GOVOR MRŽNJE, DISKRIMINACIJA, UVREDE: Mrzilački narativ prisutan je u BiH

Govor mržnje teško je okvalifikovati baš tako, odnosno pravno dokazati da je u pitanju baš ta namjera. Sa tim se u praksi svakodnevno suočavaju posebno medijski radnici, ali i pravnici. Ljudi u pokretu, manjine, pripadnici određenih grupa…
Podijeli ovaj članak: 
Vezane teme: 

U parlamentarnu proceduru Skupštine BiH upućen je prijedlog izmjena Krivičnog zakona BiH koji, između ostalih, tretira i pitanja govora mržnje, skrnavljenja spomenika i vjerskih objekata.

„Ko putem štampe, radija, televizije, kompjuterskog sistema, online medija ili društvene mreže, na javnom skupu ili javnom mjestu ili na drugi način javno poziva, izaziva ili podstiče ili učini dostupnim javnosti letke, slike ili neke druge materijale ili sadržaje kojima se poziva na nasilje ili mržnju usmjerenu prema pojedincu ili grupi ljudi zbog njihove nacionalne, rasne, vjerske ili etničke pripadnosti, jezika, boje kože, spola, seksualnog opredjeljenja, invaliditeta, rodnog identiteta, porijekla ili kakvih drugih osobina, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine“ – navodi se u prijedlogu.

Kako prepoznati govor mržnje?

Govor mržnje teško je okvalifikovati baš tako, odnosno pravno dokazati da je u pitanju baš ta namjera. Sa tim se u praksi svakodnevno suočavaju posebno medijski radnici, ali i pravnici. O tome svjedoči i Elvira Jukić-Mujkić, urednica u Mediacentru Sarajevo. Govor mržnje je rasprostranjen, uočljiv, i iako se rijetko pojavljuje u uređivanom sadržaju koji objavljuju mediji nalazi svoj prostor u korisničkim komentarima na taj uređivani medijski sadržaj, što urednici i novinari nikako ne bi smjeli ignorisati:

– Kao namjerni način izražavanja koji podstiče na mržnju i netoleranciju prema određenim grupama ljudi na osnovu njihove nacionalnosti, rase, spola, seksualne orijentacije ili drugih karakteristika, govor mržnje nije jednostavno definisati i prepoznati kao takav. Upravo zbog te namjere je teško, recimo, pravno dokazati da se radi o govoru mržnje, zbog čega su takve presude rijetke.

Još češći, upozorava, pogotovo kada govorimo o korisničkim komentarima, ali i o izražavanju na društvenim mrežama (o čemu nema dovoljno istraživanja), jesu i mrzilački narativi usmjereni protiv određenih grupa ali i zabrinjavajući nizak nivo kulture komuniciranja:

– Moj utisak je da direktan govor mržnje nije nešto što se obično u BiH upućuje direktno, u ličnoj komunikaciji, ali se on izražava najčešće u online medijskom prostoru, tamo gdje je to moguće uraditi pod nadimkom. Iako ga obično nema otvoreno u medijima niti u izjavama političara, nivo komunikacije pa i uvrede koje oni prenose doprinose okruženju u kojem se on normalizuje.

U istraživanjima i analizama koje je objavio Mediacentar Sarajevo uočeno je jako puno govora mržnje na etnonacionalnoj osnovi. Zastupljen je i govor mržnje prema ženama, prema migrantima, prema kojima postoje i direktni pozivi na nasilje, naprimjer komentari kako ih sve treba zapaliti. Postoji i govor mržnje prema Jevrejima, antisemitski govor gdje se poziva na njihovo smaknuće:

– Takvi pozivi i namjerno iskazivanje i poticanje mržnje daleko je najzastupljenije između tri velike etničke grupe u BiH. Važno je spomenuti i mrzilačke narative, odnosno uvrede koje nastaju iz ozračja mržnje ali ih ne označavamo kao govor mržnje. Mrzilački narativi važan su dio javnog diskursa i prijete da potpuno iskvare kulturu javne diskusije i pojačaju postojeće animozitete. Nedavno istraživanje o mrzilačkim narativima u BiH pokazalo je da su oni najčešće usmjereni prema migrantima, političkim oponentima i novinarima, što je posebno zabrinjavajuće za našu profesiju. Radi se o targetiranju na osnovu određenih karakteristika i kreiranju narativa iz pozicije mržnje, gdje nema jasnog govora mržnje nego su to komentari koji odražavaju duboku mržnju prema nekoj grupi.

