Maja Gasal Vražalica: Učiniti više za osobe s invaliditetom

Maja Gasal-Vražalica, članica DF-a i zastupnica u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, za naš portal govori o položaju osoba s invalidtetom u bh. društvu i njenim naporima da se situacija promijeni nabolje.
Podijeli ovaj članak: 
D.: Inicirali ste izmjenu Pravilnika o obilježavanju vozila koje koriste osobe s invaliditetom u BiH, odnosno, kako ste to prilikom najave stupanja na snagu novog pravilnika rekli, pomogli ste da prijedlog više ne skuplja prašinu u ladicama. Šta je dokument koji je stupio na snagu donio osobama s invaliditetom i njihovim porodicama?
 
M.G.V.:  Udruženje "Dajte nam šansu" je prema Ministarstvu prometa i komunikacija BiH u prošlom sazivu, uputilo inicijativu za izradu Pravilnika o obilježavanju vozila koja koriste osobe s invaliditetom i njihove porodice u BiH, ali nikad nije dobilo povratnu informaciju što znači da ta inicijativa već godinama stoji negdje u ladici i nitko nije našao za shodno da u najmanju ruku odgovori na tu incijativu. Poduzela sam sve aktivnosti i upoznala ministra i njegove savjetnike s ovim problemom, i pravilnik je, onako sav prašnjav, konačno ugledao svjetlost dana. On djelimično olakšava svakodnevnicu osoba s invaliditetom i njihovih porodica, a razlikuje se od dotadašnjeg načina korištenja oznake za upravljanje vozilom za osobe s invaliditetom u tome, što su se te dozvole izdavale osobama do određenog stupnja invaliditeta, što znači da su važile samo sa osobe s invaliditetom koje su u stanju da same upravljaju vozilom. Postavljalo se pitanje šta s onim osobama koje imaju toliki stupanj invaliditeta da ne mogu same upravljati vozilom, a znamo da javni prijevoz nije prilagođen ni za dječija, a kamoli za invalidska kolica. Ovaj pravilnik omogućava da vozilom upravljaju osobe koje se brinu o osobi s invaliditetom, koja nije u stanju da sama upravlja voziliom javnost nije upoznata na adekvatan način. Mediji nisu posvetili dovoljno pažnje ovom pitanju, a nadležne institucije se nisu postarale da urade sve što je potrebno kako bi ta informacija došla do svih onih koji taj život žive.
 
D.: Koliko takvih dokumenata i dalje skuplja prašinu po ćoškovima nadležnih zakonodavnih tijela?
 
M.G.V.: O nekim inicijativama koje skupljaju prašinu u ladicama nadležnih institucija saznamo tako što udruženja marginaliziranih i vulnerabilnih skupina i sva druga respektabilna udruženja civilnog i nevladinog sektora nakon promjene saziva parlamenta i vlade, ulože maksimalan trud da novi saziv upoznaju sa svim onim što su inicirali u proteklom sazivu, a što nije naišlo na razumijevanje nositelja vlasti. Još uvijek smo puni razumijevanja za etnonacionalna pitanja, rijetko kad se netko zainteresira za svakodnevnicu građanina/ke, za obaveze koje smo kao država preuzeli potpisivanje EU i UN konvencija, tako da je to kontinuirana borba sa vjetrenjačama jer se za ugrožene rijetko kad pronađe novac za implementaciju zakona i obaveza, dok za nova auta, broj savjetnika novac nikad nije upitan.
 
D.: Kako vidite položaj osoba s invaliditetom u BiH? Koliko se pozicija osobe s invaliditetom promijenila u zadnjoj deceniji ili bar od ratifikacije UN Konvencije o pravima osoba s invaliditetom? Zašto konvencija nije sprovedena u većoj mjeri, već je, kako često možemo čuti od predstavnika osoba s invaliditetom u BiH – slovo na papiru? 
 
M.G.V.: Nakon potpisivanja UN Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, obaveza svake države potpisnice, pa tako i Bosne i Hercegovine, jeste stvaranje zakonskog osnova, ali i uslova za implementaciju zakona koji su proizašli iz konvencije. Sve to donekle imamo na papiru, ali osvrnemo se oko sebe i onda vidimo da su osobe s invaliditetom diskriminirane u sve ijednoj sferi društvenog života u BiH. Nemaju inkluzivnu nastavu u školama, što im ograničava naobrazbu, još uvijek su prisutne arhitektonske barijere u sve ijednoj ustanovi i instituciji u Bosni i Hercegovini, nije obezbijeđen kanal komunikacije sa osobama s invaliditetom. Primjerice, korištenje znakovnog jezika bi trebala biti obaveza svih nas, a osobito Javnog RTV servisa koji nude zanemarivo malo mogućnosti osobama s oštećenjem sluha da se informiraju. Vrlo je popularno da se svake dvije godine priča o trećem kanalu, jer je bitno da uvedemo i prevodilačke kabine kako bi čitavom svijetu pokazali da mi govorimo tri različita jezika, iako je razlika između ta tri jezika svega 3 posto, pa se ne može govoriti čak ni o dijalektu a kamoli o jeziku, ali taj zahtjev je etnonacionalnog karaktera pa izaziva kod njihovih birača emocije i domoljublje, dok osobe s oštećenjem sluha nisu niti jednom spomenuli. Ako osobe bez invaliditeta imaju "tri kanala", zašto osobe s invaliditetom nemaju niti jedan?!
 
