Fotošopirana medijska slika braka i stvarni problemi patrijarhalnog društva

Na društvenim mrežama i u šarenim magazinima – lifestyle, ženskim i porodičnim, rijetkost su žene sa postporođajnom depresijom, porodilje koje su prošle indukovani porođaj i epiziotomiju, kojima mlijeko ide u mlazovima, a beba se ne snalazi sa dojenjem. Nema ni žena koje izgledaju kao da su trajno izgubile češalj i ogledalo, i koje žongliraju između profesionalnih obaveza, neplaćenog kućnog rada i emotivnog sagorijevanja zbog brige o članovima porodice koji su u potrebi. I brige o onima koji to nisu, ali kojima je patrijarhat omogućio da vječno imaju skrbnice. Da im se ispegla košulja za poslovni sastanak ili kakav drugi, manje poslovne prirode.

 

U toj raskošnoj prezentaciji majčinstva, roditeljstva i porodice na društvenim mrežama i u šarenim magazinima, sve je besprijekorno. Ono što prethodi tim uglancanim i primjerima koji to nisu, najčešće je, u tradicionalnom društvu brak kao ključni zalog za očuvanje patrijarhata.

 

Izabrana metodom slučajnog uzorka, naslovnica srbijanske Glorije iz novembra 2022. godine ne najavljuje ni jedan sadržaj koji je van bračnog okvira. Glavni tekst je posvećen Milici i Nikoli Rađenu, vaterpolisti i pjevačici koji su se vjenčali uz blagoslov patrijarha i episkopa, a prate ih jednako nevažne za širu javnost najave tekstova o 15 godina dugoj ljubavi glumačkog para - Zorane Bečić i Igora Đorđevića, zatim o glumcu Nebojši Dugaliću koji je „šef porodičnog kvinteta“, i glumcu Goranu Kičiću „koji je poslušao suprugu i nije pogriješio“. Posljednji primjer možda najbolje oslikava stanje društva, jer valjda obično poslušati suprugu istovremeno znači i početak puta do pakla.

 

Kada bismo sudili na osnovu dominantne medijske i online prezentacije braka i porodičnog života, mogli bismo zaključiti kako su sve sretne porodice u šarenim novinama jednako sretne, samo je svaka nesretna porodica nesretna na svoj način, u svoja četiri zida, ako ih ima. Jer tamo nema jednoroditeljskih porodica, nema zagovaranja roditeljstva istospolnih parova, nema tekstova o iscrpljujućoj borbi za starateljstvo i mogućnosti, tako izvjesnoj za domaće prilike, da vam niko ništa ne kaže dok ne stignete do dobnog limita za posvojenje - onda kažu da je kasno.

 

Priča o medicinski potpomognutoj oplodnji, istina, stigla je i do šarenih medija, ali najčešće ne znamo njeno naličje. Ponajmanje znamo kolikim rizicima se izlažu žene tokom hormonske terapije. O „nesretnim porodicama“ najčešće čitamo tek kada vijesti o njima dospiju do crne hronike. Pa se pretvore u porodičnu tragediju. A između terora fotošopirane idile i porodične tragedije postoji jedno cijelo nedotaknuto polje. Nevidljivi ljudi. Koji u svojim tišinama i potištenostima sanjaju neki satenski život sa naslovnica.

 

 

U mnogim evropskim državama nasilje u porodici ni na koji način ne utiče na odluku o pravima na skrbništvo nad djetetom i susrete, otkrio je u izvještaju za 2021. godinu GREVIO, ekspertska skupina Vijeća Evrope (VE) koja nadgleda implementaciju Konvencije VE o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici (Istanbulske konvencije) u zemljama potpisnicama.

 

Tamara Zablocki, novinarka i savjetnica u Društvu SOS, telefon za žene i djecu – žrtve nasilja u Sloveniji, kaže da u Albaniji, Belgiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Francuskoj, Italiji, Nizozemskoj, Poljskoj, Portugalu, Sloveniji i Srbiji suci i sutkinje pri utvrđivanju da dijete 'mora imati kontakt s oba roditelja' ne provjeravaju da li se protiv jednog od roditelja vodi ili je vođen postupak za nasilje u porodici.

 

Rizik od nasilja sudovi ne provjeravaju, objašnjava Zablocki, niti takvu informaciju traže od nadležnih institucija, da bi na temelju nje „istinski odlučivali u najbolju korist djeteta (kojom strašno vole da se diče)“.