U BiH je 2013. oformljena Koalicija za borbu protiv govora mržnje i zločina iz mržnje. Jedna od članica je i Centar za mlade KVART iz Prijedora. Direktor ove organizacije Branko Ćulibrk također potcrtava činjenicu da su vrlo često problem pravne kvalifikacije, iako su govor mržnje i zločin iz mržnje već obuhvaćeni krivičnim zakonom u BiH.

Nažalost, upravo neadekvatno kvalifikovanje krivičnih djela počinjenih iz mržnje dovode do toga da se govor mržnje najčešće sankcionice kroz kršenje zakona o javnom redu i miru, tako da počinioci prekršaja najćešće prolazi sa prekršajnim prijavama koje, ukoliko plate u roku od 8 dana imaju čak i olakšicu:

– Indolentnost i nesposobnost naših institucija da odgovore adekvatno na slučajeve govora mržnje u našem društvu je pitanje koje tek treba da se iznese u javni prostor i da se insistira na implementaciji zakonskih rješenja, te se tako zaštite građani od krivičnih djela govora mržnje a i zločina iz mržnje, koji najčešće idu jedan za drugim. Veliki je problem u nedovoljno edukovanim tužiocima koji neadekvatno kvalifikuju govor mržnje kao krivično djelo – kaže Ćulibrk za Udar.

Značajan problem je i izostanak bilo kakve kulture javne diskusije, upozorava Jukić-Mujkić:

– Ipak, takvo ponašanje nije opšteprihvaćeno. Na takav govor i komentare ima odgovora, ne koliko bi trebalo, ali vi vidite naprimjer u komentarima na medijski sadržaj, ispod članaka ili na društvenim mrežama, da govor mržnje i uvrede šire osobe koje obično ne mare za one koji im na to ukazuju, ne mare za osude koje se također pojave. Problem je taj nizak nivo kulture javne diskusije. Ako vidite uvrede u komentarima, oni koji reaguju na to – i oni reaguju uvredama. To je postalo uobičajeno, ali nije i široko prihvatljivo društveno ponašanje.

U bh. društvu dodatni problem je i to što se uvrede i omalovažavajući komentari koriste na dnevnoj osnovi a da oni koji ih upotrebljavaju dijelom nisu ni svjesni toga. Jedan od svježijih primjera je pjesma Buranija bh. grupe Dubioza kolektiv, čija je većina tekstova društveno angažovana i kritički orijentisana prema vlasti.

…“ svijet se okrenuo naopačke, život je ciganija…“ – dio je teksta.

Ovaj primjer jedan je od onih iz kojih se može naučiti više stvari. Prva je kako je narativ uvrede drugog toliko ušao u naš jezik da ga vrlo često uopće ne prepoznajemo. Tako je bilo i sa Dubiozom, jer su nakon što je Dalibor Tanić, urednik Udara, ukazao na ovu uvredu, poslali javno izvinjenje. Pjesmu su povukli još ranije kada su shvatili da je riječ uvredljiva.

Principijelno i časno napisali su:

– Slažemo se sa konstatacijom da mi kao društvo ponekad olako koristimo uvredljive riječi, a da često nismo ni svjesni težine koju nose. Ovim putem želimo da se javno izvinimo svim ljudima koje je ova riječ u našoj pjesmi uvrijedila na bilo koji način.

Upravo na to upozorava i sagovornica Udara Elvira Jukić-Mujkić. Konstatuje da je mnogo građana BiH nesvjesno onoga što govori, riječi koje upotrebljava a što je još poraznije, svjesni su ali to ne mstraju pogrešnim:

– Nažalost, možete da naiđete na potpuni izostanak razumnog i ljudskog odnosa prema pripadnicima određenih grupa.

