Izbrisani u Sloveniji: Ni blizu zadovoljenja pravde

Osim njega, ministarstvo unutrašnjih poslova pod rukovodstvom tadašnjeg ministra Igora Bavčara, izbrisalo je još 25.670 ljudi. Izbrisani, od kojih je većina u Sloveniji provela najveći dio života, a neki su u Sloveniji i rođeni, time su izgubili pravo na rad, na zdravstvenu i socijalnu zaštitu, pravo na imovinu, ali i ljudsko dostojanstvo. Postali su ilegalci.

 

"U vrijeme kad je izbrisala 25.671 ljudi koji su imali dozvolu za stalni boravak, Slovenija se pravdala time da nam je ponudila da uzmemo državljanstvo Slovenije, a borba izbrisanih se svih ovih godina zasniva na činjenici da se ne radi o državljanstvu, nego o dozvoli za stalno prebivalište. Mi smo tu živjeli cijeli život, školovali se, radili i naš status nikad prije nije bio sporan. Niti jedna druga bivša jugoslovenska republika nije učinila ništa slično, bez obzira na rat", objašnjava Beširević.

 

Tog trenutka počeo je pakao ljudi koji su preko noći, pravno gledajući, naprosto nestali, a iza svih njih 25.671 krije se po jedna zastrašujuća priča o uništenom životu i zločinu države protiv Drugog.

 

Bez pristupa liječenju, legalnom načinu zarade, pa čak i bez pomoći Crvenog križa, izbrisani su devedesetih bili u gorem položaju nego izbjeglice u Sloveniji. Mnogi su deportovani, rastavljeni od svojih porodica.

 

Irfan Beširević nije imao ni rodbinu u BiH kojoj bi se mogao obratiti za pomoć - sve njegovo odavno je bilo u Sloveniji, pa je dvanaest narednih godina proveo kao nepostojeći, bez dokumenata, bez posla i novca, bez pomoći ljekara i kod najtežih medicinskih stanja - poput tromboze koju je jedva preživio, životareći u stalnom strahu od legitimisanja na ulici, deportacije ili zatvaranja u centar za strance.

 

Dokumentacija o brisanju nije postojala, pa se osobe nad kojima je izvršen ovaj administrativni zločin, kako ga Irfan Beširević naziva, nisu imale pravo ni žaliti. 

 

"Tog 22. februara 1992. su nam oduzeta sva prava, ostali smo bez stanova, radnih mjesta, zdravstvenog i socijalnog osiguranja, bez svih dokumenata. Djeca nam se nisu mogla upisati u srednju školu. Puno ljudi je teško oboljelo, a nije moglo da se liječi, bilo je i slučajeva da majkama nije bilo dozvoljeno da iznesu tek rođene bebe iz porodilišta, jer nisu imale dokumenata, a očevi nisu mogli biti upisani u rodne listove svoje djece. Mnogi izbrisani i danas trpe posljedice po zdravlje", priča Beširević.

 

Najistaknutiji aktivista za prava izbrisanih u Sloveniji, Aleksandar Todorović, prošle godine je počinio samoubistvo.  

 

 

 

Tek odlukom Ustavnog suda Slovenije iz 1999. godine, koji je brisanje iz registra stalnih prebivalaca proglasilo neustavnim, izbrisani su dobili pravnu osnovu da se bore za svoja prava. Država je nastavila ponavljati da su izbrisani sami sebi krivi, a nije se libila ni da ih sistemski diskriminiše, zastrašuje i vrijeđa.

 

"Vrijeđali su nas, govorili da smo okupatori, simpatizeri Jugoslovenske narodne armije, špekulanti, nepismene čistačice, da nas treba sve vozom za stoku poslati preko Kupe, a iz kabineta poslanika Slovenske nacionalne stranke Zmage Jelinčića pozvali su nas "na ples s puškomitraljezom", prisjeća se Beširević.

 

Ustavni sud Slovenije je četiri godine kasnije odobrio i Zakon o uređivanju statusa državljana drugih država nasljednica SFRJ u Republici Sloveniji, na osnovu čega su izbrisani u narednih godinu dana mogli zatražiti slovenačko državljanstvo, ali ne i povrat dozvole za stalni boravak.

 

"Po podacima Civilne inicijative izbrisanih, još uvijek je više od 12.000 ljudi koji nikad nisu uspjeli urediti svoj status u Sloveniji. Automatski su nas izbrisali ali nas nisu automatski i vratili u registar", napominje Beširević, koji je, da bi dobio državljanstvo Slovenije po novom zakonu, morao polagati i test jezika, iako je završio školu u ovoj zemlji, u kojoj se nastava izvodila na slovenačkom jeziku. 