Zatim, rijetko kad se osobe s invaliditetom upošljavaju u institucije, valjda zato što ih je društvo zbog njihovog vidljivog ili manje primijetnog nedostatka, odmah diskvalificiralao, potcjenjujući sve njihove sposobnosti, kapacitete, urođeni i istančani dar za određene oblasti. Tu i tamo se pojave osviješteni privatnici koji prepoznaju kapacitet i potencijal osoba s invaliditetom. Dostupnost zdravstvenoj zaštiti je ogroman problem, pogotovo sa djecu i žene s invaliditetom. Postojanje ginekološko-akušerskih stolica u Bosni i Hercegovini je ravno nuli. U Sarajevu kao glavnom gradu "navodno" ona postoji, ostale bolnice i domovi zdravlja diljem BiH ne raspolažu tim stolicama, jer valjda život počinje i završava u Sarajevu, te osobe s invaliditetom trebaju same da se snađu kako sa minimalnim primanjima, neprilagođenim međugradskim autobusima dođu do Sarajeva na pregled. Djeca sa Downovim sindromom imaju samo jednog specijaliziranog stomatologa na teritoriji Bosne i Hercegovine, djeca s autizmom nemaju osigurane defektologe, logopede, psihologe. Sve to pada na teret njihovih roditelja/staratelja i sve je to kao "normalno". Interresorne radne grupe/ vijeća i slično koje su u institucijama zadužene za izradu mjera za unapređenje uslova života osoba s invaliditetom u BiH su osobe bez invaliditeta, osobe koje ne žive taj život. Mislim da bi u te grupe i vijeća trebale biti uključene osobe sa različitim vrstama invaliditeta, ali i roditelje djece s invaliditetom ili poteškoćom u razvoju, jer one/i najbolje znaju šta su nedostaci i šta bi se trebalo unaprijediti.
 
D.: S druge strane, šta vidite kao polaznu tačku poboljšanja položaja osoba s invaliditetom – inkluzivno obrazovanje, zapošljavanje, možda učešće u političkom i javnom životu?
 
M.G.V.: Ne smatram da jedna oblast zaslužuje više pažnje od druge jer ako prednost ima jedna oblasti produbljujemo diskriminaciju osoba s invaliditetom. Ako bismo sad rekli da je inkluzija nešto što zaslužuje prioritet, diskrminirali bismo osobu koja je zahvaljujući svojim ličnim sposobnostima, uloženom naporu, trudu i finacijama njenih roditelja stekla savršeno obrazovanje, ali i dalje je samo statistika u birou za zapošljavanje. Osobe s invaliditetom zaslužuju da uživaju sva ljudska prava zagarantovana potpisanim konvencijama, a država i društvo trebaju da poduzmu sve kako bi im omogućili da budu ravnopravni/e građani/ke našeg drušva. Tragično je da i danas 21 godinu nakon završetka rata Bosna i Hercegovina više pažnje i važnosti poklanja nevidljivim krvnim zrncima nego vidljivim i vrijednim osobama- i osobama s invaliditetom- u našem društvu.
 
D.: Imate li podatak koliko poslanika i zaposlenih s invaliditetom ima Parlamentarna skupština BiH?
 
M.G.V.: Znam da u PSBiH nema zastupnika/ica koje su osobe s invaliditetom, dok unutar zaposlenih ima i njima je otežano kretanje u samoj zgradi PSBIH. S druge strane, Zajednička komisija za ljudska prava i Komisja za ostvarivanje ravnopravnosti spolova čija sam članica organizira konferencije na teme marginaliziranih i vulnerabilnih skupina u BiH, a često nam panelisti/kinje budu osobe s invaliditetom koje nemaju omogućen pristup govornici u Bijeloj i Plavoj sali u PSBIH. Također, ukoliko bi željeli doći na razgovor sa nekim/om zastupnikom/icom u klub zastupnika koji su pretežno na prvom i drugom spratu u zgradi PSBiH morali bi zamoliti nekoga na ulazu da im pomogne da dođu do željenog kabineta ili ureda, što je jako ponižavajuće za osobe s invaliditetom, a poražavajuće za najviše zakondavno tijelo u Bosni i Hercegovini.
 