 

„Nakon što smo nebrojeno mnogo puta čuli floskulu da dijete mora imati oba roditelja (pod uslovom da su roditelji heteroseksualni, a poželjno je i da je heteroseksualna veza ozvaničena), bilo bi lijepo da konačno čujemo i koju tačno korist ima dijete od kontakta s roditeljem zlostavljačem, kako tačno takav roditelj pozitivno utiče na razvoj i dobrobit djeteta“, kaže Zablocki.

 

Objašnjava kako izvještaj GREVIA precizno pokazuje da nam je od sretne i zdrave porodice u kojoj stasavaju novi članovi i članice društva daleko važnije održavanje statusa quo nasilja i pridruženih mu privida idealne heteroseksualne porodice (s barem dvoje djece).

 

„Taj teror 'porodičnim vrijednostima' među kojima su vrhovne podređivanje i nasilje, ne postoji samo kod crkvenjaka i opskurnih gospođa s radikalne desnice, već i u najvažnijim institucijama države, među ljudima koje svi zajedno plaćamo da budu dio rješenja i da bdiju nad dobrobiti najranjivijih. Zato su sretne porodice koje nam se – uz pripadajuću ikonografiju vjenčanica, velova, kruna, novorođenčadi, zlatnih burmi i drugog patrijarhalnog mobilijara – zadovoljno smiješe sa naslovnica, samo nus-proizvod društva koje ignorancijom i nečinjenjem u nasilju saučestvuje“, objašnjava Zablocki.

 

Podsjeća i da društvo i naslovnice uspješno ignorišu i apsolutnu većinu porodica, a to su porodice sa pridruženim starijim članovima, jednoroditeljske porodice, porodice bez djece, patchwork-porodice sastavljene od novih partnera i njihove djece iz prošlih veza, istospolne porodice, veće zajednice koje zajedno brinu o domaćinstvu i potomcima – komune.

 

„Patrijarhat je, naime, rigidan: ne voli brisanje granica, mekoće i senzibilnosti se gadi, a promjene ga užasavaju, pa se poslužuje – ignorancijom. Slično kao dijete koje u strahu rukicama prekrije oči i misli: Ne vide me“, zaključuje Zablocki.

 

U tekstu objavljenom na portalu eTrafika jasno je predočena dimenzija postojećeg problema o životima onih koji egzistiraju van „svila i kadifa“ novinskih prikaza.

 

„Oko 70 odsto roditelja u Republici Srpskoj nikad ne uplati alimentaciju za svoje dijete. Tek sedam odsto njih redovno izvršava svoje obaveze, pokazalo je istraživanje udruženja samohranih roditelja 'Ponos' iz Banjaluke“, navodi se u tekstu objavljenom povodom Nacrta zakona o Alimentacionom fondu koji bi trebao da riješi ovo pitanje.

 

 

Književnica Senka Marić dijeli mišljenje sa Tamarom Zablocki da je prisutna nerealna ideja sretne porodice koju čine tata, mama i djeca, te da nas diktatura te slike „tjera da se osjećamo neuspješnim ako je ne ostvarimo“. Kao i, da su drugi načini formiranja porodice – bilo da se radi o istospolnim zajednicama, samohranim majkama ili očevima, ili ljudima koji ne mogu imati djecu ili ih ne žele - skrajnuti, izbačeni iz mainstream slike.

 

„Za sve njih veže se stid ili sažalijevanje. Jednak je odnos i prema ljudima koji se odluče biti sami ili igrom slučaja ne nađu partnera ili partnericu koja im odgovara. Tema je ogromna i jako kompleksna, najlakše je mogu pojednostaviti riječi: dragi ljudi, 21. je vijek, hajmo dalje“, kaže Marić.

 

Iza medijski oblikovane stvarnosti koja isključivo podrazumijeva sretne majke sa dočekanim ili iščekivanim potomstvom, postoje i one žene koje su odlučile da ne žele imati djecu. I one koje djecu ne mogu imati. Tretman društva prema njima razlikovaće se samo u tome što će prve osuđivati, a druge sažalijevati.

 

Izjava umjetnice Marine Abramović koja je odabrala tri abortusa, a ne potomstvo jer je smatrala da su djeca kočnica svakoj ženi u umjetnosti, dočekana je kao najveće bogohuljenje. Abramović je tom prilikom podsjetila na izjavu britanske umjetnice Tracey Emin koja je rekla: „Postoje dobri umjetnici koji imaju djecu. Naravno da postoje. I zovu se muškarci.“

 

Ovakve izjave najčešće podrazumijevaju arsenal suprotnih primjera, koji se rado vade, kako bi se pokazalo da ipak može. Uz izostanak preispitivanja po koju cijenu, i da li žena ima pravo da je ne plaća. A pomalo se i zaboravlja da barem u balkanskom kontekstu imamo malo karijera kakva je Marinina. Tačnije nijednu osim njene u umjetnosti performansa.

