Intervju Milene Radulović nakon zadnjeg ročišta

Bio je kraj januara 2021. godine. Imala sam goste, i uzevši telefon da nešto drugo pogledam, po navici, otvorila sam Facebook aplikaciju. Tamo sam vidjela kako je moja drugarica Marija Ratković iz Beograda podijelila objavu u kojoj mlada glumica govori o podignutoj tužbi protiv njenog učitelja glume, Miroslava Aleksića, zbog silovanja.

O tom čovjeku slušala sam tokom intervjuisanja srpskih glumaca i glumica. Posebno je jedna voditeljica insistirala na tim „netipičnim“ iskustvima i „gvozdenoj ruci pedagoga“. Želim vjerovati kako nije znala šta čini. Dignitet Aleksićevom pedagoškom angažmanu davali su nesvjesno, upitani u intervjuu, ljudi poput Nikole Koje, koji su bili njegovi polaznici. A postoji li bolja referenca za pedagoški rezultat od Kojine, od tog talenta nad talentom, glumčinom nad glumcima. Niko nije trebao sumnjati u dobre namjere voditelja škole glume, kada su takvi majstori zanata iz njegovog šinjela izlazili.

Da objavu nisam vidjela na Marijinom profilu, pomislila bih da je lažna vijest.

Narednih nekoliko dana čitala sam i pisala o Mileni Radulović. Uz vlastite dvije bebe. Ne spavajući noćima. Narednih i svih ostalih dana do sada, a biće tako u svim mojim preostalim životima, divila sam se i divim se toj ženi, prepametnoj, talentovanoj i lijepoj glumici, koja je svoju ličnost i profesionalni kredibilitet „stavila na panj“, e da bi zaštitila mlađe od nje, koje su bile na jednak način žrtve Aleksićeve „pedagogije“.

Imam utisak da je stalo nekoliko života od vremena izlaska u javnost Milene Radulović, pa do sada. I „samo“ su to dvije godine, u koje staje nekoliko prosječnih života. Ali Milena Radulović ni po čemu nije dio prosjeka. I hvala joj, u ime svih žrtava i preživjelih, u ime svih žena koje žrtve mogu postati, što je toliko hrabra i odgovorna. Jedinstvena i neponovljiva. Što će se jednog dana, kako sam nedavno u razgovoru s Idom Prester zaključila, neki trg najmanje po njenom imenu zvati.

Akademska i lična odgovornost Biljane Srbljanović

Iako se na ovoj platformi bavimo medijskom kritikom, raduje nas mogućnost pohvala kolegama i kolegicama. A jednu takvu zaslužuje Jovana Joksimović zahvaljujući intervjuu koji je prije mjesec dana vodila sa Milenom Radulović na beogradskoj televiziji K1 nakon njenog završnog svjedočenja u procesu protiv Aleksića. Od početka, Jovana Joksimović odgovorno se bavila ovom temom, pozivajući u svoju emisiju relevantne osobe koje su govorile o problemima rodno uvjetovanog nasilja. Posebno je važno što je jedna od njenih gošći bila Biljana Srbljanović, profesorica na Fakultetu dramskih umetnosti (FDU), na studiju koji je i Milena Radulović završila, i koja je i sama završila na sudu zbog bračnog para, Aleksića i njegove supruge Mašić, profesorice glume na FDU, jer je javno reagovala povodom njihovih pedagoških neprimjerenosti. Što je samo eufemizam za školu koja je egzistirala pod bizarnim nazivom.

Beskrajno je važno što Biljana Srbljanović u jednom od pomenutih intervjua govori o talentu glumaca i glumica koji su pohađali Aleksićevu školu i o tome kako je on prepoznao njihov talenat a ne njih stvorio kao glumce i glumice. Važniji od svega je lični angažman Biljane Srbljanović, kao profesorice, koja se bezrezervno posvetila preživjelim. Kada bi takva podrška postojala kod domaćeg akademskog miljea, ko zna kakve bi istine isplivale u javnost. Do tada se nalaze samo u inboksima osoba koje preživjele prepoznaju kao saveznike i saveznice. U cijelom procesu povodom Aleksića i seksualnog nasilja općenito koji je u jedom dijelu vezan za glumački svijet ali naravno nije jedino njemu imanentan, uloga dramaturginje i profesorice FDU Biljane Srbljanović bila je nemjerljiva.

Tokom tri ročišta, više od deset sati, Milena Radulović provela je svjedočeći na nogama, u procesu protiv Miroslava Aleksića. Ovo stajanje dio je sudske prakse, u okviru poštovanja suda, koje ne poznaje specifičnosti okolnosti i retraumatizaciju preživjele.

Odgovarala je na pitanja sudije, odbrane, njenog advokata ali i na pitanja Miroslava Aleksića, nekadašnjeg učitelja koji je optužen za silovanje. Činila je to sve vrijeme tokom javnog saslušanja, čija je tabloizacija dosegla vlastite zenite, tokom kojeg je medijima u Srbiji bilo važnije baviti se biografijom Mileninog emotivnog partnera nego institucionalnim propustima zahvaljujući kojima se mogu dogoditi užasi kojima je Milena Radulović postala amblematska ilustracija.