Bez obzira je li riječ o svjesnom korištenju tih termina ili ne, oboje vrijeđa:

– Posebno je poražavajuće korištenje termina kojima se označava neka grupa kao uvreda na račun nekoga drugog. Naprimjer, Bošnjak vrijeđa Srbina, pa pored uvreda na etnonacionalnoj osnovi, kaže još i “cigane smrdljivi”. Poražavajuća je ta nesvjesnost o usputnom vrijeđanju Roma. Svakako da Rome u BiH ne vrijeđaju samo usput, postoje i uvrede direktno upućene njima, koje su jednako ružne i neprihvatljive.

Diskriminacija prema nekim kategorijama u BiH nije rezervisana samo za komentare u medijima. Provuče se čak i u zakon. Vlada Federacije BiH početkom aprila izdvojila je 50 hiljada KM za zdravstvenu zaštitu Roma. Sve bi bilo uredu da nisu kao obrazloženje dodali: „osoba romske nacionalnosti, koje zbog tradicionalnog načina života nemaju stalno mjesto prebivališta, odnosno boravišta u Federaciji BiH“.

Na ovu diskriminaciju reagovao je, ponovo, urednik Udara Dalibor Tanić, a iz Vlade je brzo stiglo obrazloženje. Ova konstrukcija već je u zakonu! Zakonom o zdravstvenoj zaštiti, koji je snazi od 2010. utvrđeno je da zdravstvena zaštita stanovništva pod jednakim uslovima obuhvata „zdravstvenu zaštitu osoba romske nacionalnosti, koje zbog tradicionalnog načina života nemaju stalno prebivalište, odnosno boravište u Federaciji“. Vlada ne vidi, dakle, ništa sporno u zakonskoj odredbi koja na ovaj način diskriminiše Rome u BiH, kao građane drugog reda koji čak nemaju ni mjesto prebivališta.

 Uloga medija

Mediji nisu posebno reagovali na ovu priču, što je još jedan od pokazatelja koliko smo diskriminaciju počeli doživljavati kao mainstream. Uloga medija osim propitivanja ovakvih tema, svakako je i detaljna analiza vlastitog sadržaja ali i uklanjanje neprimjerenih komentara ispod tekstova. Iako u uređivanom sadržaju, ovakvih primjera nema mnogo, promakne neprofesionalni, neprilagođeni, čak i uvredljivi sadržaj, pojašnjava Jukić-Mujkić:

– Obično se to nakon kritika zadrži na nivou propusta ali se iz toga najčešće ne uči, vjerujem svjesno, za neke buduće situacije u kojima bi se izbjeglo ponovno prenošenje takvih sadržaja. Ja nisam čula da je neki novinar ili urednik bio sankcionisan zbog propusta u radu u smislu da je objavio uvredljiv sadržaj nego se to obično ocijeni kao propust i nažalost slično se ponovi. Ipak, veliki problem što se profesionalnih medija tiče ostaje nebriga za korisnički sadržaj odnosno za komentare.

Ona iznosi zanimljiv podatak Vijeća za štampu i online medije BiH, kojem je moguće prijaviti govor mržnje, da se od ukupnog broja žalbi na govor mržnje u 2020. godini oko 95 posto odnosilo na komentare posjetilaca internet portala.

Cijele grupe ljudi izložene su govoru mržnje u BiH. Iz nevladinog sektora upozoravaju da su to trenutno LGBTI zajednica, ali i zajednica ljudi u pokretu. Branko Ćulibrk iz Kvarta upozorava da je stepen netolerancije i neprihvatanja pripadnika i pripadnica LGBTI zajednice zbog njihove seksualne orijentacije još uvijek visok:

– Često se percepcija javnosti svodi na gomilu predrasuda i stereotipa koje imaju za cilj širenje mržnje i nasilje sa kojim se svakodnevno suočavamo.  Mislim da je mogućnost komentara na društvenim mrežama i generalno u online sferi omogućila ogromnu količinu govora mržnje koji je teško istražiti i adekvatno sankcionisati, a opet se vraćamo na sporost sistema i institucija da zaštite sve svoje građane i omoguće im jednak tretman. Ta činjenica značajno govori o tome koliko smo mi kao društvo homofobni i koliko odsustvo empatije i razumijevanja dodatno marginalizuje pripadnike i pripadnice LGBTI zajedinice, koji su već i bez toga dovoljno diskriminisani.