 

Neža Kogovšek Šalamon, direktorica Mirovnog instituta u Ljubljani, koja se godinama bavi problemima ovih ljudi, napominje da mnogi nisu uspjeli urediti status po tom zakonu iako su zatražili dozvolu za stalni boravak, jer se od njih zahtijevalo ispunjavanje potpuno besmislenih uslova.

 

"Cilj tih uslova bilo je onemogućavanje ljudima da urede svoj status u Sloveniji i pred Evropskim sudom za ljudska prava se i danas vode predmeti koji se tiču upravo tih uslova", navodi Kogovšek Šalamon. Istovremeno, svaki pokušaj dokazivanja odgovornosti nadležnih državnih struktura je sabotiran, te su izbrisani na zahtjev da dobiju podatke o deportovanim izbrisanim osobama dobili odgovor da su podaci - uništeni. "Zato mi to zovemo administrativni genocid nad 'Južnjacima'", naglašava Beširević.

 

 

 

Najvažnija pobjeda izbrisanih do sada ostvarena je 2012. godine presudom Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, u slučaju Kurić i ostali protiv Slovenije, koji je ocijenio da je Slovenija kršila odredbe iz Evropske konvencije o ljudskim pravima koje se odnose na poštivanje privatnog i porodičnog života, prava na efikasan pravni lijek i odredaba koje zabranjuju diskriminaciju, a osim toga nije pravno uredila tu problematiku prema odluci Ustavnog suda iz 1999. godine, te naložio da sačini shemu isplate odšteta izbrisanima.

 

Slovenija je, pod pritiskom Evropskog suda, donijela Zakon o isplati odštete izbrisanim građanima, koji je stupio na snagu u junu 2014. godine, samo djelimično se pridržavajući uputa iz Strasbourga.

 

Bez obzira na stav oštećenih i organizacija civilnog društva da bi Slovenija trebala bezuslovno vraćati oduzete statuse, kao i na mišljenje Evropskog suda da Slovenija priznanje odštete i retroaktivno vraćanje prava na prebivalište duguje svim oštećenima u postupku, pravo na novčanu odštetu imaju samo oni koji danas imaju uređen status u Sloveniji i oni koji su ga pokušali urediti nakon 1992. i prije 2010, kad je stupio na snagu Zakon o uređivanju statusa izbrisanih, ali u tome nisu uspjeli.

 

Pravo da odštetu nemaju ni potomci izbrisanih osoba koje su u međuvremenu umrle. "Još u vrijeme nastanka Zakona o isplati odštete izbrisanima, upozoravali smo da je on nepravedan jer podrazumijeva odštetu samo onima koji su status u međuvremenu uredili ili zatražili uređenje statusa do 2010. i bili odbijeni. Takvih je otprilike samo pola od ukupnog broja izbrisanih osoba, dok druga polovina, koja više nema ni mogućnost uređena statusa u Sloveniji, nema pravo na odštetu. A šteta je nanesena svim izbrisanim osobama, ne samo onim koje su potom pokušale urediti svoj status", naglašava Kogovšek Šalamon.

 

Za izbrisane, ali i za Mirovni institut, neprihvatljiva je i visina odštete koju propisuje slovenački zakon, a koja iznosi 50 eura za svaki mjesec koji su izbrisani proveli bez uređenog statusa u Sloveniji, što je pet puta manje od sume koju je odredio Evropski sud, na šta su se izbrisani također žalili ovoj instituciji.

 

"Za mene je 50 eura za svaki mjesec koji sam proveo kao ilegalni čovjek sramota i poniženje", kaže Beširević.

 

Neža Kogovšek Šalamon dodaje i da je visina odštete koju je Slovenija odobrila izbrisanima - makar onima koji imaju pravo na nju i čiji je zahtjev prihvaćen - protivna Ustavu Republike Slovenije.

 

"Ograničavanje visine odštete na taj način, bez obzira na to kolika je materijalna i nematerijalna šteta nanesena, u suprotnosti je s članom 26. Ustava, koji garantuje pravo na naknadu štete koju su svojim djelovanjem prouzrokovali državni organi. Zakon koji ograničava odštete na 50 eura za svaki mjesec nesređenog statusa trenutno ocjenjuje i Odbor ministara Savjeta Evrope, a mi očekujemo da će ga ocijeniti kao nezadovoljavajući i protivan presudi Evropskog suda za ljudska prava. Nadamo se i da će neko od izbrisanih uspješno pobiti Zakon o isplati odštete pred Ustavnim sudom."