Intervju nakon posljednjeg ročišta, ujedno je i posljednji koji Milena Radulović planira dati na pomenutu temu. I pokušaj nastavka „normalnog“ života najmanje je što joj pripada.

Dirljiva je njena zahvala ljudima koji su je podržavali i prepoznali njenu borbu, kao i vlastita želja da nastavi život obične djevojke i glumice, s mnogo manje udjela u feminističkoj i općoj istoriji.

Ono o čemu Milena Radulović tokom intervjua govori, a što je prethodilo njenim odlascima na ročišta i svjedočenje, beskrajno je važan doprinos razumijevanju pozicije preživjele. I u tom činu, svaka zdravorazumska osoba, može samo osjetiti divljenje.

„Usput“ ona je bila jedina koja je tri puta svjedočila. I jedina kojoj je optuženi za silovanje postavljao pitanja.

Osjećaj da je uradila sve što je o njoj ovisilo, stvara joj vrstu spokoja, i zahvaljujući odmjerenim pitanjima Jovane Joksimović, Milena je to imala priliku reći.

Jedan od najvažnijih odgovara u intervjuu, zahvaljujući adekvatnom pitanju novinarke tiče se retraumatizacije za koju Milena Radulović navodi kako je ona posljedica okolnosti i načina na koji joj se postavljaju pitanja.

Za sve buduće preživjele, iskustvo Milene Radulović je od ogromne važnosti. Ono je i podsjetnik da nikada ne moraju izaći u javnost, da se ne bi izlagale nepodnošljivoj traumatizaciji, ma koliko bilo važno o iskustvima preživjelih i žrtava govoriti. I uprkos potrebi da se stalno napominje nužnost prijavljivanja kako bi počinioci nasilja bili procesuirani i potencijalni nasilnici bili spriječeni.

Najvažniji segment u ovom intervjuu, kao i u svemu što je Milena Radulović ranije govorila, je dob u kojem su njegove žrtve bile. To su bila djeca. Silovana. Koje optuženi tokom suđenja poriče. Jednako je važno i bolno Milenino spominjanje da je i Aleksićeva žena, čuvena profesorica glume na FDU, takođe nekada bila njegova učenica.

Pravo preživjele na nastavak života

Danas se Milena Radulović, kako navodi u pomenutom intervjuu, bori za nastavak vlastitog života, napominjući s razlogom kako je ne zanima kako će on da završi, jer ona želi tu priču završiti i želi, s potpunim pravom, svoj život, sve vrijeme.

Tokom intervjua Milena je rekla, što opet može pomoći razumijevanju kompleksne pozicije žrtve/preživjele, kako u trajanju užasa, misliš da nema izlaza, misleći da ne možeš otići, gledajući samo kako preživjeti. Mada joj ni to u jednom trenutku nije bilo važno, razmišljajući da prekine vlastiti život. U intervjuu s Jovanom, Milena Radulović je podcrtala kako je komunikacija advokata optuženog uvreda i za nju i sve druge žene, kako je i danas sramota kada priča o iskustvu vlastite traume, što je morala činiti javno, tokom mučnog procesa svjedočenja na ročištima.

Borba za pravdu omogućila joj je, dijelom, prevazilaženje traume. Danas joj stižu na stotine poruka osoba koji i koje su bile žrtve zlostavljanja. I takva iskustva bi trebala biti najalarmantnija poruka nadležnim, da se počnu baviti vlastitim poslom, da preživjele, uz vlastitu traumu, ne moraju da se posvećuju iskustvima onih koje su prošle slično.

Minula predizborna kampanja Aleksandra Vučića u Srbiji nije imala u fokusu prevenciju rodno uvjetovanog nasilja, niti se bavio masakrom u Osnovnoj školi „Ribnikar“ koji je bolna ilustracija natopljena krvlju izostanka procesa demilitarizacije u tom ali i u drugim dijelovima Balkana.

Jedna od preživjelih, u jednom drugom slučaju seksualnog zlostavljanja, dio je današnjeg političkog života Srbije. Riječ je o Marinki Tepić, koja je nakon evidentnih izbornih zloupotreba aktuelne vladajuće većine štrajkovala glađu, čime potvrđuje da se ženski iskoraci na južnoslavenskom prostoru odvijaju uz stanovitu muku. Na čijem ključnom postamentu, koliko god ta revolucija bila mučna, Milena Radulović stoji, makar s nevidljivim jarbolom. Bilo bi neizmjerno važno izricanje presude Miroslavu Aleksiću petvoriti u aktivističko hodočašće, i otići tog dana u Beograd, biti uz Milenu i sve druge preživjele. Pokazati im da – nisi sama – nije floskula, nego istinsko aktivističko i feminističko opredjeljenje.

Tekst autorice Kristine Ljevak Bajramović preuzet sa Media.ba.