 

Patrijarhatu, kao i medijima koji ga podržavaju, nema ništa draže nego zaviriti u reproduktivne organe i na temelju imanja ili nemanja potomstva donositi sudove o ženi, koja će, kad je „nemajka“ biti diskreditovana sve da je istovremeno i na čelu svemirske posade. Jer se u našem društvu majka ne postaje, nego se ostvaruje, jednako kao što se žena ponovno ne udaje, kada se jednom ili više puta razvede, nego preudaje.

 

„Pitanje majčinstva u okorjelom patrijarhatu poput našeg jeste intimno ali i snažno političko pitanje. Jako je teško govoriti o njemu jer je naša ‘javnost’ ipak provincijalna, mala i incestuozna, pa se stvari odmah komplikuju na ličnom nivou. Zato, svaki put kad javna ličnost, žena, progovori o majčinstvu na način koji nije standardni – a standardni način je da se žena ‘realizirala kroz majčinstvo’ – ona doživi ogromnu osudu od javnosti, ali i od svojih bližnjih. Žene koje nemaju djecu iz bilo kog razloga doživljavam kao posebno snažne, jer se istovremeno moraju boriti s tradicijom cijele civilizacije koja ih posmatra isključivo kroz prizmu majčinstva, kao i s pritiskom porodice i svog okruženja“, rekla je književnica Rumena Bužarovska u tekstu Tamare Zablocki objavljenom na portalu Feministika.ba.

 

Potpisnicu ovih redova, nakon drugog porođaja 2021. godine (od tada valjda ta praksa datira), u porodilištu je „saslušala“ socijalna radnica jer je dijete rođeno u izvanbračnoj zajednici. I „na prvu“ možda to i ima nekog smisla, možda je dijete neželjeno, možda bi mogla službenica naslutiti naznake potencijalnog čedomorstva, suicida ili nečega trećeg. Ali šta je od svega ovoga garancija da se isto ne može desiti i u brakovima. A crna hronika nam zorno svjedoči da se dešava i da će se zbog izostanka prevencije i poliranja naslovnica dešavati i dalje. Jednako kao što niko ne vodi računa o mentalnom zdravlju i buduće majke i one koja je to postala.

 

Jasmina Čaušević, istraživačica i feministička teoretičarka, kaže da se tradicionalni koncept braka i porodice polako mijenja i da su promjene ipak vidljive.

 

„Poslovi u domaćinstvu se češće nego ranije dijele, nasilje u porodici nije privatna stvar, otac može otići na roditeljsko odsustvo itd. Ipak, različite uloge, pa i značaj muškaraca i žena u braku aktuelna je tema, a poremećaji bračnih odnosa, bračne neuroze i njihove posljedice svakako jesu povezane sa njom. Društvo je postavljeno tako kao da nema alternativa braku, a zapravo ima nekoliko opcija u kojima je sasvim lijepo živjeti: samoća, život u većoj ili manjoj grupi, ostanak u primarnoj porodici, neke forme zajedničkog života u koje spada vanbračna zajednica, roditelji koje veže isključivo ljubavnički odnos itd“, objašnjava Čaušević.

 

Brak se, kako kaže, i dalje povezuje sa heteroseksualnim parovima, iako se to pravo proširilo i na istospolne zajednice.

 

„Mnogi LGBTI parovi se protive instituciji braka, jer je povezana s konzervativnim i homofobnim društvenim sistemom, ali je važno da ovaj set građanskih prava svi ljudi imaju, pa makar ih nikad i ne iskoristili“, kaže Čaušević.

 

Kada bi nam bila namjera fokusirati se na medijske besmislice u službi patrijarhata i „podjele poslova“, mogli bismo tako u nedogled. Primjera poput „vijesti“ o muževljevom kuhanju graha ima na pretek. Jedni ih koriste za popunjavanje prostora u nedostatku vlastitih sadržaja, drugi jer u tome ne vide ništa pogrešno, treći zato što ne znaju da je pogrešno. Najčešće je riječ o spoju svega navedenog čemu pogoduje manjak novinarskog vremena i manjak pažnje publike. I u slučaju sjaja bračne sreće na naslovnicama kao i na nekim drugim primjerima, ostaje temeljno pitanje – šta je od objavljenog od stvarnog javnog interesa. Kada bi medijski radnici sebi češće postavljali to sasvim jednostavno pitanje, bio bi to veliki korak i za njih a i za njihovu publiku.