 

Prema podacima ministarstva za unutrašnje poslove, do kraja maja 2015. godine podnesen je ukupno 6.561 zahtjev za isplatu odštete, od čega je u slučaju 4.840 odlučeno u korist podnosioca zahtjeva, dok je 1.262 bilo odbijeno, uz objašnjenje da podnosioci zahtjeva nemaju pravo na odštetu ili da nakon brisanja nisu uredili status u Sloveniji, odnosno da nemaju dozvolu za boravak. Ukupna svota do kraja maja određenih odšteta iznosi preko 19,7 miliona eura, a oštećenima je u istom periodu isplaćeno manje od pet miliona eura, zbog toga što se odštete isplaćuju u ratama, jednom godišnje. U budžetu Slovenije za 2015. u ove svrhe je namijenjeno sedam miliona eura. 

 

 

 

Ako su nezadovoljni visinom odštete, izbrisani mogu podnijeti tužbu i tako tražiti odštetu u visini najviše 150 eura za svaki mjesec proveden bez uređenog statusa, ali nedostatak dokumentacije o tome šta su sve preživjeli u vrijeme kad pravno nisu postojali otežava im individualnu sudsku bitku.

 

Do ovog trenutka još nijedna takva tužba pred slovenačkim sudovima nije riješena. Činjenicu da su izbrisani još i danas, više od dvije decenije kasnije, daleko od dostizanja pravde, potvrđuje i podatak da je Ustavni sud Slovenije početkom ove godine zbog "nedostatka pravnog interesa" odbacio inicijativu Društva izbrisanih stanovnika Slovenije za ocjenu ustavnosti Zakona o sređivanju statusa građana drugih država nasljednica nekadašnje SFRJ u Sloveniji, koji je samo polovini izbrisanih građana omogućio sređivanje dozvole za stalni boravak i isplatu odštete. 

 

"Ustavni sud je tužbe izbrisanih podnesene odmah nakon uvođenja Zakona o isplati odšteta vratio na niže sudove, ne pozabavivši se činjenicom da Zakon o isplati odšteta nije u skladu s Ustavom. To je potpuno apsurdno, jer će se niži sudovi, jasno, pozvati na postojeći zakon. Taj odnos Ustavnog suda, koji žrtvama kršenja ljudskih prava zatvara vrata, ocjenjujemo kao izuzetno zabrinjavajući", komentariše Kogovšeg Šalamon. 

 

Irfan Beširović vjeruje kako će se uz pomoć Evropskog suda stvari za izbrisane ipak mijenjati na bolje.

 

"Mi smo uporni, ne odustajemo. Želimo dokazati ne samo da nismo krivi za svoju situaciju, nego i da nam država duguje. Pred sudom u Strasbourgu je još uvijek više od hiljadu tužbi izbrisanih i mi smo uvjereni da će s novim presudama Evropskog suda rasti i pritisak na Sloveniju da nam se oduži i makar donekle zadovolji pravdu. Jedna od najvažnijih tužbi tiče se stanarskog prava, jer izbrisani po Jazbinškovom zakonu, donesenom nakon raspada Jugoslavije, nisu imali pravo otkupiti stanove u kojima su do tada živjeli, iako su imali stanarsko pravo." 

 

Sjenu, koja se dugi niz godina nadvija nad Slovenijom, pravi i činjenica da niko nikad nije odgovarao za nepravdu nanesenu izbrisanim građanima, premda, kako je to jednom prilikom izjavila jedna od izbrisanih, Mirjana Učakar, "svi vrlo dobro znaju ko je u to vrijeme bio premijer, ko ministar unutrašnjih poslova i ko je poslao depešu o brisanju građana iz registra".

 

Političke strukture današnje Slovenije također nisu vične bavljenju problemima izbrisanih, s iznimkom koalicije Združena levica (Udružena ljevica), koja je u februaru pozvala vladu da, zajedno s državnim parlamentom, ne čeka na buduće presude Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, nego vlastitim naporima omogući izbrisanima da ostvare prava na stalni boravak i isplatu odštete. No, ono što bi hiljadama izbrisanih značilo više od toga je vidjeti krivce iza rešetaka i doživjeti službeno izvinjenje države Slovenije.

 

"Krajnji cilj naše dugogodišnje borbe nije 50 eura odštete za svaki mjesec, nego da oni koji su odgovorni za zločin nad nama i odgovaraju. Vidjeti Igora Bavčara i ostale odgovorne iza rešetaka bilo bi nam daleko veće obeštećenje. Jer, oni su znali šta rade. Jedan tadašnji poslanik, a kasnije direktor Mirovnog inštituta Slovenije, Leo Kreft, upozorio ih je: "Pazite šta radite, odgovarat ćete za to" Nisu ga slušali i Bavčarova depeša kojom su nam oduzeta sva prava stigla je na upravne jedinice", podsjeća Beširević.