Po njemu, online prostor je postao ogromna zona govora mržnje i jedna od obaveza nadležnih institucija bi morala biti sankcionisanje istog:

– Kod nas ta praksa postoji i već postoje slučajevi kažnjavanja takvog ponašanja, ali ipak u nedovoljnoj mjeri. Često se u komentarima, naročito na društvenim mrežama i portalima, mogu pronaći vrlo ozbiljne prijetnje, pa čak i prijetnje smrću, koje su upućene sa pravih profila, potpisane punim imenom i prezimom. Virtuelna otuđenost, a naročito u zadnjih godinu dana posredstvom povećane količine stresa olakšava ventiliranje kroz komentarisanje i iznošenje svojih stavova u online sferu, ali to svakako ne umanjuje odgovornost onome ko koristi govor mržnje, jer njegov cilj je da ponizi, ugrozi život i dostojanstvo drugog iz neznanja i straha od nepoznatog. Govor mržnje se često pretvori u nasilje, a mislim da većina ljudi koja koristi društvene mreže da kroz govor mržnje iznese svoja radikalna uvjerenja nije svjesna odgovornosti napisanog i objavljenog.

11 slučajeva prijavljeno Ombudsmenu za BiH

Od 2019. govor mržnje vodi se kao posebna kategorija u bazi podataka Ombudsmena za ljudska prava BiH. Od tada do danas registrovano je 11 predmeta u kojima su podnosioci žalbi tvrdili da se radi o govoru mržnje, kažu za Udar iz Institucije ombudsmena. Od toga je govor mržnje utvrđen u dva predmeta i izdata je jedinstvena preporuka.

– Uglavnom se radilo o neadekvatnim terminima kojima su nazivani pripadnici određenih ugroženih grupa, neprimjerenim javnim istupima fizičkih i pravnih lica o ličnim i moralnim karakteristikama pojedinaca na javnim funkcijama, tekstovima koji su praćeni slikama i komentarima uvredljivog sadržaja i kao takvi dostupni široj javnosti objave na blogovima pojedinih političara čija je sadržina lažna, vrijeđajuća, omalovažavajuća, kompromitujuća zbog čega osobe koje su meta takvih napada osjećaju strah za sebe i svoju porodicu, nacionalističkim izjavama koje šire mržnju između konstitutivnih naroda u pojedinim povratničkim sredinama – pojašnjavaju u Instituciji.

Da li zakoni, preporuke Ombudsmena, rad nevladinog sektora, javno upozoravanje na prisustvo govora mržnje, utiču na njegovo smanjivanje? Obrazujemo li se u tom smislu?

Nažalost, smatraju naši sagovornici, jako malo. Elvira Jukić-Mujkić kaže da, iako postoji napredak, i neka istraživanja kojima se širi svijest o ovom problemu, s druge strane ta količina govora mržnje, netolerancije i uvreda postaje sve raširenija, pogotovo u online prostoru.

Sličan stav ima i Branko Ćulibrk:

– Mislim da je u odnosu na godine iza nas količina govora mržnje povećala i da smo sve češće izloženi ogromnim količinama govora mržnje kroz različite društveno-političke propagande. Dovoljno je samo da napravite paralele u odnosu na svake izbore koji se dešavaju svake druge godine i analizirate sadržaj govora mržnje u toku izbornih kampanja.

Svjedoci smo, kaže Ćulibrk, da u jagmi za političke poene ne streme iskoristiti sve moguće situacije da bi došli na željene pozicije. Generalni utisak je da je iz godine u godinu, smatra, – sve gore i gore.

Tekst autorice Branke Mrkić-Radević originalno je objavljen na Romskom portalu UDAR.

Ostavite komentar