavnom Romi putnici, koji mijenjaju mjesto prebivališta. Karakterističan problem ovih zajednica veže se za one koji žive ili u centru ili u okruženju velikih gradova – Sarajevo, Mostar, Bijeljina, Banja Luka, Tuzla. To se mora učiniti pažljivo, te se pozabaviti onima koji su stvarno beskućnici, bez stalnog mjesta prebivališta, dokumenata i slično“, kaže Đuderija.
Gdje nakon doma?
Zbog nepostojanja jedinstvene baze podataka i nejasnih zakonskih definicija, precizan broj djece bez roditeljskog staranja u BiH nije poznat, ali prema procjenama UNICEF-a taj broj kreće se između 3.000 i 3.500, a prema nekim podacima čak i do 4.000 djece ove kategorije, od čega je manje od 40% djece bez roditeljskog staranja smješteno u institucije. Razgovarali smo o ovom pitanju sa direktorima Kantonalne javne ustanove Doma za djecu bez roditeljskog staranja Bjelave i SOS Dječijih sela BiH.
Iako tokom godine Centri za socijalni rad šalju i više zahtjeva, između desetero i petnaestero djece nađu dom u jednoj od 29 SOS porodica u Sarajevu i Gračanici, a prosječno desetak mladih osoba izlazi iz brige tokom godine.
''Sa osamnaest godina mladi i dalje žive u okviru i/ili uz podršku SOS Dječijih sela BiH. Djeca i mladi bez roditeljskog staranja ostaju u SOS porodicama SOS Dječijih sela BiH do samostalnosti koja se procjenjuje individualno i traje različito za različite osobe. 82 mlade osobe koje su zivjele u SOS porodicama sada zive samostalno. Neki su svoje stambeno rješenje našli kroz eventualno nasljedstvo, mali broj njih apliciranjem kod boračkih organizacija, neki kroz 'Housing program', a najveći broj mladih osoba koje napuštaju alternativnu brigu žive u iznajmljenim stanovima“, objašnjava Siniša Baljo, v.d. programski direktor SOS DS BiH, te naglašava kako posebnu vrstu problema predstavlja pitanje radnog angažiranja i stambenog zbrinjavanja mladih sa razvojnim poteškoćama koji žive u alternativnoj brizi.
Broj djece koja borave u Domu Bjelave kreće se između 95 i 100 djece - godišnje Dom na smještaj primi oko 30 djece, te se u prosjeku toliko djece i otpusti po različitim vidovima (godišnje 2-3 djece bivaju punoljetni). Zakonski, Dom bi bio nemoćan pomoći mladima koji pune 18 godina i koji po rješenju Centra za socijalni rad moraju napustiti isti, ali u praksi se ne dešava da mladi odlaze bukvalno na ulicu iz Doma. Za one koji su odlučili nastaviti redovno školovanje boravak u Domu se produžava i nakon sticanja punoljetstva.
''U poslijeratnom periodu Dom je napustio veći broj punoljetnih mladih ljudi, a da nisu imali rješena egzistencijalna pitanja. Većini njih ova ustanova je pomogla tokom kraćeg vremenskog perioda, ali samo rijetki su dobili posao nakon intervencije menadžmenta Doma. Rezultat je da postoji veći broj, sada ne baš tako mladih ljudi, koji žive bez egzistencijalnog minimuma. Zaključak je da društvo, odnosno nadležne institucije koliko toliko vode brigu za djecu bez roditeljskog staranja do 18 godina, ali nemamo sistemski rješeno pitanje nastavka društvene brige za mlade koji napuštaju ovakvu ustanovu nakon 18 godina, pa se stoga dešava da veći broj mladih postaju beskućnici i da im ulica postaje Dom“, objašnjava Saudin Đurđević, direktor KJU Doma za djecu bez roditeljskog staranja.
Djelimično rješavanje ovog problema moglo bi ležati u tzv. 'Kućama na pola puta', odnosno stambenom zbrinjavanju punoljetnih osoba na određeni period - 6 mjeseci do 3 godine, dovoljan za pronalaženje zaposlenja i stvaranja pretpostavke za rješavanje stambenog pitanja putem povoljnjih kredita za mlade.
Čini se da je upravo specifičnost Bosne i Hercegovine, koja se ogleda u činjenici da njenim Ustavom nije određena nadležnost države niti za stambenu niti za socijalnu politiku, pa su i nadležnosti za određene kategorije osoba u socijalnoj potrebi podijeljene na različite nivoe vlasti, zapravo jedna od većih prepreka kada govorimo o stambenoj politici.
Državni entiteti imaju ministarstva prostornog uređenja, ali ona nemaju ni ingerencije ni kapacitete da se bave socijalnim stanovanjem. U Republici Srpskoj 2000. godine osnovan je Fond stanovanja čija je osnovna djelatnost prikupljanje i distribucija finansijskih sredstava za stambene potrebe građana, prvenstveno putem davanja kredita za zakonom utvrđene prioritetne grupe stanovništva. U Federaciji BiH, nadležnost za stambenu politiku pripada kantonalnim vlastima, čija tijela usvajaju planove i određuju kriterije selekcije za pomoć pri rješavanju stambenog pitanja.
Model socijalnog stanovanja u BiH postoji, ali on uglavnom funkcioniše na nivou lokalnih zajednica. Značajno je spomenuti da su Skupštine Zeničko-dobojskog kantona te Bosansko - podrinjskog kantona Goražde, nedavno usvojile Zakone o socijalnom stanovanju, kojim se unapređuje i reguliše oblast socijalno-neprofitnog stanovanja.
Za realizaciju ovih koraka, pored lokalnih zajednica, značajan doprinos dao je Catholic Relief Services (CRS), humanitarna organizacija koja je od 1993. godine u saradnji sa ambasadama SAD, Holandije i Njemačke, USAID-om, UNCHR-om, domaćim ministarstvima za izbjeglice i raseljene osobe i drugim institucijama ove vrste, inicirala i dovršila brojne specifične projekate kao što je projekt socijalnog stanovanja, odnosno obezbjeđivanje i davanje stanova na aspolaganje povratnicima dok se ne snađu.
Kako navode u CRS-u, značaj donošenja zakona o socijalnom stanovanju sjedne strane osigurava pravni okvir vlastima da obezbijede održiva stambena rješenja za ugrožene građane, a s druge osigurava neophodan model koji se može primijeniti širom zemlje. Korištenjem sredstava Regionalnog stambenog projekta, Razvojne banke Vijeća Evrope i drugih međunarodnih donatora, institucije vlasti BiH u godinama pred nama imaju priliku izgraditi značajan broj socijalno-neprofitnih stambenih jedinica, ali ovakva podrška je uvjetovana donošenjem odgovarajućih pravnih regulativa u BiH. Usvajanje zakona na regionilnim nivoima predstavlja značajan korak na ovom putu.