D.: Ako posmatramo isključivo aspekt ljudskih prava osoba s invaliditetom, smatrate li da je taj aspekt dovoljno zastupljen u programima političkih partija u BiH?
 
M.G.V.: Kada pročitamo statute, manifeste, pa i same politike partija u Bosni i Hercegovini svi su za ravnopravnost, za potpuno poštivanje i uvažavanje ljudskih prava, a onda u praksi samo rijetki pokažu ili iskažu interes ili inciraju izmjene i dopune zakona ili stvaranje mjera za implementaciju postojećih zakona kojima bi se unaprijedio život marginaliziranih i vulnerabilnih skupina u BiH, među kojima su i osobe sa invaliditetom. Ne mogu govoriti o tome šta pojedine partije rade na terenu ili untar svojih organa, ali mogu govoriti u ime Demokratske fronte koja je u Političkoj akademiji uspostavila Vijeće za ljudska prava unutar kojeg su odbor za rodnu ravnopravnost, odbor za pitanja mladih, odbor za kulturu, odbor za sport, odbor za ekologiju i odbor za manjine, marginalizirane i vulnerabilne skupine. Ovim odborom koordiniraju osobe sa invaliditetom i njihovi roditelji, zbog čega mislim da je Demokratska fronta napravila iskorak i ljudskim pravima dala prostor i značaj koji zaista i zaslužuju. 
 
D.: Imate li u planu još neke aktivnosti koje se tiču osoba s invaliditetom?
 
M.G.V.: Pa ne bih to nazvala aktivnostima, jer smatram da je to kako ljudska tako i profesionalna obaveza svih nas koji sjedimo u skupštinama i vladama, da se postaramo da budemo servis građanima/kama u pravom smislu te riječi. Kada kažete aktivnosti, zvuči mi nekako kao hobi, (ne)obavezna aktivnost, što ni u kojem slučaju ne smije biti. Ako smo već dobili povjerenje građana/ki, imamo mogućnost zakonodavno mijenjati i unapređivati stanje i prilike u Bosni i Hercegovini, onda to trebamo zaista i činiti. Jedna od prošlih ljudskih i profesionalnih obaveza je bila Inicijativa za izradu pravilnika za akreditaciju osoba i roditelja osoba s invaliditetom, koji bi tom akreditacijom imali prednost u svim javnim ustanovama i institucijama u Bosni i Hercegovini. I ta inicijativa je kupila prašinu u nekom ministarstvu, više se ne zna ni u kojem, pa sam ja s udruženjem roditelja istu uputila u parlamentarnu proceduru. Zašto je ta inicijativa jako bitna? Bitna je jer roditelji djece sa poteškoćama u razvoju nemaju obezbijeđene dnevne centre, produžene inkluzivne boravke ili vrtiće, niti osobe kojima mogu povjeriti svoje dijete na nekoliko sati kako bi otišli obaviti sve one administrativne poslove koje mi kao građani/ke svakodnevno obavljama i svi znamo koliko vremena izgubimo dok dođemo do određenog papirića, a da ne kažem do rodnog lista kojeg moramo vaditi svakih šest mjeseci kao da se rađamo svakih šest mjeseci ponovo.
 
Zbog svih tih manjkavosti birokratsko-administrativnog sistema u BiH, kap u moru za prevazilaženje svakodnevnih prepreka roditelja djece sa poteškoćama u razvoju bila bi ta akreditacija u javnim ustanovama i institucijama. Nakon što je inicijativa dobila podršku u Zajedničkoj komisiji za ljudska prava, bezdušno je pala u Zastupničkom domu PSBiH, jer predstavnici/e iz SDS i SNSD, te predstavnici/e HDZ BIH nisu dali podršku toj najmanje političkoj, a najviše ljudskoj inicijativi. To je pokazatelj koliko su opredjeljeni za osobe s invaliditetom, posebnu djecu, i sve one marginalizirane i vulnerabilne skupine u BiH, koji godinama sami sebi pomažu u ovim nehumanim uvjetima. Moj zastupnički angažman će i dalje biti usmjeren prema borbi za ostvarenje i uživanje ljudskih prava svih građana i građanki Bosne i Hercegovine, a sve u skladu sa potpisanim konvencijama i ustavnim nadležnostima. Svi građani i građanke u meni zasigurno mogu pronaći partnericu koja će biti njihov glas u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, jer samo zajendičkim radom možemo poboljšati stanje u državi koja vapi za spasom.
Ostavite komentar