Ljudi bez dokumenata

U Sarajevu živi porodica Mukišta: roditelji Batiša i Arben i njihova djeca Sonita (20), Denis (19), Deniza (16), Elvis (13) i Enisa (6). Oni su izbjeglice s Kosova i u BiH su došli 1997. godine sa jednim djetetom. Tokom godina djeca su se rađala, ali bh. državljanstvo još nisu dobili. Razlog tome su česte izmjene zakona i procedura u ovoj oblasti, ali i zbog svoje stalne trke za preživljavanjem zbog čega jednostavno ne uspijevaju da prođu proceduru u zadatom roku. 

 

U ovom postupku im pokušava pomoći nevladina organizacija Budi moj prijatelj koja dugi niz godina radi sa Romima pomažući im da ostvare svoja prava. U porodici je troje od petoro djece, iako imaju samo rodne listove bez matičnih brojeva, redovno pohađalo osnovnu školu dok najstarija kćer, koja je sama naučila da čita i piše, ne može dobiti nikakvu potvrdu o tim znanjima jer nema lične dokumente. Sada ne može tražiti posao, a mašta da postane frizerka i da cijela njena porodica jednog dana ima ljepši život. 

 

Najaktivniji na terenu u vođenju ljudi kroz proces stjecanja ličnih dokumenata su Vaša prava u BiH koji kroz 17 ureda širom BiH pružaju besplatnu pravnu pomoć. 

 

''Naša iskustva govore da je ovaj fenomen vezan za fenomen siromaštva u BiH, nedostatak novca i nepoznavanje procedura, pogotovo u ruralnim zonama. To smo zaključili na osnovu rada u istočnoj Bosni, gdje smo uočili ogroman broj povratnika koji se ne prijavljuju na adresama gdje su se vratili, jer nemaju novca. Ako se obrate nekoj od institucija sistema, one ih upućuju na neke nevladine organizacije koje im kao mogu pomoći i sve se nekako vrti u krug", pojašnjava Emir Prcanović, direktor Vaših prava u BiH. 

 

U posljednjih pet godina, ova organizacija je vodila postupak za oko 2.000 osoba, koje su uspješno upisane u matične knjige.

 

"Uglavnom su to djeca od nula do 18 godina, ali je bilo i starijih kojima smo pomogli da naprave određivanje matičnog broja, naknadni upis u matične knjige rođenih i državljanstava, pa do prijave pojedinim instiucijama u cilju ostavarivanja socijalnih prava poput prijava na zavod za zapošljavanje i slično."

 

Prcanović kaže kako među onima kojima je ovakav vid pomoći potreban ima osoba koje su rođene u BiH, ali i onih koji su došli u našu zemlju kao izbjeglice ili na drugi način.

 

Jedan od slučajeva s kojima su se sreli pravnici iz Vaših prava BiH je srebrenička porodica sa šestoro djece od četiri do 16 godina koja nisu bila upisana u matične knjige jer su im roditelji siromašni, pa se majka porađala u kući i nisu imali novca za proceduru prijave u matične knjige. 

 

Također, zabilježen je slučaj žene koja se porodila na tuđu zdravstvenu knjižicu nakon čega je bolnica matičnom uredu prijavila dijete sa pogrešnim imenima roditelja zbog čega je, tek nakon nekoliko godina, trebalo tužiti ženu čije ime je upisano kao ime majke, tužiti biološku majku koja nije upisana u knjige, utvrditi majčinstvo i očinstvo, pa odrediti lično ime djetetu i upisati ga u matične knjige. 

 

I Mirsada Poturković, glasnogovornica Centra za socijalni rad u Kantonu Sarajevo, govori o primjerima ljudi bez ličnih dokumenata, naglašavajući da su to najčešće djeca kojih samo u KS posljednjih godina ima u prosjeku 10 do 15 godišnje. 

 

''U nekim slučajevima imamo vrlo teške situacije jer ni roditelji nisu upisani u matične knjige, pa nisu ni djeca. Mi znamo da su to njihova djeca, ali to ništa ne znači. U tim slučajevima treba prvo roditelje upisati u matične knjige, pa onda djecu i to su postupci koji traju godinama i odražavaju se na djecu, na njihova prava. Ponekad se desi da uslijed dugotrajne procedure te porodice odu iz BiH. Upis u knjigu rođenih predstavlja stalnu komunikaciju i sa zemljom porijekla tih ljudi, mi nastojimo da se oni vrate tamo, ali kada odu mi više ništa ne možemo uraditi'', pojašnjava Poturković.

 

U situacijama kada roditelji nisu poznati, ili ne žele da upišu djecu u matičnu knjigu, centri za socijalni rad preuzimaju obavezu upisa, određuju djetetu ime i prezime i upisuju dijete u matične knjige. 

 

''Neposredno poslije rata je bilo dosta slučajeva utvrđivanja državljanstva jer su se ljudi u vrijeme Jugoslavije komotno kretali i preseljavali i onda su se odjednom našli u situaciji da im trebaju neki novi dokumenti, a i zakonska rješenja su tražila da dokažete da ste 6. aprila 1992. živjeli u BiH i onda su se ljudi dovijali sa svjedocima, računima za struju, ugovorima za iznajmljivanje stana. Problemi počinju kada nema nikakvih činjenica o određenoj osobi", pojašnjava Prcanović, i dodaje kako takvi postupci mogu biti komplikovani, ali nekad i samo dugotrajni.

 

"Svako bi trebao da zna šta je procedura od dana kada se dijete rodi, pa dalje. Neke procedure su formalizirane i često se provode po automatizmu na relaciji institucija. Kada nije tako, nego neko sam mora proći cijelu proceduru - pitanje je kako će nadležne institucije uputiti pojedinca, da li će se fokusirati na njega i sve detaljno objasniti ili će ga samo uputiti nekom drugom. Do nas najčešće dolaze ljudi dosta zbunjeni cijelim procedurama i onda mi to rješavamo", zaključuje Prcanović.